Autori projekta bili su arhitekt Aleksej Ščerbenok i inženjer Leonid Levinski. Na ovaj način oni su željeli provjeriti koliko su plastični građevinski materijali pogodni za masovnu stambenu gradnju. Ovaj suvremeni materijal bio je jeftiniji od klasičnih, a gradnja takvih kuća zahtijevala je manje vremena, što je omogućavalo da se uštedi. Projektanti su ideju dobili od zapadnih eksperimentatora.
Prvi kat s armiranom konstrukcijom i staklenim ciglama bio je tehnički. Riječ je o potpori u kojoj su se nalazile, između ostalog, instalacije za grijanje i ventilaciju.
Na nju je postavljena velika kutija dimenzija 7,2 sa 6,7 metara od 28 panela. Zidove su činila dva sloja stakloplastike, obložena izolacijom od stiropora debljine 14 centimetara. Stručnjaci su smatrali da tih 14 centimetara po svojim termičkim svojstvima odgovara zidu od dva metra cigle. Pritom je težina jednog kvadratnog metra panela bila 70 kilograma, dok bi za kvadratni metar vanjskog zida obične kuće otišlo najmanje 600 kilograma cigle.
U kutiji se nalazio jednosoban stan površine 13,2 kvadrata s dnevnim boravkom, krevetom, kuhinjom i sanitarnim čvorom. Ulaz je bio na razini prvog kata, a s ulice su do ulaza vodile stepenice.
U kući nitko nije živio, samo su stručnjaci povremeno provjeravali stanje u kojem se nalazi i postojanost u odnosu na vremenske prilike. Međutim, trogodišnji eksperiment nije dao željene rezultate. Bez obzira na to što su plastični zidovi izdržali hladnoću i kiše, grijanje nije osiguravalo ravnomjernu distribuciju topline u prostoriji, a električni radijatori zakrčili su sobu.
Osim toga, tehničko održavanje futurističke kuće bilo je skuplje od običnih hruščovki. Nakon završenog eksperimenta kuća je napuštena, a zatim i demontirana. Na tom mjestu danas prolazi cesta.
Kasnije je u Moskvi poduzet još jedan pokušaj korištenja plastične mase u stambenoj gradnji. U Vjatskom prolazu 1963. godine izgrađena je prva plastična četverokatnica. Tehnologija gradnje podsjećala je na "hruščovke", samo što paneli nisu bili od betona, nego polimera, debljine deset centimetara. Konstrukcija se utopljavala stiroporom, odozgo su se stavljali paneli od stakloplastike i žbukali. Spojevi među panelima izolirani su staklenom vunom. Takvi su zidovi dvostruko bolje držali toplinu. Namještaj ugrađen u pokretne zidove u stanovima također je bio od plastike.
Kuća je korištena za stanovanje dvadeset godina, do 1985. godine. Nakon toga je rekonstruirana. Desetak je godina bila gotovo cijela iseljena, a onda je srušena.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
