Stjenka Razin: Legendarni ruski razbojnik i Robin Hood

U drugoj polovici 17. stoljeća Rusija je doživjela jednu od najsurovijih i najkrvavijih pobuna u svojoj povijesti. Na desetke tisuća kozaka i seljaka diglo se i dovelo jug zemlje u stanje kaosa i užasa. Osvajali su i pljačkali gradove, ubijali spahije i vješali carske oficire.

Na čelu pobunjenika našao se donski kozak Stjepan (Stjenka) Razin. Za jedne je on bio narodni heroj i zaštitnih siromašnih i nesretnih, a za druge izdajnik, razbojnik i hulja.

Osobni razlozi

Razin je najvjerojatnije rođen 1630. godine. Zahvaljujući osobinama i sreći koja ga je pratila do tridesete je godine postao jedan od najuglednijih kozačkih atamana.

"Izgled mu je veličanstven, držanje plemenito, a izraz lica ponosan; visokog je rasta, rošavog lica. Posjedovao je sposobnost da istovremeno ulijeva strah i ljubav. Ma što bi naredio, ljudi su izvršavali bez prigovora i roptanja", ovako je o Razinu pisao nizozemski putnik Jan Struys, koji je osobno poznavao atamana.

Careva vlast na Donu u tom je razdoblju bila vrlo slaba i kozaci su uživali određenu slobodu u svojoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Ipak, Moskva je kozake redovno koristila u svojim vojnim pohodima. U njima je sudjelovao i Stjenka Razin, koji se tukao protiv Turaka i Krimskih Tatara.

Za cara se borio i stariji Stjenkin brat Ivan. 1665. godine bio je u sastavu vojske carskog vojvode kneza Jurija Dolgorukova koja se borila na teritoriju Poljsko-Litavske unije.

U jednom trenutku Ivan je s grupom drugova odlučio da je istekao rok njihove službe caru. Oni su pokušali napustiti ratne redove i vratiti se na Don, ali su uhvaćeni i pogubljeni zbog dezerterstva. Stjepan Razin to nije mogao oprostiti Moskovskom Carstvu.

"Stjenka Razin"

Vasilij Surikov

Narodno nezadovoljstvo

Međutim, jedna osobna uvreda nije bila dovoljna da se ljudi pobune protiv boljara i carske vlasti. Oni koji su okruživali Razina imali su vlastite zamjerke na račun Moskve.

Život ruskog seljaštva u drugoj polovici 17. stoljeća bio je krajnje težak. Seljaci su morali preživjeti iscrpljujuće ratove protiv Šveđana i Poljaka, najveću epidemiju kuge u tom stoljeću i glad koja je bila posljedica slabog uroda. Osim toga, zakonik (Sobornoje uloženije) usvojen 1649. godine definitivno je seljake učinio kmetovima, čime su oni praktički postali vlasništvo spahija.

U potrazi za slobodom i boljim životom seljaci su bježali na Don, gdje nisu morali strahovati da će biti izručeni spahijama. Ipak, ni tamo ih nisu očekivali izobilje i bezbrižan život. Svu dobru zemlju među sobom su podijelili bogataši, imućni kozaci, dok su se svi ostali morali priključiti siromašnom kozaštvu ("golutva").

Zato su onima koji su željeli bolji život kao izbor preostali samo pljačka i razbojništvo.

"Stjepan Razin"

Boris Kustodijev

"Pohod zbog zipuna"

Obično je Moskva gledala kroz prste kozacima ako bi povremeno izvodili kratkotrajne pljačkaške pohode na teritoriju susjednih zemalja. Ali Razin, koji se našao na čelu novoformirane bande, odlučio je pljačkati sve redom, uključujući i careve podanike.

1667. godine krenuo je u pohod "zbog zipuna" (zipun je vrsta kaftana), odnosno "zbog plijena" na Volgu, gdje je blokirao važne trgovačke puteve. Ataman je napadao trgovačke karavane, a vojnicima koji su ih čuvali pružao je izbor: ili da mu se pridruže ili da budu ubijeni. Načelnike odreda bez je odlaganja ubijao kao osvetu za brata.

Razinova vojska brzo je rasla, jer su joj se priključivali svi koji su se željeli brzo obogatiti. Ubrzo je sa svojom flotom od 30 brodova izašao na Kaspijsko jezero i počeo planski i uspješno pljačkati perzijsku obalu.

Car Aleksej Mihajlovič bio je užasnut mogućnošću da zbog toga dođe do rata s Perzijom. Hitno je preko izaslanika obavijestio šaha Sulejmana I. Sefija da nema nikakve veze s ovim razbojničkim upadima.

Protiv Razina je upućena perzijska flotila koju je ovaj potpuno uništio u bitci kod Svinjskog otoka u srpnju 1669. godine. Prema svjedočenjima, ataman je zarobio sina i kćer perzijskog vojskovođe Mamed-kana. Prema legendi, Stjenka je u pijanom stanju Mamed-kanovu kćer utopio u Volgi.

Stjepan Razin baca perzijsku princezu u Volgu, gravura iz 1681. godine

Javna domena

Seljački rat

U kolovozu 1669. godine Razin se s bogatim plijenom vratio na Don, sretno izbjegavši sukob s carskom vojskom. Ataman se nalazio na vrhuncu slave i broj njegovih pristalica stalno je rastao. Priključivali su mu se kozaci, odbjegli seljaci, pa čak i carski vojnici. Primao ih je bez razlike.

Na proljeće naredne godine Stjenka je krenuo u novi pohod na Volgu. Samo što ovog puta nije krenuo na jug, nego na sjever, prema centru ruske države.

Atamanova vojska od dvadeset tisuća vojnika zauzimala je grad po grad, čineći nasilje, pljačkajući i masovno ubijajući boljare, oficire, činovnike i bogate građane. Razin je ukidao carsku vlast zamjenjujući je "kozačkom slobodom".

"Prionite, braćo! Sada se osvetite tiranima koji su vas dosad držali u ropstvu gorem od Turaka ili bezbožnika", govorio je onima koji bi mu se pridružili. "Došao sam vam pružiti slobodu i izbavljenje, bit ćete moja braća i djeca."

Pobunjenici su samouvjereno napredovali, zauzevši velike gradske centre kao što su Astrahanj, Caricin (budući Staljingrad, današnji Volgograd), Saratov i Samara. Neke gradove čak nisu morali ni napadati – vojnici su ubijali svoje starješine i otvarali vrata pred atamanom.

Vojska Stjepana Razina zauzima Astrahanj, gravura iz 17. stoljeća

Javna domena

Razin je čak pokušao svojoj pobuni osigurati legitimnost. Radio je na širenju glasina o tome da se u njegovoj vojsci nalaze carev sin Aleksej Aleksejevič (koji je do tada već bio mrtav) i prognani patrijarh Nikon, koji se u to vrijeme zapravo nalazio u Kirilo-Belozerskom manastiru.

Kraj avanture

Na jesen 1670. godine ustanici su se približili Sinbirsku (kasnije Simbirsk, a danas Uljanovsk), gdje su ih porazile snage vojvode Jurija Barjatinskog. Ranjeni ataman uspio je pobjeći na Don i sakriti se s preostalim pristalicama u Kagaljnickom gradiću, gdje je planirao obnoviti svoje snage.

"Okršaj vojske Stjepana Razina s carskom vojskom kraj rijeke Alatir"

Nikolaj Samokiš

Kozačke starješine koje se nisu priključile pobuni u međuvremenu su shvatile da car Aleksej Mihajlovič i njih može kazniti zbog razbojništva i pljački koje je počinio Razin. Zatim su izvršili napad na Razinovo utočište, uhvatili atamana i odmah ga isporučili Moskvi.

Stjenka je doveden u prijestolnicu, gdje je pretrpio duga i teška mučenja. 16. lipnja 1671. godine javno je pogubljen, tako što su mu odsječene noge, ruke, a zatim glava. Njegove iznutrice bačene su psima, a dijelovi tijela nabodeni na koplja i postavljeni svi na vidjelo. Kako nikome više ne bi palo na pamet krenuti njegovim stopama. 

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji