Kako su Rusi i Kinezi stjecali bogatstvo i varali jedni druge u „čajnom poslu“

Počev od 1727. godine u Kjahti su se svake godine okupljali ruski i kineski trgovci na saonicama, kočijama, trojkama i u nosiljkama. Prelazili su ogromne udaljenosti kako bi sklopili ugovore o trgovini čajem. Kjahtu su tada zvali „sibirski Hamburg“ i „pustinjska Venecija“. Tu se okretao veliki novac.

Kjahta, 1783., Louis Nicola de Lespinas

Javno vlasništvo

Ruski trgovci iz specijalnog odbora radili su na razvoju uvjeta razmjene, dogovarali se s kineskim kolegama o cijenama za tekuću sezonu i ujedno su razgledali tuđu i nudili svoju robu. Zahvaljujući insajderskim informacijama mogli su mijenjati vrijeme isporuke svojih proizvoda kako bi se dodatno obogatili.

Roba koju su prodavali, odnosno mijenjali za čaj, dopremana je iz svih gubernija Sibirskim magistralnim putem koji se zvao „Veliki put čaja“. On je vodio od Moskve do Kjahte. Odatle su trgovci čajem presjeecali stepe u unutrašnjosti Mongolije i stizali u Kalgan (danas Zhangjiakou), veliku ispostavu na Kineskom zidu koja je služila kao „vrata“ na ulazu u Kinu.

Prema ukazu cara Pavla I. „O kjahtinskoj tarifi“ od ožujka 1800. godine sva plaćanja su vršena razmjenom. Robu proizvedenu u Rusiji trgovci su mijenjali za kineske čajeve sve do 1855. godine, kada je vlada konačno dozvolila gotovinsko plaćanje. Trgovalo se tekstilom i kožom, žitom, kozjim kožama, safijanom, jutom, rogovima sajga antilope i mandžurijskog vapitija. Inače, kod Kineza je bilo popularno i visoko cijenjeno krzno krznašica: lisica, vidri, vodenkrtica, hermelina, arktičkih lisica, risova, pa čak i mačaka.

Mapa iz 1851, put od Irkutska do Pekinga. Na granici država nalaze se gradovi blizanci - Kjahta i Majmačen.

Javno vlasništvo

Sva roba u Kjahti se razlikovala po načinu isporuke, roku čuvanja i vremenu isporuke. Tako je, na primjer, u studenom stizalo krzno s Jakutskog sajma, a moskovska koža i tkanine dopremane su u prvim mjesecima nove godine.

Trgovanje u Kjahti donekle je podsjećalo na tržište dionica na modernim burzama. Očekujući rast cijena, Kjahtinski „bikovi“ su ulagali novac u čaj ili krzno, kupujući robu unaprijed, a na vrhuncu potražnje su tu istu robu prodavali. „Medvjedi“ su radili suprotno – djelovali su kada cijene počnu padati i namjerno nisu poticali potražnju, čekajući povoljnije uvjete.

Ruske i kineske karavane s robom u Kjahti.

Thomas Witlam Atkinson/Javno vlasništvo

Jednom su na „medvjeđem“ tržištu braća Šestovi ostvarili ogroman profit. Kinezi su 1841. godine u Kjahtu dopremili krupnu pošiljku čaja s velikim zakašnjenjem zbog neprohodnih planinskih puteva. Stoga im je bilo dozvoljeno prodavati samo prvoklasni čaj od već poznatih dobavljača, kako se ne bi gubilo vrijeme na provjeru jeftinog čaja (jer je bilo i falsificiranja). Za razliku od trgovaca srednje ruke koji su se dvoumili je li da kupe skupu robu, Šestovi su bili upućeni u situaciju i uspjeli su otkupiti značajnu količinu, tako da su u konkretnoj situaciji postali monopolisti.

Kada je prijetila opasnost od prevelike ponude čaja u zemlji ruski trgovci su, naprotiv, obustavljali kupovinu, plašeći se pada cijena na tržištu i u Moskvi. Zbog toga su odlagali isporuku svoje robe, bez čega je bilo nemoguće izvršiti transakcije.

Međutim i odlaganje je moralo da ima neku mjeru. Krzno je trebalo prodati u jesen ili početkom zime, jer su kože stajanjem gubile privlačnost, a njihova potražnja u Kini je opadala dolaskom tople sezone. I trebalo je imati u vidu da je logistika unutar Rusije na projleće postajala sve skuplja. Zimi je prijevoz robe na domaće sajmove koštao upola manje, a dolaskom proljeća putevi su postajali blatnjavi, rijeke su se izlijevale iz korita i veće su bile šanse da se roba ošteti, a uz to su i cijene za angažiranje kočijaša bile visoke i nije bilo dovoljno stočne hrane.

Kjahta, 1880.

Legion Media

Kineski trgovci čajem su također stizali u Kjahtu dosta ranije. Ali ne samo zbog želje da što prije obave razmjenu robe. Oni su bili i dužni tako postupati u skladu s tajnom instrukcijom o trgovačkoj zavjeri. Rusi su tu instrukciju zvali „kineski prevarantski tipik“.

Prema „Lifanjuanovim instrukcijama, koje je usvojila Komora za vazalne teritorije“, stanovnici Kine su po dolasku u Kjahtu morali doznati kakve potrebe za robom imaju Rusi i koja je prodajna cijena, te da izazovu umjetno povećanje cijena.

Glavni napitak

Prihodi čajnog poduzeća više nisu ovisili o unosnoj međnarodnoj trgovini, nego od visokih cijena unutar carstva. Cijena čaja za obične kupce bila je tri do deset puta veća od nabavne.

Trgovačka obitelj u 17. stoljeću, 1896., Andrej Rjabuškin

Ruski muzej

I osim toga, prodaja čaja u Carskoj Rusiji nije slabila, sudeći po podacima iz disertacije doktora povijesnih znanosti, Ivana Sokolova, mada se u Rusiji za ovaj napitak od početka govorilo da je „prazan“ i teško je bilo zamisliti da će postati popularniji od kvasa.

Mihail Saltikov-Ščedrin je u „Gubernijskim crtama“ napisao:

– Pa evo, reklo bi se da je čaj prazan napitak! – primijeti dobrodušno Ivan Onufrič. – A samo neka nam Kinezi zavrnu slavinu, iz toga može ispasti povelika gužva.

Baškiri piju čaj u dvorištu, 1914.

Sputnik

Daleke 1638. godine je mongolskom Altan-kanu poslat „izaslanik, boljarski sin, Vasilij Starkov, koji je po povratku u Moskvu prvi put donio u Rusiju čaj, između ostalih poklona za cara Mihaila Fjodoroviča“. Taj detalj se navodi u „Kronološkom spisku najvažnijih podataka iz povijesti Sibira“, izdanim krajem 20. stoljeća u Irkutsku. Izaslanik je vidio da se čaj pije na dvorskim ceremonijama, ali je ipak smatrao da je to neupotrebljiva roba. Čaj se, međutim, svidio caru i njegovom najbližem krugu, a sljedeći vladar Aleksej Mihajlovič se čak i liječio čajem. Krajem 17. stoljeća se čaj prodavao i na tezgama.

Prodajni prostor u zgradi za vanjsku trgovinu u Yokohami.

Metropolitan Museum of Art

Sredinom 19. stoljeća je čaj postao najvažniji artikl u ruskom uvozu. Prema zapažanju službenika Ministarstva vanjskih poslova, Nikolaja Ljubimova, „čaj je potisnuo sve ostale kineske izvozne artikle“, uključujući i proizvodnju. „Svilene tkanine su nestale, tkanina s dodatkom pamuka je također skoro na izmaku, ostao je samo čaj, čaj i čaj“, napisao je veliki ruski reformator Mihail Speranski. On se brinuo oko pružanja podrške kjahtinskoj trgovini i osiguravanja olakšica za ruske trgovce, tako da je pratio situaciju na tržištu.

Karavana čaja iz Kine, na poštanskom putu u Sibiru, gravura iz ilustriranih londonskih novina, 1891.

Getty Images

Obujam prodaje je rastao iz godine u godinu. Karl Marx na naslovnoj strani lista „New York Daily Tribune“ 1857. godine s dozom čuđenja konstatira: „Prosječan obujam prodaje čaja u Kjahti ranije nije prelazio 100 000 kutija godišnje, a 1852. godine je već izašao na 1 750 000 kutija, dok je ukupna vrijednost robe iznosila 15 000 000 američkih dolara“.

Preprodaja čaja

Kočijaš, 1904, Igor Grabar

Tretjakovska galerija

Trgovci su vrlo rijetko sami otkupljivali čaj. Taj posao su povjeravali posrednicima koji su živeli u Kjahti. Ti ljudi su na kredit ili za novac svog patrona otkupljivali velike količine robe u europskom dijelu Rusije, transportirali je u Kjahtu i mijenjali za kineski čaj, a zatim su čaj dopremali kopnenim putem na ruske sajmove, ili preko Sibira u Europu. Poslije obavljenog posla su vraćali pozajmljeni novac povjerenicima i raskusuravali se s trgovcima.

Ruski etnograf i ekonomist, Pavel Neboljsin je istaknuo: „...opunomoćenik je mogao prokockati gazdin kredit ili da dignuti cijenu i sam na tome zaraditi, ali od njega nitko nije tražio ni vođenje knjiga, niti bilo kakve bilješke, njemu se po svakom pitanju vjerovalo na riječ“. Često se događalo da posrednici uzmu mito od Kineza i robu ruskih trgovaca prodaju u bescijenje, ili je uopće ne prodaju. Ali čajni magnati nisu previše marili za gubitke koje su opunomoćenici pravili u njihovom budžetu i to iz dva razloga.

„Uz čaj“, 1914, Konstantin Makovski

Regionalni muzej umjetnosti u Uljanovsku

Prvi je bio taj što je potražnja za čajem sve vrijeme bila u porastu, tako da je zarada pokrivala i postotke za posrednika i nepovoljnu razmjenu i troškove logistike, pa čak i bogate gozbe poput onih koje su priređivali preprodavači kjahtinske robe na Makarjevskom sajmu u Nižnjem Novgorodu: „...kjahtinski trgovci i moskovski čajni i drugi čuvari skladišta koji ne znaju što je to maloprodaja spadaju u višu aristokraciju Makarjevskog sajma i ručaju isključivo oko 5-6 sati u prestižnoj krčmi kod Nikite, gdje se okupljaju svi stranci (većinom Nijemci i Peterburžani) i objeduju isključivo uz šampanjac i tartufe...“

A drugo, putovanje u Kjahtu u oba pravca bilo je puno opasnosti, tako da su relativno mali gubici za trgovca bili bolji od pogibije. Na putu su ih mogli napasti razbojnici ili njihovi vlastiti partneri. Tako je, na primjer, 1802. godine, prolazeći kroz Tomsku guberniju, „opunomoćenik“ tupom stranom sjekire ubio svog poslodavca i njegovog kočijaša s ciljem da se obogati, a onda je pokušao pripisati ubojstvo razbojnicima.

Aleksejič, 1884, Konstantin Makovski

Tretjakovska galerija

Od 1862. godine se čaj u Rusiju uvozi i morem, jer su Kinezi otkrili morske luke i Sueski kanal. Osim toga, bilo je daleko unosnije dopremati robu preko Odesse, izbjegavajući Aziju. Obujam razmjene robe za čaj u Kjahti je tada prepolovljen. Carina je prebačena u Irkutsk. Kjahtu su počeli napuštati činovnici i trgovci.

Preprodavači čaja su iz Kjahte otišli u druge gradove da se u njima nastane i razviju posao, pa su tako po cijeloj Rusiji proširili naviku ispijanja čaja. Od toga doba ljubav prema čaju u ruskim srcima nije splasnula. I danas ona još uvijek tinja u svakoj ruskoj obitelji.

Žitelji i gosti imanja Abramcevo piju čaj u vrtu. Reprodukcija fotografije iz Muzeja Abramcevo.

Sputnik