"Bješe u to vrijeme otac slavenski Bogumir i imaše tri kćeri i dva sina. I tako tada mati njihova koja se Slavuni zvala, reče Bogumiru sedmoga dana: ’Imamo kćeri naše da udamo i da zatim unuke vidimo’. I upreže Bogumir zaprege i ode s konjima. I stiže do hrasta koji bješe u polju i ustavi se kod vatre. I ugleda tri muškarca na konjima kako mu se približavahu... Vrati se Bogumir u svoju stepu i dovede tri muža kćerima. Od toga su nastala tri roda sjedinjena i slavna. Otuda proishode Drevljani, Krivići i Poljani, jer prva kći Bogumirova imala je ime Dreva, druga Skreva, a treća Poleva. Sinovi pak Bogumira imahu imena Seva i mlađi Rus. Od njih proishode Severjani i Rusi. Tri muža bjehu tri vjesnika: Jutro, Podne i Večer."
Tako glasi legenda o porijeklu Slavena po Velesovoj knjizi – navodno drevnoj kronici koja govori o povijesti naroda Euroazije od 9. stoljeća prije nove ere. Original ovog dokumenta nitko nikada nije vidio. Ali to nije predstavljalo smetnju da Velesova knjiga stekne nevjerojatnu popularnost (objavljeno je više od 10 prijevoda!) i da postane jedno od glavnih "učenja" neopogana.
Autor mistifikacije je ruski emigrant Jurij Miroljubov. On je 1952. napisao pismo redakciji časopisa "Žar-ptica" koji je na ruskom jeziku izlazio u San Franciscu, tvrdeći da je on, Miroljubov, navodno otkrio neke drevne drvene daščice iz 5. stoljeća, na kojima je zabilježena povijest Drevne Rusije. Časopis je 1955. objavio jednu sliku – fotografiju teksta prepisanog s daščice. A od 1957. do 1959. objavljen je "prijevod" kompletnog "teksta s daščica". Pored Miroljubova, u "prijevodu" je sudjelovao i Aleksandar Kurenkov s kojim je Miroljubov bio u prepisci – također emigrant i također ljubitelj antičkih spomenika.
Fotografija rekonstrukcije "Izenbekove daščice"
San zav (CC BY-SA)Miroljubov je "artefaktu" dao naziv "Izenbekove daščice". Po njegovoj verziji, daščice su pripadale umjetniku Fjodoru Izenbeku koji ih je za vrijeme Građanskog rata našao na jednom opljačkanom imanju, a kad je emigrirao, nosio ih je sa sobom širom Europe. U Bruxellesu se 1925. upoznao s Miroljubovim i dozvolio mu da proučava daščice 15 godina.
"On je bio vrlo sumnjičav prema bilo kakvim skrivenim namjerama kad su 'daščice' u pitanju. Nije mi dozvoljavao da ih nosim kući! Morao sam sjediti u njegovom ateljeu, u ulici Besm, u Uccleu, i tamo me zaključavao. Jednom sam sjedio u takvom pritvoru dva dana! A kad je ponovo došao, bio je krajnje iznenađen jer je je zaboravio da me je ostavio u ateljeu", napisao je Miroljubov Sergeju Lesnoju koji je također bio "istraživač daščica".
Za vrijeme nacističke okupacije Belgije 1941. umjetnik je umro, a "artefaktu" se, navodno, gubi trag.
Naziv "Velesova knjiga" datira iz 1966. godine kada ga počinje koristiti Lesnoj, koji je u inozemstvu objavio djelo "Vlesova knjiga" gdje sam dešifrira daščice i navodi odlomke iz prepiske s Miroljubovim.
Mnogi utjecajni sovjetski paleografi, povjesničari, arheolozi, arheografi, lingvisti i povjesničari književnosti složili su se da su "Izenbekove daščice" mistifikacija. U priči o "artefaktu" sve je sumnjivo – od odsutnosti podataka o prvim vlasnicima do pisma, žanra i lingvističkih karakteristika prijevoda.
Ruski pisac emirgant Jurij Petrovič Miroljubov (1892. – 1970.)
Javna domenaU tekstu je prisutan nesklad u datumima, vrijeme se računa na način koji nije tipičan za kronike, ne navode se toponimi ni imena kraljeva i vojskovođa, ne spominju se važni događaji i ima anakronih jezičkih konstrukcija. Bilo je dosta neslaganja i među tekstovima koje je tiskala "Žar-ptica" i Miroljubovljevih arhiva, koji su kasnije bili na raspolaganju znanstvenicima.
Znanstvenici su posebno analizirali pismo i gramatičku strukturu jezika. Za takvu analizu bila im je dovoljna reprodukcija teksta s daščice. Ispostavilo se da je u pitanju mješavina oblika iz suvremenih slavenskih jezika, raznolikog pisanja istih riječi i nezamislivih tvorbenih modela. Samo pismo, takozvana "velesovica", bilo je nalik na ćirilicu, ali s gornjom horizontalnom crtom kao u indijskom devanagariju.
"Analiza Velesove knjige pokazuje da jezik na kojem je ona napisana nije mogao postojati. Ne postoji jezik koji nema stabilan fonetski sustav, jedinstvena pravila gramatike i koji bi toliko narušavao dobro proučene zakonitosti razvoja svih slavenskih jezika", pisao je sovjetski povjesničar književnosti i medijavelist Oleg Tvorogov.
On je također skrenuo pažnju na sadržaj i grafičku sličnost Velesove knjige s djelima Aleksandra Sulakadzeva, poznatog mistifikatora na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Pored "autorskih" mistifikacija, on se bavio i dopisivanjem nepostojećih fragmenata u originalne rukopise tako da izgledaju kao da su stariji.
Slika navedena kao "Fotografija Izenbekove daščice br. 16", časopis "Žar-ptica", San Francisco, 1955.
Javna domenaUnatoč nekompetentnosti Velesove knjige kao povijesnog dokumenta, zanimanje za nju izašlo je izvan okvira akademskih krugova. Tekst je posebno privukao pažnju pristalica ruskog poganstva.
U popularnom tjedniku "Nedelja" 1976. godine izašao je članak o Velesovoj knjizi koju su autori predstavili kao "tajanstvenu kroniku, koja nam pruža novi pogled na vrijeme nastanka slavenskog pisma, i mogućnost da preispitamo znanstvene predodžbe o nastanku i mitologiji Slavena". Ova publikacija nije dovodila u pitanje pouzdanost sumnjivog teksta i tako je doprinijela njegovoj popularizaciji.
"Najveći problem vezan za Velesovu knjigu ne odnosi se na lingvistiku niti na povijest, već na oblast socijalne psihologije. On se sastoji u činjenici da je samo profesionalnim lingvistima i povjesničarima jasno da je knjiga lažna, dok neupućeni čitatelj lako nasjeda na primitivne, premda vrlo privlačne izmišljotine o tome kako su se drevni Rusi uspješno borili s neprijateljima još prije nekoliko tisuća godina. I sve znanstvene tvrdnje, nažalost, u očima takvog čitatelja imaju manju težinu od privlačnih izmišljotina amatera", napisao je poznati sovjetski i ruski lingvist i akademik Andrej Zaliznjak.
1960-ih u sovjetskoj kinematografiji tema slavenskog poganstva zastupljena je u filmu Andreja Tarkovskog "Andrej Rubljov" (1966.), u pripovijetci "Praznik".
Andrej Tarkovski/Mosfiljm, 1966.U Rusiji je prijevod s daščica tiskan tek 1992. godine, a zatim je doživio još nekoliko desetaka izdanja. Od tada se po nacionalističkim i društvenopolitičkim novinama i časopisima ("Moskovskij komsomolec") mnogo pisalo o Velesovoj knjizi, ali tako da se njena autentičnost nije dovodila u pitanje. Slični su tekstovi objavljivani čak i u znanstvenopopularnim časopisima ("Nauka i religija" i "Čudesa i priključenija"). Štoviše, sredinom 1990-ih ova je knjiga spomenuta i u eksperimentalnom udžbeniku iz povijesti za starije razrede. Pozivanje na nju moglo se sresti i u profesionalnim izdanjima za povjesničare.
Zanimanje za neopoganstvo tijekom 1990-ih niknulo je na "plodnom tlu", budući da je postojalo i u carskoj Rusiji u krugovima slavenofila, i u SSSR-u. U sovjetsko je vrijeme bavljenje arhaičnom slavenskom kulturom podržavano "odozgo" s ciljem da se na taj način umanji značaj pravoslavlja, koje je Komunistička partija predstavljala kao "instrument za porobljavanje Slavena". Na taj je način poganstvo opravdavalo komunistički pristup i pomagalo vlastima da se bore protiv kršćanstva.
Osim toga, nakon raspada Sovjetskog Saveza društvo je zahvatila kriza identiteta, pa su mnogi u poganstvu tražili odgovore na nasušna pitanja.
"Postojala je takva psihološka potreba. Ljudi su se udaljili od jedne ideologije i bila im je potrebna neka druga. Jedan se dio društva okrenuo religiji, drugi je počeo tražiti izvanzemaljce, a neki su potražili izlaz u neopoganstvu", istaknuo je za portal Russia Beyond Sergej Jegorov, povjesničar-antropolog i predavač Sanktpeterburškog državnog sveučilišta (SPbGU).
"Potražnju" za novom ideologijom intenzivno su podgrijavali "ljudi od pera". Ruski pisci udubljivali su se u sadržaj Velesove knjige i "kreativno ga osmišljavali" u svojim djelima posvećenim zamišljenoj veličanstvenosti pretkršćanske Rusije.
Pisac Sergej Aleksejev u kostimu
Zjabliceva Stanislava Vladimirovna (CC BY-SA)"Zajedno s krahom komunističke ideologije podigao se crni stup svakojakih mističnih ludorija, a uz njega se podigla i čitava vojska avanturista koji su zarađivali lijep novac zahvaljujući budalama, glupacima i zanesenjacima", priznao je kasnije pisac Sergej Aleksejev, čija su djela imala velikog utjecaja na razvoj slavenskog neopoganstva.
Materijal izložen u Velesovoj knjizi idealno je odgovarao potrebama konstruiranja nove privlačne ideologije. U toj se knjizi, između ostalog, tvrdi da je slavensko poganstvo bilo miroljubiva religija u kojoj nije bilo ljudskih žrtava. A službena je znanost dokazala upravo suprotno.
Sudionici poganskog festivala ljetnog solsticija 2017.
Ilja Pitaljev/Sputnik"Neopoganski ideolozi su bolje od svih ostalih shvaćali koliko su nestabilne njihove konstrukcije, zasnovane na vrlo zastarjelim podacima i danas već neupotrebljivim metodološkim principima. Njima je kao zrak bio potreban vjerodostojni originalni izvor kako bi se pozivali na njega kao na posljednji neoborivi dokaz. Nisu slučajno entuzijasti-diletanti desetljećima istrajno, premda neuspješno, tragali za spomenicima drevne slavenske pismenosti. Zbog svega toga je Velesova knjiga za njih bila kao dar Božji", naglašava povjesničar Viktor Šnireljman.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
