Čovjek na sceni poziva dobrovoljca iz publike da izađe i napiše nasumični niz znamenaka na ploči kojoj je okrenut leđima. Dobrovoljac izlazi i ispisuje šest redova. Kad je završio, čovjek na sceni se okreće prema ploči i nekoliko sekundi promatra znamenke, a zatim se s osmijehom okreće publici i redom izgovara sve znamenke bez ijedne greške. Dvorana se ori od aplauza. Tako je izgledao nastup Solomona Šereševskog, koji je živio u Sovjetskom Savezu, organizirao predstave i oduševljavao publiku svojom fenomenalnom memorijom.
Šereševski je mogao zapamtiti baš sve: dugi niz riječi, iako one nisu povezane među sobom ili su pomiješane sa stranim riječima, ili proizvoljne skupove brojeva i znamenaka. Znanstvenici su dugi niz godina pokušavali shvatiti kako on to postiže.
Solomon Šereševski
Javna domenaPoznata je samo činjenica da je budući mnemoničar rođen 1886. godine, u gradu Toržoku, u Tverskoj guberniji Ruskog Carstva. Otac mu je bio vlasnik prodavaonice knjiga, a majka je brinula isključivo o odgoju sina.
Nastavnici u školi nisu obratili veću pažnju na dječakovu izuzetnu sposobnost pamćenja. Ali on je još svirao i violinu i u tome bio uspješan, pa su mu stoga predviđali uspješnu glazbenu karijeru. Međutim, zbog posljedica iznenadne bolesti Solomon je izgubio sluh na jedno uho i više nije pohađao satove glazbe.
Po završetku škole upisao je medicinski fakultet, ali ga je ubrzo napustio jer je trebalo nekako sastavljati kraj s krajem. Kao 21-godišnjak je već imao ženu Aidu i sina Mihaila, koje je trebalo izdržavati. Zaposlio se kao dopisnik u lokalnim novinama, i tu je urednik primijetio da on s nevjerojatnom preciznošću pamti sve detalje. Zato ga je posavjetovao da ispita svoj "talent" i obrati se stručnjacima.
Psiholog A. R. Lurija
Vitalij Sozinov/TASSSolomonovo pamćenje je među prvima počeo izučavati Aleksandar Lurija, jedan od osnivača neuropsihologije. Eksperimente koje je vršio s memorijom Šerševskog on je detaljno opisao u knjizi "Mala knjiga o velikom pamćenju".
Prvi zadatak koji je Solomon morao uraditi u prvom krugu eksperimenata bio je da zapamti 50 riječi u roku od 30 sekundi. On je to uradio vrlo lako. Štoviše, Šereševski se nastavio sjećati redosleda riječi još vrlo dugo, kao da mu je sve to bilo lijepo spakirano u neku ladicu.
Kako je sam Šereševski objašnjavao, on se sjećao ne samo onoga što je vidio ili čuo, već je povezivao pojmove i riječi koristeći sinesteziju – još jednu fenomenalnu osobinu koja se javlja kod vrlo malog broja ljudi na planetu.
Sinestezija je sposobnost "istovremenih osjećaja", tj. za njega je svaki zvuk imao svoju boju, svaka slika svoj jasan oblik, pa čak i okus. Ova je karakteristika pomagala Solomonu da efikasnije pamti "ulazne" informacije.
Rusija, grad Toržok, pogled na samostan sv. Borisa i Gleba, 1910.
Sergej Prokudin-GorskiLjudi iz okruženja Šereševskog sjećali su se da je on čak omotavao žlicu krpom kako zvuk njenog dodira s tanjurom ne bi dozvao iz memorije slike povezane s tim zvukom.
Memorija Šereševskog bila je neka vrsta "palače pamćenja". Baš kao u britanskoj BBC-jevoj seriji "Sherlock", gdje je Holmes, da bi pohranio sve informacije, u svojoj glavi također zamislio divovsku biblioteku u kojoj su razvrstana neophodna sjećanja. Jedina razlika između Solomona i spomenutog junaka književnog djela bilo je mjesto koje je on zamišljao. Glavna mjesta radnje njegovog sjećanja bile su poznate ulice rodnog Toržoka, u koje je raspoređivao sva svoja sjećanja. Da bi se sjetio onog što mu je trebalo, on bi se "prošetao" ovim ulicama.
Shvativši koliko je njegov talent specifičan, Solomon je napustio posao u redakciji novina i odlučio nastupati na sceni i oduševljavati publiku. Nastupao je u gostovanjima širom SSSR-a i na taj je način konačno mogao izdržavati svoju obitelj.
Po riječima Šereševskog, njegove su nastupe najradije posjećivali nastavnici, liječnici i studenti, jer su im njegove tehnike pamćenja bile potrebne. On je rado dijelio svoje iskustvo s njima, jer se tijekom života i sam trudio proučiti vlastite sposobnosti, pronaći granice svojih mogućnosti i formulirati metode po kojima bi i drugi ljudi mogli efikasnije pamtiti podatke.
Doduše, Šereševski je loše pamtio samo lica. Činilo mu se da su previše promjenjiva.
Solomon Šereševski
Javna domenaSolomon je kasnije shvatio da je njegova fenomenalna memorija imala i "drugu stranu medalje". Tako ogromne količine podataka počele su se međusobno preplitati i miješati. Događalo se da ga jedan zvuk ili slika istovremeno asociraju na nekoliko situacija. U obitelji su počeli primjećivati da je nepraktičan, da se ne udubljuje u suštinu pojava i ne može normalno komunicirati s ukućanima. Prvi put u životu Šerševski se suočio s potrebom da nešto zaboravi.
Ispostavilo se da je za Solomona proces zaboravljanja daleko složeniji od procesa pamćenja. I dalje je on testirao razne tehnike, ali ovog je puta trebao otkriti kako da bar nešto zaboravi. Na primjer, pisao bi nešto na ploči i istog trenutka brisao, kao da briše to iz svoje memorije. Ili je pisao riječi na listu papira i zatim spaljivao papir, kako bi se oslobodio tog sjećanja. Međutim, pokazalo se da sve to i nije baš efikasno, vjerojatno zato što je i ovdje on koristio isti princip kao i u zapamćivanju, tj. radio je to kroz slike.
Sposobnosti Šereševskog nikada nisu do kraja istražene. Lurija je primijetio da Šereševski ima izraženu podvojenost svijesti, kao kod podvojenih ličnosti: on je pričao sam sa sobom u ime dvije različite osobe, i često je to radio naglas, čak i ako su u blizini bili prisutni drugi ljudi. Međutim, nitko od onih koji su pregledali Šereševskog nije našao kod njega bilo kakve mentalne poremećaje.
Solomon se posljednji put pojavio u javnosti 1953. godine, kada je zanimanje za njegovu ličnost već postepeno počelo blijediti. Pet godina kasnije umro je od bubrežne insuficijencije. Ipak, tehnike pamćenja koje je on formulirao i dalje se prakticiraju među nastavnicima i glumcima.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
