Ovaj grad duboko u Sjevernom Sibiru (na prostoru današnjeg Jamalo-Neneckog autonomnog okruga) osnovan je krajem 16. stoljeća na inicijativu carske vlade.
Do njega se stizalo Sjevernim morskim putem, i zatim preko rijeka. Tvrđava u Mangazeji bila je centar sakupljanja i skladištenja jasaka, poreza koji se od sibirskih naroda ubirao u krznu. Kože kuna i lisica prodavale su se u Europi vrlo skupo, pa je jasak bio od životne važnosti za vladu.
Mangazeja je u drugom desetljeću 17. stoljeća bila živa trgovačka tvrđava s pet kula. Strani špijuni, koji su i sami željeli uspostaviti trgovački put do Mangazeje preko sjevernih mora i kupovati od lokalnog stanovništva iste one kune koje je Moskva ubirala kao porez, uporno su nastojali saznati njenu lokaciju. Tako je i nizozemski trgovac Massa objavio u Europi detaljni put do Mangazeje do koje se nekako probio.
Na osnovu ukaza cara Mihaila Fjodoroviča, Sjeverni morski put, kojim se, između ostalog, stizalo i do Mangazeje, zatvoren je, a radi osiguranja sigurnosti na najvažnijim točkama puta postavljene su tvrđave i dežurni punktovi. Trgovina morem s Mangazejom je prekinuta. Ukaz o ukidanju grada izdan je 1672. godine, a krajem 17. stoljeća Mangazeja je nestala. I tek u dvadesetom stoljeću ponovo su je otkrili arheolozi.
Fanagorija je po predaji osnovana još u šestom stoljeću prije naše ere, a već nakon dva stoljeća postala je druga prijestolnica Bosporskog Carstva, antičke države s glavnim gradom u Pantikapeju (na mjestu današnjeg Kerča). Grad je bio toliko značajan da se u sedmom stoljeću naše ere ovdje naselio bizantski car Justinijan Drugi, prognan iz Konstantinopola. Preko Fanagorije se održavala veza između Bizanta i Stare Velike Bugarske, države u azovskim stepama.
Međutim, u 11. stoljeću, zbog povećanja razine mora, voda je počela potapati grad, pa je stanovništvo migriralo u susjedni grad Tmutarakanj.
Pustozersk su osnovale ruske vojvode 1499. godine, po nalogu velikog kneza Ivana Trećeg. Grad se nalazio gotovo na samom ušću rijeke Pečore u Pečorsko more. Prvi stanovnici bili su vojnici i dužnosnici na carskoj službi. Kako obradive zemlje nije bilo, glavne privredne aktivnosti bile su lov, ribolov i razmjena krzna lokalnih plemena. Krajem 16. stoljeća grad je bio minijaturan, imao je oko 150 domaćinstava i oko 500 ljudi.
Nakon Livonskog rata, osamdesetih godina šesnaestog stoljeća Rusija je izgubila obalu Baltika i trgovina s Europom počela se odvijati preko sjevernih luka, uključujući i Pustozersk. Međutim, 1610-tih aktivirali su se engleski trgovci. Dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća, nakon ukaza o zatvaranju sjevernog puta za trgovinu, stanovništvo grada vrlo se brzo smanjilo, a tvrđava pretvorila u "logor" za prognane, u kojem su na izdržavanju kazne bili sudionici ustanka Stepana Razina, ustanka u Soloveckom manastiru, kao i protopop Avakum sa suborcima. Raskolnici su 1682. spaljeni u brvnari.
Pustozersk zapravo nije obnovljen. Za vrijeme Katarine Velike tvrđava je definitivno demontirana, a grad ukinut. Međutim, ljudi su tu nastavili živjeti, sve do 20. stoljeća. Posljednja stanovnica otišla je iz Pustozerska 1962. godine.
Istoimeni grad na rijeci Mologi bio je poznat u 13. i 14. stoljeću kada je već postojalo Mološko Kneževstvo. Malo dalje uz rijeku (Holopij Gorodok) nalazila se u tom trenutku najveća ruska tržnica, Mološka tržnica, na kojoj su se skupljali trgovci iz Azije i Europe. S vremenom je zbog niskog vodostaja Volge na tom mjestu i drugih rijeka tržnica premještena u Nižnji Novgorod, ali je Mologa i dalje bila lokalni centar koji je krajem 17. stoljeća imao 1281 kuću, i gdje se dva puta godišnje održavao sajam, a najbolja riba otud dostavljala se direktno na carsku trpezu.
U 18. i 19. stoljeću grad se nije širio, 1896. godine brojao je oko 7000 stanovnika. Radilo je nekoliko tvornica, trezor, banka, telegraf, dobrotvorni smještaj, pošta i kino, bio je aktivan i ženski Afanasjevski manastir. Tridesetih godina prošlog stoljeća, sada već u Sovjetskom Savezu, Mologa je imala 900 kuća i oko 7000 stanovnika.
Povijest grada okončana je 1935. godine kada je sovjetska vlast donijela odluku o izgradnji Ribinskog hidročvora i akumulacije i kada je grad morao biti potopljen. Stanovnici su takvu odluku dočekali na nož, ali u periodu od 6 do 7 godina, između ostalog i prisilno, bili su evakuirani iz grada. Potapanje je počelo 1941. godine, da bi se 1946. godine grad potpuno našao pod vodom. Potomci njegovih žitelja, počevši od 1977. godine, svake druge subote u kolovozu okupljaju se da bi odali počast zavičaju. Tradicija se i danas poštuje. U vrijeme niskog vodostaja najviše zgrade u Mologi pomaljaju se iz vode.
Današnji ruski grad Rjazanj ustvari je bivši Perejaslavlj Rjazanjski. Stari Rjazanj, koji se prvi put spominje u ljetopisu iz 1096. godine, bio je veliki grad, prijestolnica Rjazanjske Kneževine, a Perejaslavlj Rjazanski samo tvrđava na granici.
Stari Rjazanj intenzivno je trgovao s drugim gradovima, na rjazanjskoj zemlji u izobilju je bilo divljači, medonosnih hrastovih šuma, a u gradu razvijeni lončarski i tkalački zanati. Već u 12. stoljeću rijekama se transportirala pšenica za izvoz preko Novgoroda. Glavna tvrđava nalazila se na uzvišenju iznad rijeke, štićena strmim bedemima i visokim zidinama s kulama.
U Staru Rusiju je 1237. godine ušla vojska vojskovođe Batu-kana. Rjazanj je bio prvi veliki grad koji se našao na njenom udaru. Opsada je trajala šest dana i noći, a Mongoli su bili nekoliko puta brojniji od Rusa. Kada su zauzeli grad, uništili su sve na što su u njemu naišli i praktički sravnili grad sa zemljom. Iako su se ljudi kasnije vratili na mjesto na kojem se grad nalazio, blizina Starog Rjazanja stepi činila ga je idealnom metom narednih napada.
Tako su u 14. stoljeću sve nadležnosti Starog Rjazanja zajedno sa stanovništvom prešle u Perejaslavlj Rjazanski, današnji Rjazanj. Na mjestu starog grada na vrhu bedema nalaze se ostaci sabornog hrama.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
