Veliki broj lovaca Bell P-39 Airacobra napušta tvornicu u gradu Buffalu, SAD, i upućuje se u SSSR u bojama Ratnog zrakoplovstva SSSR-a.
US GovTijekom Drugog svjetskog rata SSSR je od zapadnih saveznika u vidu vojne pomoći dobio oko 14 000 lovačkih aviona. Gotovo 10 000 isporučili su Amerikanci, a oko 4000 Britanci.
SAD i Velika Britanija jedan su broj ovih aviona slali Ratnom zrakoplovstvu Crvene armije rukovodeći se principom "neprikladan za borbu". Međutim, za neke od tih modela sovjetski su vojnici saveznicima bili izuzetno zahvalni.
Kapetan Sgibnjev pored Hawker Hurricanea, kolovoz 1942.
Arhivska fotografijaU kolovozu 1941. godine u Sovjetski Savez stigli su prvi zapadni lovci. Bili su to britanski avioni Hawker Hurricane. Ratno zrakoplovstvo Crvene armije tijekom rata je ukupno dobilo preko 3000 ovih aviona.
Na "Uraganima" je bilo lako letjeti. Konkretno, kabina je bila prostrana i pružala je pilotu dobar pregled. Ali to su bile sve njihove prednosti.
Ovaj britanski lovac proizveden je 1934. godine i krajem 1941. već je bio potpuno zastario. S nepouzdanim motorom male snage i izuzetno slabim naoružanjem nije se mogao upustiti u ravnopravnu borbu s najnovijim "Messerschmittovima".
Imao je osam mitraljeza kalibra 7,7 mm, ali su oni bili toliko beskorisni da su Nijemci početkom 1942. bacili na aerodrom u Jaroslavlj, gdje su bili bazirani "Uragani", podrugljivu poruku: "Ne grebuckajte boju s njemačkih letjelica." Situacija se popravila kada su umjesto britanskih mitraljeza postavljena dva sovjetska avionska topa ŠVAK kalibra 20 mm i dva mitraljeza kalibra 12,7 mm.
"Nije ovaj avion ni blizu uraganu", napisao je pilot Igor Kaberov. "Sporo se penje u visinu i loše pikira. A vertikalni manevar? To se ne može ni okarakterizirati kao manevar!" Njegov kolega Vitalij Klimenok bio je kategoričniji: "Otpad, a ne stroj!"
Bilo kako bilo, britanski lovci dali su svoj doprinos konačnoj pobjedi. Pojavili su se u najtežem razdoblju rata za Sovjetski Savez i pomogli mu da se održi u uvjetima velike nestašice borbenih aviona. A kada je zrakoplovstvo Crvene armije počelo dobivati modernije avione "Jak" i "Spitfire", "Uragani" su masovno prebacivani u jedinice protuzračne obrane da tamo služe u borbi protiv neprijateljskih bombardera.
Sovjetski P-40B Warhawk, 1942.
Arhivska fotografijaSSSR je od SAD dobio oko 2500 lovaca Curtis P-40 Warhawk. U ratnom zrakoplovstvu Crvene armije naziv "Warhawk" nije zaživio i, ovisno o modifikaciji, letjelice su zvali "Tomahawk" ili "Kittyhawk".
Već u jesen 1941. godine P-40 je sudjelovao u obrani Moskve i Lenjingrada. Po svojim taktičko-tehničkim karakteristikama bio je superiorniji od "Uragana", ali je po brzini i manevarskim mogućnostima znatno zaostajao za sovjetskim i njemačkim lovcima.
"Letjelica je teška, nezgrapna za upravljanje, s lošim manevarskim mogućnostima. Avion mi se nije svidio, iako je na njemu bilo mnogo naoružanja. Nije bilo one lakoće u manevrima", sjećao se sovjetski pilot Vladimir Jastrebov.
S druge strane, lovci P-40 bili su vrlo otporni i izdržljivi. Često su sovjetski piloti, kad bi ostali bez streljiva, taranirali svojim lovcima neprijateljske avione i nakon toga uspješno slijetali na svoje aerodrome.
"Kittyhawk" i "Tomahawk" na Istočnom frontu uglavnom nisu korišteni za borbu u zraku, već u svojstvu jurišnih aviona i lovaca za pratnju. Pored toga, oni su se odlično pokazali u sastavu PZO avijacije.
Mustang Mk. I na testiranju u Znanstveno-istraživačkom institutu Ratnog zrakoplovstva.
Arhivska fotografijaP-51 Mustang bio je najbolji američki lovac u Drugom svjetskom ratu. U SSSR ih je 1942. godine stiglo svega deset, da ih ocijene sovjetski stručnjaci. A oni su prilično hladno zaključili da je avion, i pored velike brzine, trom "kao pegla", a njegove manevarske sposobnosti nisu zadovoljavajuće.
Modifikacija R-51D Mustang iz 1944. godine nije imala konkurenciju na velikim visinama. Međutim, isporuke lovaca u SSSR iz nekoliko razloga nisu otpočele. Prvo, zračne borbe na Istočnom frontu, za razliku od zapadnih ratnih poprišta, uglavnom su se odvijale na malim i srednjim visinama. I drugo, u SAD-u su predosjećali da se bliži Hladni rat i nisu žurili svoje najnaprednije oružje predati potencijalnom neprijatelju.
Jedan od najboljih sovjetskih asova, trostruki Heroj Sovjetskog Saveza Aleksandar Pokriškin, pored lovca Bell P-39 Airacobra.
SputnikSasvim je suprotno bilo sa avionima Bell P-39 Airacobra. Na velikim visinama ovaj američki lovac nije djelovao previše sigurno, ali je na srednjim i malim visinama pokazao veliku brzinu i manevarske sposobnosti.
Sjedinjene Države velikodušno su isporučile SSSR-u gotovo pet tisuća aviona R-39, pa je "Airacobra" bio najbrojniji zapadni lovac u Ratnom zrakoplovstvu Crvene armije. Moćan avion, s vratima kao kod automobila i s neobičnim položajem motora iza kabine pilota, potpuno je potisnuo "Uragane" iz zrakoplovnih jedinica.
Međutim, i "Airacobra" je imala nedostatke. Na primjer, pri izvođenju složenih akrobatskih manevara na maloj visini lako je upadala u spiralu.
Opasan za početnike, u rukama vještog pilota ovaj je lovac postajao zastrašujuće oružje. Na R-39 je letjelo nekoliko sovjetskih asova. Grigorij Rečkalov na njemu je u zračnim okršajima odnio 50 pobjeda, a Aleksandar Pokriškin 48.
"'Airacobra' mi se svidjela zbog svog oblika i prije svega zbog moćnog naoružanja", sjećao se Pokriškin. "Imala je sve što je potrebno za uništavanje neprijateljskih aviona: top kalibra 37 milimetara, dva brzometna mitraljeza velikog kalibra (12,7 mm) i četiri mitraljeza normalnog kalibra (7,62 mm) s brzinom paljbe od 1000 metaka u minuti... Brzo sam savladao pilotiranje na njemu do okvira njegovih mogućnosti i uskoro osjetio da on postaje dio mene, dio mog tijela i mog razmišljanja dok letim."
Grupna snimka sovjetskih i američkih pilota s prvim dobivenim lovcima Bell P-63 Kingcobra u pozadini.
Arhivska fotografijaAmerikanci su razvijali lovac Bell P-63 Kingcobra ("Kraljevska kobra"), uzimajući u obzir potrebe sovjetske avijacije i iskustvo zračnih borbi na Istočnom frontu. Konkretno, na ovom su lovcu pokušali riješiti problem upadanja u "spiralu" koji je naslijeđen od Airacobre, ali ga nisu riješili u potpunosti.
Ukupno je SSSR dobio oko 2400 ovih borbenih aviona. Stigli su pred sam kraj rata i praktički nisu sudjelovali u borbenim djelovanjima protiv Nijemaca, ali su uspjeli sudjelovati u sukobima na Dalekom istoku.
Tijekom sovjetsko-japanskog rata R-63 bili su u pratnji bombardera i izviđačkih aviona, pokrivali su iz zraka trupe i snage Tihooceanske flote i napadali japanske položaje kao jurišni avioni.
"Znate, tu ne može biti ni govora o nekakvoj usporedbi s ’Jakom’", pričao je pilot Ivan Prozor za "Kraljevske kobre". "Jak’ je lak i ima izuzetne manevarske sposobnosti, a ovo je težak i moćan stroj, koja više nalikuje na jurišni nego na lovački avion. Pogotovo ako mu se još na podvjesne točke okače rezervoari."
"Knight of Pythias" bio je prvi Thunderbolt koji je došao u Sovjetski Savez. Ovaj je stroj bio na procjeni letnih ispitivanja Letno-istraživačkog instituta "Gromov".
Arhivska fotografijaSovjetski Savez za vrijeme je rata dobio nešto manje od 200 američkih lovaca bombardera Republic P-47 Thunderbolt ("Grmljavina"). Oni gotovo i da nisu sudjelovali u zračnim bitkama.
"Već u prvim minutima leta shvatio sam da to nije lovac!", sjećao se probni pilot Mark Galaj. "Stabilan, s komfornom prostranom kabinom, udoban, ali nije lovac. ’Thunderbolt’ nije imao zadovoljavajuće manevarske sposobnosti u horizontalnoj, a posebno u vertikalnoj ravni. Zbog inercije je tako teška letjelica sporo povećavala brzinu. Bio je odličan za jednostavan let po ruti bez naglih manevara. A za lovački avion to nije dovoljno."
Na zapadnim ratištima P-47 je korišten za napad i za pratnju bombardera Boeing B-17 Flying Fortress ("Leteća tvrđava"). A u SSSR-u su ih rasporedili u pukovnije protuzračne obrane.
Sovjetski piloti pored svojih Supermarine Spitfirea.
Arhivska fotografijaSupermarine Spitfire postao je simbol Kraljevskog ratnog zrakoplostva tijekom Drugog svjetskog rata. U ljeto 1941. sovjetski su predstavnici zatražili od Britanaca da isporuče SSSR-u više ovih lovaca umjesto "Hurricanea", ali su glatko odbijeni uz obrazloženje da avioni nisu namijenjeni za izvoz. Premda je ipak, kasnije, Velika Britanija poslala u SSSR oko 1200 "Spitfirea".
Brzi, okretni i jednostavni za pilotiranje avioni Mk.Vb Spitfire odlično su se pokazali u zračnim okršajima u proljeće i ljeto 1943. godine, iako su do tada već bili prilično zastarjeli. Kada ih je ugledao na nebu iznad Kubanja, njemački as Günther Rall zapisao je da je iznenađen što vidi britanske avione "3000 milja od La Manchea".
Od veljače 1944. godine u Sovjetski Savez počela je stizati naprednija modifikacija lovca Mk.IX Spitfire. Po brzini uzlijetanja i naoružanju on je nadmašio sovjetske Jak-9U i La-7, i djelovao je samouvjereno na velikim visinama.
Na malim i srednjim visinama nije bio tako dobar. U niskom letu blizu zemlje bio je sporiji od lovca La-7 čak za 100 km/h. Zbog toga se odustalo od njihovog korištenja na frontu i veći je dio poslan u pukovnije protuzračne obrane.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
