Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća povjesničari su vjerovali da su crkvu Pokrova Presvete Bogorodice na Rovu (poznatiju kao katedrala Vasilija Blaženog) sagradila dvojica graditelja - Postnik (ili u nekim dokumentima Posnik) i Barma. Ispostavilo se da je ta pretpostavka pogrešna i da je, po svemu sudeći, posljedica greške prepisivača.
U časopisu "Sovjetska arheologija" kazanjski je povjesničar Nikolaj Kalinin 1957. godine naveo dokument na kojem se zasniva ovaj rasprostranjeni mit. U rukopisnom zborniku predaja, napisanom krajem 17. i početkom 18. stoljeća od različitih pisara, nalazi se "Povijest o prijenosu čudotvorne ikone Nikolaja Čudotvorca". To je ikona koju je car Ivan darovao novoizgrađenoj crkvi 1556. godine. U tom tekstu (koji je, napomenimo, napisala nepoznata osoba neznano kad) nalazi se dio o tome da je car "smjestio... crkvu kamenu u blizini mosta Florovskih (danas Spaske – op. ur.) vrata Kremlja nad rovom. A zatim mu je bog darovao dvojicu ruskih majstora, po reklu Postnika i Barmu, koji bjehu premudri i vični takvom čudesnom poslu".
Nikolaj Kalinin tumači da izraz ("po reklu") koji se koristi za označavanje imena graditelja ukazuje na to da se radi o nadimcima. Ovaj se izraz, naime, u staroruskim spomenicima pojavljuje ispred čovjekovog nadimka, a ne ispred njegovog imena. To znači da je u zapisu vjerojatno došlo do neke greške. Pritom je poznato da je Postnik sasvim izvjesno ime, jer se više puta sreće i u drugim dokumentima, kao i da se radi o graditelju.
Graditelju Postniku Jakovljevu povjerena je 1555. godine izgradnja Kazanjskog kremlja. Prema carskom ukazu od 15. prosinca 1555. godine, on je upućen u Novgorod kod lokalnih načelnika Fjodora Jeremejeva i Kezarina Dubrosavskog. Car je raznim činovnicima naredio "da graditelj crkava i tvrđava Postnik Jakovljev treba uz njihovu pomoć do proljeća u Kazanju izgradnju novog kamenog Kazanja započeti, izabravši dvjesta pskovskih graditelja, kamenorezaca i kamenolomaca koliko je potrebno".
Pored toga, postoji još jedan tekst o izgradnji crkve Pokrova na Rovu pola stoljeća stariji od teksta u kojem se spominju "dvojica ruskih majstora po imenu Postnik i Barma". To je "Ruski Ljetopisac od početka Ruske zemlje do dolaska na prijestolje cara Alekseja Mihajloviča" iz prve polovice 17. stoljeća: "Iste godine (1560.) po nalogu cara i gospodara i velikog kneza Ivana započeta je izgradnja zavjetne crkve koju je obećao izgraditi nakon osvajanja Kazanja, posvećene Trojici i Pokrovu sa sedam dodatnih oltara, koja se zove 'na rovu', a majstor je bio Barma s prijateljima". Ovdje je, kako vidimo, Barma naveden kao jedini graditelj.
Sve ukazuje na to da su Postnik i Barma jedna osoba. Odakle to znamo? U rukopisnoj verziji "Sudebnika" (ruskog zakonika tog doba) iz 1550. godine nalazi se sljedeći zapis: "Sudebnik strjapčija Soloveckog manastira i moskovskog službenika Družine sina Tarute sina Posnika pod nadimkom Barma dobio je Ivan Maksimov, vologodski carinik 7141. godine". Što znači da je 7141. godine od stvaranja svijeta (1633. godina po Kristu) činovnik soloveckog manastira i moskovski službenik Družina dao Ivanu Maksimovu ovaj primjerak Sudebnika. Družina navodi da je on sin Tarute, koji je bio sin Posnika s nadimkom Barma. Povjesničar Nikolaj Kalinin pretpostavlja da se radi upravo o graditelju crkve i da Družina s razlogom navodi čiji je unuk.
To je sasvim logično, jer je unuk Postnika Barme zauzimao u društvu dosta visok položaj. On je, naime, bio "strjapčij", odnosno predstavnik u moskovskim sudovima i ministarstvima, Soloveckog manastira koji je posjedovao ogromne površine zemlje, što je bila dužnost uvažena, koja donosi visoke prihode, a osim toga je bio i službenik moskovskog cara (civilni ili vojni). Sveukupnost navedenih činjenica ukazuje da su Postnik i Barma vjerojatno jedna ista osoba, poznata i tražena u Rusiji tog vremena. Postnikovo ime nakon njegovog slanja u Kazanj više se puta spominje u kazanjskim rukopisnim knjigama, u popisima imovine činovnika. Moguće je da se radi upravo o Postinku Barmi.
Teško da je tako uvažena osoba kao što je Postnik Barma bila oslijepljena nakon obavljenog posla. Osim toga, on je nastavio raditi i nakon izgradnje crkve Vasilija Blaženog, između ostalog, u Kazanju. A sudeći po primjerku Sudebnika, koji je pripadao Postnikovom unuku, i nakon smrti je bio poznat i poštovan. Znači da je malo vjerojatno da bi takav čovjek bio oslijepljen, protjeran ili podvrgnut drugoj vrsti carske nemilosti.
Legenda o "osljepljenju graditelja" nema pandana u ruskoj povijesti. Zato se pretpostavlja da ima europsko porijeklo. U Rusiji je poznata od prve polovice 17. stoljeća. A sovjetskom je čitatelju prepoznatljiva iz pjesme sovjetskog patriotskog pjesnika Dmitrija Kedrina "Graditelji" (1938.), gdje postoje sljedeći stihovi:
"I upita dobrotvor: 'A možete li načiniti ljepši, // divniji hram od ovoga, kažem?' // I, klimnuvši glavom, odgovoriše graditelji: 'Možemo! // Samo zapovjedi, gospodaru!' I padoše caru pred noge. // I tada car naredi da se graditelji oslijepe // kako bi u zemlji njegovoj stajala samo jedna takva crkva, // kako u suzdaljskom kraju, i rjazanjskom i drugim // ne bi postojao hram bolji od hrama Pokrovskog!"
Čitatelji su generalno skloni povjerovati u lijepe i zastrašujuće priče, a ako je povijest još izložena u stihovima, ona se tim dublje urezuje u svijest. Zato nije neobično što je u 20. stoljeću legenda o osljepljenju graditelja, uspješno obrađena od strane pjesnika Kedrina, ponovo zaživjela u narodu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
