Tamnice na vodi postale su jedna od najmračnijih stranica u povijesti Građanskog rata u Rusiji. Bile su to teretne barže u kojima se na stotine ljudi tiskalo u užasno skučenom prostoru, u apsolutno nehigijenskim uvjetima, suočeni s bolešću i represijom koju su provodili stražari. Prepuni ljudi, takvi brodovi koji su plovili domaćim rijekama nisu slučajno nazvani "baržama smrti".
Tamnice na vodi za kriminalne prijestupnike i ratne zarobljenike koristili su kako Crveni, tako i njihovi protivnici Bijeli. Iz ovih zatvora bilo je daleko teže pobjeći nego iz onih na zemlji, a i posao je obavljao manji broj stražara.
Sukobljene strane optuživale su jedna drugu da brodove odvoze dalje u more ili nasred rijeka i ciljano potapaju. Direktnih dokaza za takva masovna pogubljenja, međutim, nije bilo. Ali i bez toga su "barže smrti" bile dovoljno strašne.
Ovako je liječnik Kononov, koji se našao na barži Bijelih "Volhov", opisivao ono što je vidio.
"Svi su bili zbijeni u užasno skučenom prostoru, otvori, jedini izvor zraka i svjetlosti, zatvarali su se, točnije zakucavali čavlima, i nisu se otvarali po nekoliko dana. Drugu hranu, osim komada kruha, zatvorenici nikada nisu dobivali... Svi zatočeni na barži imali su tifus i dizenteriju. Bolesni su vršili nuždu, a fekalije se slijevale na one ispod njih. Mrtvi su bili izmiješani sa živima po nekoliko dana. Gnojne rane još uvijek živih i uši i nosovi umrlih bili su puni crva. Neizdržljiv smrad zapahnuo bi svakog tko bi se samo približio otvoru. Ljudi su ležali zabirikadirani tjednima..."
Komadi kruha koje su zarobljenici dobivali bili su puni plijesni svih duginih boja i po toplom vremenu brzo se pretvarali u trulež. Vode za piće nikada nije bilo dovoljno, pa su ljudi pili riječnu vodu i dobivali cijrevne bolesti.
Hrana se mogla nabaviti od stražara, ako su zatvorenici imali kod sebe nešto vrijedno. Ponekad su zatočenici za komad skorenog kruha davali jedine čizme ili hlače.
Međutim, stražari nisu imali nikakvog obzira primjenjujući fizičku silu u svim prilikama. U pojedinim slučajevima dolazilo je i do ubojstava. Leševi nesretnika ubijenih vatrenim oružjem ili izbodenih bajunetima bacali su se s broda u vodu.
Bez obzira na to što je bijeg s "barže smrti" bio gotovo nemoguća misija, pokušaji su ipak postojali. Tako su sužnji sa spomenute barže "Volhov", koja je plovila rijekom Tura (nedaleko od grada Tjumenja), jednog vrelog srpanjskog dana 1919. godine odlučili pobjeći. Na brodu je bilo 160 kriminalnih prijestupnika i 900 ratnih zarobljenika Crvene armije, uključujući 400 Bugara koji su se borili na strani boljševika. Povod su bile glasine da Bijeli planiraju potopiti baržu zajedno sa svim njenim nesretnim putnicima.
Kada su dva otvora za potpalublje bila otvorena i zatvorenici izvođeni na palubu u toalet, začuo se usklik "hura" koji je bio dogovoreni znak. Na krmi su uspjeli razoružati i likvidirati dio straže, ali kod drugog otvora pokušaj je propao.
Shvativši da pokušaj neće uspjeti, sužnji su pod kišom metaka počeli skakati u vodu, ali samo je dio uspio stići do obale. Utjeravši izašle na palubu natrag u potbalublje, stražari su za kaznu strijeljali nekoliko desetaka ljudi, a ostale ostavili bez hrane tri dana.
Mnogo više sreće imali su zatvorenici na barži koju su Bijeli držali u pristaništu sela Goljani blizu grada Sarapula. Saznavši da se na brodu nalazi 400 zarobljenih Crvenoarmejaca, zapovjednik Volške flotile Fjodor Raskoljnikov odlučio se na hrabar potez.
Prerušen u bjelogardejski brod, razarač "Pritki" uputio se u pravcu neprijatelja 16. listopada 1918. godine. Sovjetski mornari u uniformama Bijelih priopćili su "suborcima" da su došli prebaciti baržu na drugo mjesto. Samouvjerenost s kojom su nastupili jako im je pomogla da na kraju ostvare planove.
Kada je barža odvučena na pristojnu udaljenost od sela Goljani, boljševici su napali stražu i vrlo je brzo razoružali. "Počeo se otvarati poklopac otvora. Svi su ustuknuli...", svjedočio je kasnije ratni zarobljenik Vikentij Karmanov. "Mornar koji je zavirio u otvor upitao je ljude 'Jeste li živi, braćo?', i bacio im štrucu kruha. Ono što se nakon toga dogodilo nemoguće je prepričati! Začuli su se povici 'hura', zapljeskali dlanovi, a mnogi još uveijk nisu vjerojali da su došli njihovi."
"Bilo je strašno gledati te mršave, iznemogle ljude", riječi su člana posade razarača "Pritki" Jevgenija Frejberga. "Činilo se da su ustali direktno iz grobova."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
