U SSSR-u su žene imale više mogućnosti nego, na primjer, u Americi. Dobile su pravo glasa na izborima 1924. godine, imale su pravo na rad i nadnicu kao i muškarci, radile su kao ministrice, direktorice tvornica, akademkinje, rektorice sveučilišta i partijske liderice, i imale su jednu zajedničku obvezu prema državi – da joj budu od koristi. Država je propisala da "nema muškog i ženskog rada, svi moraju raditi".
Muškarci i žene – radnici tvornice kombajna, Rostov na Donu, SSSR, 1930.–1940.
Universal History Archive/Getty ImagesAli nije u pitanju moderna ravnopravnost "svih spolova".
Danas istraživači konstatiraju da je sovjetska vlast koristila temu spolnih sloboda za rješavanje ekonomskih pitanja.
"Boljševička partija je, kao i svaka druga partija, uključivanjem žena u politiku i izgradnju države rješavala sasvim konkretne praktične zadatke. Nije slučajno što je intenzivna mobilizacijska politika počela za vrijeme građanskog rata, kada je sovjetska vlast visila o koncu i kad je bilo potrebno pokrenuti sve raspoložive resurse, uključujući i zaposlene žene", kaže istraživačica Olga Šnirova.
Čak i kada je tijekom 1930-ih sovjetska vlast manje-više čvrsto stala na noge, moćna radna snaga i dalje je bila potrebna za masovnu industrijalizaciju i kolektivizaciju. Zemlji su bile neophodne zaposlene žene. Razgovori o ulozi žena u javnoj i političkoj sferi stišali su se, ali je propaganda ženskog rada bila u punom jeku.
Sovjetska propaganda pozivala je žene da ne budu taokinje kuhinjskog ropstva, da daju djecu u jaslice i da idu na posao.
Javna domenaU prvim godinama svog postojanja sovjetska vlast zaista je pokušavala "istrgnuti" ženu iz obitelji, da bi se svi ljudi konačno mogli baviti samo revolucijom i izgradnjom komunizma. Država je, kako je najbolje mogla, razvila socijalnu sferu i sferu usluga u domaćinstvu: jaslice, vrtiće, pionirske kampove, menze, itd. Ideja je bila da se državne institucije bave odgojem djece i da se tako rasterete roditelji.
Međutim, boljševici su prilično brzo shvatili da je to teško provesti u djelo, jer društvo nije bilo spremno za to. Zato su promijenili koncepciju po kojoj je žena morala biti istovremeno graditeljica socijalizma i obiteljskog komfora, supruga i majka, tj. morala je obavljati tri uloge. A što je bilo sa ženama koje su htjele biti obične domaćice?
Odnos prema domaćicama u SSSR-u također se mijenjao. Od 1920-ih do 1940-ih žene su same težile da se zaposle u tvornicama, jer je ideja ravnopravnosti spolova bila popularna među radnicima. Pored toga, u ratu i nakon njega ženski je rad bio neophodan jer je mnogo muškaraca poginulo.
Tijekom svih su tih godina zajedno s tvorničkim radnicama i muzarama na sovjetskim ekranima bile prisutne i domaćice u uobičajenoj patrijarhalnoj ulozi žene koja se bavi kućnim poslovima i brine o djeci dok muž radi u rudniku ili na nekom stroju. Takva je bila junakinja filma "Dogodilo se u Penjkovu", koja se udala za prelijepog traktorista i sanjala o sretnom braku – o vjernom mužu i djeci.
Tijekom 1960-ih, međutim, domaćica praktički nestaje s malih ekrana, što u izvjesnoj mjeri odražava zahtjeve tog vremena. Prestiž visokog obrazovanja i radne karijere raste, a status obične domaćice pada.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća među ženama je provedena anketa i na pitanje: "Biste li napustile posao ako bi vašem mužu za toliko povećali plaću?", 70% je odgovorilo odrično.
Država također nije poticala nezaposlenost. Na primjer, do 1980-ih visina mirovine računala se prema godinama radnog staža, pa građani koji nisu bili zaposleni nisu ni primali mirovinu. Ženama, međutim, službeno nije bilo zabranjeno da budu samo domaćice, pa su one to koristile.
"Moja pokojna baka prestala je raditi otprilike početkom 1960-ih. Bila je domaćica i odgajala je dvoje djece. I nije bilo nikakvih problema, premda, kad je zašla u godine, nije ostvarila pravo na starosnu mirovinu jer nije imala dovoljno godina radnog staža (nedostajalo joj je par godina da ostvari uvjet za minimalnu mirovinu)", sjeća se Genadij Abramov iz Moskve.
"Moja baka nije bila zaposlena. A nije ni imala vremena. Bila je majka heroina (postojalo je takvo odlikovanje), vodila je kuću i odgojila gomilu djece...", ističe Andrej Rakovski iz Novosibirska.
Što se tiče krivične kazne za one koji ne rade, kazneno djelo "parazitizam" nije vrijedilo za domaćice. One su iz tog zakona bile izuzete kao "osobe koje se bave vođenjem domaćinstva". I nisu morale brinuti za posljedice.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
