Kako su se žene u Staroj Rusiji borile protiv nasilja

Varošanka Avdotja je 1647. godine prijavila svoga muža Nikolaja: "Meni jadnoj je okovao noge i vezao me [za stropnu gredu], mučio i tukao, visila sam čitav dan." Obračun sa ženom nije bio rijetka pojava. Postojao je i poznati zbornik pouka za rusku aristokraciju pod nazivom "Domostroj", i u njemu specijalno uputstvo: "Kažnjavaj nasamo, a nakon kažnjavanja popričaj s njom, budi širokogrud prema njoj i voli je."

Razlika između "poučavanja" i prebijanja "namrtvo"

Nažalost, u Staroj Rusiji je cvjetalo obiteljsko nasilje. Ali ni u Europi u to doba nije bilo ništa bolje. Povjesničarka Nada Boškovska kaže da su i tamo muževi u poučnoj literaturi savjetovani da "kažnjavaju" i "poučavaju" svoje žene.

Ivan Gorohov, "Odao se piću", 1929.

Javna domena

Većinom je do obiteljskog nasilja dolazilo kada je muž bio u pripitom stanju. Ataman iz Usmanja je ženu golu gurao u koprivu i uprezao u plug. Samuel Collins spominje popa koji je ženu najprije bičevao, a zatim joj obukao haljinu namočenu u votku i zapalio. Drugi je svećenik, navodno, svoju popadiju okovao u lance i prljio joj tijelo usijanim žaračem.

U izvorima se vrlo često sreću priopćenja o ubojstvu ili samoubojstvu žene uslijed obiteljskog nasilja. Krivac za takvo ubojstvo nije ni kažnjavan ako žena nije imala rodbinu ili se Crkva nije zauzela za nju.

Vladimir Makovski, "Ne puštam te!", 1892.

Nacionalni muzej "Kijevska galerija slika"

Čak su i u tom slučaju sud i Crkva najčešće donosili odluku da se isprebijana i izmrcvarena žena vrati mužu. Jesu li žene tada imale načina da se tome odupru?

Prema ruskim zakonima koje je i Crkva odobravala, muž je mogao "poučavati" ženu, ali pod uvjetom da to ne radi "u ljutnji", da je ne muči i ne ugrožava njen život. U ruskom je jeziku riječ "poučavati" ("učitʹ") podrazumijevala "obične" batine, dok su kao zločin tretirane "nepodnošljive" batine i prebijanje "namrtvo".

Ako je žena smatrala da je muž pokušava ubiti, ona ga je mogla tužiti, i u izvorima se sreće ogroman broj takvih žalbi. Žene su obično na sudu same sebe branile, ili su se za njih zauzimali rođaci.

Kako su se žene odupirale nasilju?

D. G. Bulgakovski, "Eho. Pijanstvo i njegove posljedice". Ilustrirani album sa svakodnevnim scenama iz života ljudi odanih piću.

M.: Izd. A. D. Stupina, 1913./Javna domena

Prije svega, muž najvjerojatnije ne bi ni smio tuči ženu kojoj su živi otac ili braća, utoliko prije ako su oni bogati i moćni. U Rusiji je prije Petra Prvog bilo lako uništiti konkretnog čovjeka. Onaj tko je imao vlast mogao je to uraditi kao od šale. A kako su opstajale žene bez utjecajne rodbine?

Bijeg. Najčešće su bježale u svoju obitelj da se osobno obrate svojima i sastave žalbu protiv muža. U tom se slučaju u žalbi pisalo da je muž ugrozio život ženi, i to se tretiralo kao službeni povod za razvod i sudski postupak. Međutim, 1646. godine je žena plemića iz Putivlja pobjegla "kud je noge nose i oči vode", tj. u inozemstvo, u Litvu, ostavivši majku i djecu, a vratila se tek kad je saznala da joj je muž umro.

D. G. Bulgakovski, "Eho. Pijanstvo i njegove posljedice". Ilustrirani album sa svakodnevnim scenama iz života ljudi odanih piću.

M.: Izd. A.D. Stupina, 1913./Javna domena

Bijeg u samostan. Vrlo je djelotvorno bilo zamoliti za pomoć episkopa, igumana i uopće monašku obitelj, pogotovo ako je samostan ženski. U samostanima je živjelo mnogo žena koje su pobjegle od obiteljskog nasilja, kao i žena koje su njihovi moćni muževi prisilili na monašenje kako bi se oženili drugom. Zbog toga je u ženskom samostanu nesretna žena uvijek nailazila na razumevanje.

Tužba protiv muža za "zločin protiv države". Žena je protiv nasilnika mogla primijeniti njegove vlastite podmukle metode i prijaviti ga da je "govorio i djelovao protiv vladara", tj. da planira ubiti cara i pobjeći u inozemstvo. S takvom optužnicom nije mu ginula smrt u mukama negdje u podrumu moskovskog zatvora. Ali važno je bilo da se ta optužba dokaže, tj. da se pripreme falsificirane cedulje ili da se pronađe svjedok koji će biti stavljen na muke i na mukama će posvjedočiti da je njen muž zaista planirao pobjeći u inozemstvo. U protivnom se smrtna presuda izricala tužiteljici i svima koji su se potpisali ispod njenih izjava.

Bičevanje. N. Lopuhine. Gravira Jean-Baptistea Le Princea iz knjige, 1766.

Javna domena

Pravično suđenje. Dovoljno je reći da je ono bilo moguće samo ako je žena imala vlastiti novac (na primjer, nasljedstvo od oca koje se tretiralo kao neprikosnoveno i nije pripadalo mužu), utjecajne rođake ili prijatelje. U protivnom se "prešutno" podrazumijevalo da sud takve parnice rješava u muževljevu korist.

Ubojstvo muža. U krajnjem očaju žena se mogla odlučiti i da likvidira svoga mučitelja. Za ubojstvo muža s predumišljajem bila je predviđena smrtna kazna, i to tako što se žena živa zakopavala u zemlju. Zbog toga su žene često pokušavale dokazati da ubojstvo nije bilo namjerno. Tako je Agrafena Bobrovska iz Mcenska 1629. godine posjekla muža sabljom dok je spavao, a zatim je izjavila da je "zamahnula bez predumišljaja, zato što ga ne voli", što je bila očigledna kontradiktornost. Međutim, ona je inzistirala da nije bilo predumišljaja te da ona ima padavicu (susjedi su, doduše, posvjedočili da nema padavicu). Nije poznato kako je sve to završilo.

Monahinje Surskog samostana Svetog Ivana Bogoslova, početak 20. st.

Javna domena

U gradu Kozlovu su 1647. godine uhićeni Akulina i njen zet Sergej. Kako priopćava Nada Boškovska, oni su ubili Akulininog muža, uglednog čovjeka Artemija Kučenjova, i njegov leš bacili u rijeku. Sin ubijenog prijavio je maćehu, a ona je na sudu izjavila da je Artemij silovao njenu osmogodišnju kćer iz prvog braka. Kasnije je Akulina saznala da je Artemij ubio svoju prvu i drugu ženu (ona je bila treća) i da je oskrnavio djecu, pa je odlučila ubiti zlotvora. Ni u ovom slučaju nije poznat ishod sudskog procesa.

Obiteljsko nasilje prema muškarcima

Nemojte misliti da žene nisu prebijale i ubijale svoje muževe. Obiteljsko nasilje prema muškarcima također je postojalo, premda su takvi slučajevi bili u manjini.

Ubojstvo muža moglo je biti organizirano s ciljem da se pridobije dio njegove imovine koji je po zakonu pripadao udovici. Žena Dmitrija Jeremejeva, varošanina iz Belozera, pokušala je 1625. godine zaklati muža nožem u parnoj kupelji, a zatim ga ubiti drvenim kocem, ali je on oba puta preživio. Na sudu se branila tvrdnjom da je "pomjerila pameću", pa je kažnjena bičevanjem.

Vojnik iz Ustjuga prijavio je ženu za pokušaj da ga uguši u snu i za kasnije prijetnje da će ga ubiti pomoću čini. Žena ikonopisca iz Kurska nagovorila je trojicu muškaraca da ubiju njenog muža na spavanju, i oni su to učinili. Čim nam je to poznato, znači da su ubojice uhvaćene. Pa ipak, žene koje su željele postati udovice uglavnom su izbjegavale ubojstvo i radije su optuživale muževe za zločin protiv države, ili za vračanje, osiguravši prethodno "svjedoke" i "papire".

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji