Početak posljednje godine Drugog svjetskog rata Crvena armija dočekala je vodeći teške gradske borbe u Budimpešti, pripremajući oslobođenje Varšave i napad na Istočnu Prusku, gdje se nalazio jedan od najvažnijih gradova Trećeg Reicha – Königsberg.
Izmoren tijekom borbenih djelovanja 1944. godine, neprijatelj je još zadržao relativno visoku borbenu spremnost. Unatoč tome što su izgubili prostrane teritorije, ključne industrijske regije i sve saveznike (osim Mađara), Nijemci su bili spremni boriti se do kraja.
Sovjetski tenk nadomak Königsberga
Sergej Kosirev/Sputnik12. siječnja počela je sovjetska ofenziva u pravcu glavnog udara, u Poljskoj. Do predgrađa Varšave Crvena armija stigla je još na ljeto 1944. godine, nakon čega je napravila dugu operativnu pauzu. 17. siječnja 1945. godine ona je uz podršku jedinica poljske vojske, koja je bila saveznik SSSR-a, oslobodila grad.
Tijekom daljeg razvoja Vislo-odarske operacije sovjetska vojska prodrla je na zapadu do 500 kilometara u dubinu, porazila 35. njemačku diviziju, oslobodila značajan dio Poljske i početkom veljače počela se približavati Berlinu. Zapovjedništvo Wehrmachta moralo je brzo prebaciti jedinice s drugih dijelova fronta, uključujući i Zapadni, radi obrane njemačke prijestolnice.
"Pojava sovjetske vojske 70 kilometara od Berlina bila je potpuno neočekivana za Nijemce", prisjećao se maršal Georgij Žukov. "U trenutku kada je prethodnica (5. udarne armije) ušla u grad Kienitz, njegovim ulicama mirno su šetali njemački vojnici, restoran je bio pun oficira. Vlakovi na liniji Kienitz-Berlin prometovali su po voznom redu, normalno su funkcionirali telefon i telegraf."
Borbe u okolici Varšave
Aleksandar Kapustjanski/SputnikVelika bitka za Istočnu Prusku, koja je počela istovremeno s Vislo-odarskom ofenzivom, skupo je koštala Crvenu armiju. Ovu strateški i ideološki značajnu regiju Wehrmacht je uspio pretvoriti u gotovo nesavladivu tvrđavu, i već krajem prvog mjeseca borbi u mnogim sovjetskim divizijama u stroju je ostalo tek nešto više od polovine vojnika.
Na kraju je neprijateljska formacija ipak isječena na dijelove i potisnuta prema Baltičkom moru. Sovjetska Ratna mornarica, međutim, nije uspjela u potpunosti blokirati Nijemce, što im je omogućilo da pružaju žestok otpor gotovo do početka svibnja.
9. travnja pao je Königsberg koji je Crvena armija napala iz nekoliko pravaca. Zarobljeno je preko 90 tisuća njemačkih vojnika i oficira. Na saslušanju je zapovjednik grada Otto Lasch izjavio: "Nikako nismo mogli pretpostaviti da će takva tvrđava kao što je Königsberg toliko brzo pasti. Rusko zapovjedništvo dobro je osmislilo i odlično realiziralo tu operaciju... Gubitak Königsberga gubitak je najvećeg utvrđenja i njemačkog uporišta na Istoku."
Crvena armija u Königsbergu
Nikolaj Maksimov/SputnikKako bi snage Žukovljevog 1. Bjeloruskog fronta mogle mirno nastaviti napredovanje ka Berlinu, trebalo im je osigurati sigurnost s krila. U veljači-travnju potučena je njemačka formacija u Istočnom Pomorju, a 31. ožujka zauzeta je strateški važna luka Danzig (Gdanjsk).
U južnom pravcu je, s druge strane, sredinom veljače okončana žestoka bitka za Budimpeštu koja je trajala već nekoliko mjeseci. S gubitkom mađarske prijestolnice pojavila se opasnost da njemačke snage u Jugoslaviji ostanu odsječene, a Crvena armija dobila je priliku da razvija ofenzivu prema Beču i Pragu.
"Teško je bilo", prisjećao se tenkist Nikolaj Veršinjin bitke u Budimpešti. "Ideš u tenku, zaustaviš se na uglu i gađaš po zgradama u kojima je pješadija otkrila vatrene položaje. Iskreno da kažem, gađali smo tako da maksimalno uništimo zgradu, jer inače ne bismo mogli proći dalje. Sve ulične borbe pretvorile su se u nekakav beskonačan jednoličan niz... Treba reći da nismo voljeli Mađare, jer su se borili još upornije od Nijemaca. Ovi su se pred kraj rata još mogli povući, dok su se Mađari borili do posljednjeg."
Crvena armija u Danzigu
SputnikUjutro 6. ožujka njemačka i mađarska vojska počele su svoju posljednju veliku ofenzivu u Drugom svjetskom ratu. Operacija "Proljetno buđenje" realizirana je u rajonu jezera Balaton i Velence, a imala je za cilj Crvenu armiju udaljiti od posljednjih velikih nalazišta nafte u zapadnoj Mađarskoj i Austriji.
"Na Balatonu je naša pukovnija pretrpjela ogromne gubitke", prisjećao se poručnik 877. artiljerijske pukovnije Eduard Melikov. "Na položaje naše divizije istovremeno je išlo 200 njemačkih tenkova, a naše haubice bile su prebačene na direktno navođenje... Bile su to vrlo teške borbe. Sve u svemu, naša pukovnija tijekom čitavog rata nije izgubila toliko vojnika koliko u Mađarskoj."
Međutim, već 15. ožujka ofenziva je posustala, a formacija od 400 tisuća vojnika uspjela je prodrijeti samo 30 kilometara u dubinu sovjetskih položaja. Šesta tenkovska armija SS-a, koja se nalazila na čelu glavnog udara, izgubila je preko 250 tenkova i samohodnog artiljerijskog oruđa i više nije predstavljala značajnu borbenu silu.
Ostavljena njemačka tehnika kraj jezera Balaton
Jevgenij Haldej/SputnikNarednog dana nakon neuspjeha "Proljetnog buđenja" sovjetska vojska prešla je u ofenzivu i krenula brzo napredovati prema Beču. Žestoke borbe za austrijsku prijestolnicu počele su 6. travnja i trajale oko tjedan dana.
"Tvorničke zgrade Nijemci su napuštali brzo, zato što su se između njih nalazile čistine nezgodne za obranu", prisjećao se zapovjednik 62. gardijske streljačke divizije general Ivan Mošljak. "Ali u uskim ulicama i uličicama pružali su snažan otpor. Izuzetak je bila možda tvornica automobila. Hitlerovci su se smjestili iza željezničkog nasipa u podrumima tvorničke zgrade i odatle tukli mitraljezima, sprječavajući prodor naših jurišnih grupa... Vojnici divizije oslobađali su zgradu po zgradu, ulicu po ulicu, satjerujući Nijemce ka Dunavu."
Kada je zauzela Beč, sovjetska vojska nastavila je napredovati ka zapadu sve do rijeke Enns, gdje se 8. svibnja srela s Amerikancima.
Radi ofenzive na prijestolnicu Trećeg Reicha sovjetsko zapovjedništvo koncentriralo je snage od preko dva milijuna ljudi. Njima je pružilo otpor 800 tisuća vojnika Wehrmachta, SS-a i njemačke narodne milicije Volkssturm.
Probivši nekoliko obrambenih linija neprijatelja, sovjetska vojska je 25. travnja čvrsto opkolila Berlin. Počele su žestoke ulične borbe, koje su postajale sve žešće kako su se crvenoarmejci približavali centru grada.
Okršaj za Reichstag vodio se na dan samoubojstva firera 30. travnja. "Tenkovi su tukli po zgradi direktnim navođenjem, a unutra je već bila gomila ljudi – naših i Nijemaca", prisjećao se pješadinac Jakov Fadejev. "U zgradi Reichstaga protiv nas su držale obranu elitne snage SS-a i osobna Hitlerova žandarmerija. Bili su naoružani do zuba i borili su se do smrti. Bitka se vodila za svaku ciglu, ljudi su pucali, tukli se vojničkim lopatama, davili golim rukama..."
1. svibnja iznad Reichstaga podignuta je crvena zastava, premda su borbe trajale sve do večeri. Narednog je dana berlinski garnizon kapitulirao.
Reichstag, Berlin. Prvi dani nakon kapitulacije Njemačke.
Ivan Šagin/SputnikZauzimanje Berlina nije značilo da su borbe odmah prestale. Nova vlada Njemačke koja se nalazila na sjeveru u gradu Flensburgu na čelu s velikim admiralom Karlom Dönitzom raspolagala je značajnim snagama u Čehoslovačkoj. Nacisti su se i dalje nadali da će se moći dogovoriti sa zapadnim saveznicima i zajedno s njima pružiti otpor Rusima, ili, u krajnjem slučaju, da će im predati ove regije prije dolaska Crvene armije.
6. svibnja snage 1. ukrajinskog fronta maršala Ivana Konjeva krenule su u pravcu Praga, zahvaćenog ustankom lokalnog stanovništva. Tenkovske jedinice kretale su se danju i noću, prelazeći dnevno 50 kilometara. Ubrzo su se probile u pozadinu njemačke grupe armija "Centar".
8. svibnja sovjetska vojska zauzela je Dresden, a 9. svibnja ušla u Prag. "Česi su nas veličanstveno dočekali", istaknuo je tenkist Vasilij Moskalenko. "Djeca su pritrčavala tenkovima s vedrima hladne vode, kao da im je netko rekao. Za nas je ona nakon marša bila kao med. Prilazili su svakom tenku, nudili hranu. U to vrijeme već je procvjetao jorgovan i oni su ga u pregrštima davali svakom tenkistu. Narod je, od djece do odraslih, klicao od radosti i hvatao nas za ruke. Ljubili su se i grlili."
Stanovnici Praga pozdravljaju borce čehoslovačkog korpusa koji su se borili zajedno s crvenoarmejcima u oslobađanju zemlje.
SputnikČak i nakon kapitulacije Njemačke izvjestan dio njemačkih snaga nije položio oružje. Pokušali su se probiti na zapad kako bi se predali Amerikancima i Britancima.
Oko 200 tisuća njemačkih vojnika i dalje je držalo dio sovjetskog teritorija. Takozvani "Kurlandski džep" formiran je u listopadu 1944. godine, kada je proboj sovjetskih snaga na obalu Baltičkog mora u rajonu grada Memela (Klaipėda) odsjekao snage grupe armija "Sjever" u zapadnoj Latviji.
Neprijatelj koji je satjeran do mora pružao je otpor do 9. svibnja. "Nijemci su nam prvi pokazali da je rat okončan", prisjećao se pješadinac mornarice Pavel Klimov toga dana. "Išli smo duž obale. Nije nam bilo jasno odakle takva galama, uzvici radosti duž njemačkih rovova. Ispostavilo se da su oni saznali da je rat završen. Mi smo po vatrometu i pucnjima u zrak saznali da je kraj... Zavladala je velika radost."
Sovjetski vojnici razgledaju zaplijenjenu njemačku tehniku u zapadnoj Latviji (Kurlandiji)
Leonid Korobov/SputnikPrema dogovoru postignutom na Konferenciji u Jalti u veljači 1945. godine, Sovjetski Savez obvezao se da će se 2-3 mjeseca nakon poraza nacističke Njemačke priključiti ratu protiv Japana.
Tako da je 9. kolovoza 1945. godine Crvena armija izvela odlučujući napad na japanske snage u Mandžuriji. Prešavši sušne stepe, pustinju Gobi i planinske vijence Velikog Hingana, ona je za tjedan i pol dana borbi prodrla na stotine kilometara u neprijateljski teritorij, razbila snage neprijatelja na više izoliranih grupacija i opkolila ih.
"Do 19. kolovoza 1945. godine pitanje 'tko će koga' bilo je riješeno", prisjećao se pripadnik mornarice Valentin Ričkov. "Tri naša fronta pod rukovodstvom Vasilevskog u suštinu su porazila čuvenu Kvantunsku armiju, i ona se počela predavati. Ali neke jedinice Japanaca, posebno pod vođstvom fanatičnih zapovjednika, očajnički su se borile. Zato su, iako je rat svakog trenutka trebao biti okončan, mornarica i kopnena vojska trpjele žalosne gubitke."
Konačno se Japan, pod pritiskom sa svih strana, predao. 2. rujna 1945. godine na palubi američkog bojnog broda "Missouri" nedaleko od Tokija potpisan je dokument o kapitulaciji, koji je označio kraj najstrašnijeg oružanog konflikta u povijesti čovječanstva.
Japanski vojnici predaju oružje
Jevgenij Haldej/SputnikPrijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
