Žene osuđene na smrt u SSSR-u poslije 1945: Nacistički krvnik, radnica u kantini i serijski ubojica

Sovjetske vlasti su od 1919. do 1991. službeno pogubili 35 žena. Od toga su 32 osuđene na smrt zbog svojih uvjerenja, vjere, porijekla ili odnosa prema represiranim ljudima. Samo su tri žene zaista zaslužile tako tešku kaznu.

Antonina Makarova, nacistički krvnik

Antonina Ginzburg (Makarova), 1979.

Javno vlasništvo

Za ovom monstruoznom Ruskinjom tragalo se dugih 30 godina. Ona je kao suradnik nacističkog okupatora pogubila tisuće svojih sunarodnjaka.

Antonina Parfjonova je imala 21 godinu kada se na početku Drugog svjetskog rata prijavila da ide na front kao medicinska sestra. Našla se na okupiranom teritoriju kada su Nijemci zauzeli grad Lokot. Zaklela se nacistima na vjernost jer ju je obuzeo strah, a i vidjela je da suradnici okupatora žive puno bolje. Kaminski, upravnik takozvane „Lokotske republike“, dao joj je mitraljez i naredio da ona bude krvnik, tj. da strijelja ruske zarobljenike – partizane i članove njihovih obitelj. Nacisti nisu htjeli sami to raditi i zato su taj prljavi posao povjerili Antonini.

Parfjonova je iz mitraljeza pobila oko 1500 ljudi. Nosila je i odjeću svojih žrtava. Obično je noću uoči pogubljenja ulazila u ćeliju da izabere odjeću koju će idućeg dana skinuti s mrtvih. U slobodno vrijeme je radila kao prostitutka za njemačke časnike. Tako je oboljela od sifilisa, pa je 1943. ležala u njemačkoj bolnici.

Za to vrijeme je Crvena armija oslobodila teritorij koji je bio pod kontrolom „Lokotske republike“. Po izlasku iz bolnice je lutala Europom i zatim je dospjela u logor u Koenigsbergu. Kada su Sovjeti oslobodili i taj grad ona je falsificirala dokumente, pa je ispalo kao da je služila u sovjetskoj bojni. S tim ispravama je vraćena u armiju. U kenigzberškoj bolnici se sprijateljila sa sovjetskim vodnikom Viktorom Ginzburgom. Nakon nekoliko dana se udala za njega i uzela njegovo prezime. Viktor je prije toga ostao potpuno sam kada su nacisti i domaći izdajnici (koji su najčešće bili egzekutori) pobili cijelu njegovu obitelj.

Ljudi koji su preživjeli strahote u Lokotu javili su da je ona možda još živa pa se sovjetska obavještajna služba dala u potragu za njom. Tri desetljeća nisu mogli pronaći Antoninu jer je promijenila prezime. Kad se preselila u Bjelorusiju čak je tretirana i kao sudionik Drugog svjetskog rata pa je u tom svojstvu dobila i neka priznanja i praktički je bila poštovana. Njen muž ništa nije znao i nije mogao pretpostaviti što se događalo prije susreta s njom.

Na kraju su pojedini preživjeli prepoznali Parfjonovu. Ona je prilikom uhićenja bila prilično spokojna. Rekla je da je prvih deset godina svakog dana očekivala da će je uhititi, a zatim se smirila. Njen muž je bio vrlo ljut zbog uhićenja, pa je čak prijetio da će pisati Leonidu Brežnjevu. Međutim, kad su mu agenti KGB-a objasnili tko je bila njegova žena, Viktor Ginzburg je uzeo svoje dvije kćerke i otišao u nepoznatom pravcu. Makarova je 1978. osuđena na smrt, a pogubljena je 1979. Zanimljivo je da je upravo ta godina u SSSR-u proglašena godinom žene. Nijedna žena nije pobila više ljudi od Makarove.

Berta Borotkina, prevarantica

Berta (Bela) Borotkina

Isječak iz emisije „Sovjetske mafije. Željezna Bela“/ TVC

Kako je moguće da radnica u kantini bude osuđena na smrt? U Sovjetskom Savezu je sve bilo moguće. Berta Borotkina je imala 57 godina i bila zaslužna radnica prehrambene industrije Sovjetskog Saveza kada je osuđena na smrt.

Karijeru je počela kao konobarica 1951., kada je imala 34 godine. Nakon 23 godine se već bavila podmićivanjem administracije grada Gelendžika na jugu Rusije i postala rukovoditelj svih restorana i kantina u Crnomorskoj regiji, gdje je bila glavna rivijera s najpoznatijim odmaralištima u cijelom Sovjetskom Savezu. Berta je bila na čelu ogromne korumpirane organizacije koja se zasnivala na uzimanju mita. Novac se zarađivao na sve moguće načine: razblaživanjem pavlake vodom i konjaka čajem, dodavanjem kruha u mljeveno meso, itd. Kada se sve uzme u obzir, posao je donosio tisuće i tisuće rubalja zarade. Kada su visoki državni dužnosnici dolazili u odmarališta i sanatorije, „Željezna Bela“, kako su je zvali vršnjaci, sve je činila kako bi im boravak bio što ugodniji.

Prilikom pretresa njene kuće policija je pronašla ogormne količine zlata, novca i dragocjenosti. Suđenjem Beli Borotkinoj pokrenut je takozvani „slučaj Soči-Krasnodar“ u kome je raskrinkana velika korupcija u ovoj regiji. Slučaj je okrunjen smjenom Sergeja Medunova, visokog partijskog dužnosnika koji je bio na vrhu korupcijske piramide. Sovjetski novinari kažu da je Borotkina osuđena na smrt prvenstveno zato što je bila upućena u mnoge stvari i poznavala previše važnih osoba te je mogla utjecati na karijeru mnogih partijskih dužnosnika.

Tamara Ivanjutina, serijski ubojica

Tamara Ivanjutina

Isječak iz emisije „Istragu vodili“ s Leonidom Kanevskim/NTV

U ožujku 1987. godine nekoliko učenika u Kijevu je završilo u bolnici sa simptomima trovanja hranom. Četiri učenika su umrla, a preživjelima je počela opadati kosa. Svi oni su ručali u učeničkoj menzi. Prilikom pretresa stana Tamare Ivanjutine (pomoćne radnice u školskoj kuhinji) pronađena je posuda s tekućinom Kleriči. To je tekućna bez mirisa koja sadrži toksični metal talij. On se koristi u geologiji, ali je isto tako i vrlo opasan otrov. Ivanjutina je priznala da je ona otrovala djecu „jer nisu poslušali njenu naredbu da postave stolice na svoje mjesto“. Ali, to je bio tek početak.

Istraga je pokazala da su Ivanjutina, njena sestra i njeni roditelji pomoću talija trovali ljude koji im se nisu svidjeli. Ivanjutina je otrov nabavila preko prijateljice koja je radila na geološkom institutu.

Tamara je još kao dijete naučena da se uspjeh u životu isključivo mjeri materijalnim stvarima. Otrovala je svog prvog muža i naslijedila njegov stan u Kijevu, a zatim je otrovala roditelje svog drugog muža. I njena sestra je također otrovala svog muža. Njihovi stari roditelji su s talijom otrovali susjeda (jer je glasno bio uključen televizor) i jednog rođaka. Sve u svemu, ova obitelj je otrovala preko 40 ljudi, od toga 13 sa smrtnim ishodom.

Na sudu je Ivanjutina negirala krivicu. Psihijatri su zaključili da je uračunljiva i odgovorna za svoje postupke. Osuđena je na smrt i pogubljena. Roditelji su joj umrli u zatvoru. Ne zna se šta je bilo s njenom sestrom poslije uhićenja. Tamara se pred smrt nije pokajala za počinjena ubojstva. „Odgoj mi to ne dozvoljava“, rekla je.