Gume za žvakanje pogodila je sudbina mnogih drugih stvari koje se nisu uklapale u sovjetsku predstavu o tome što je ispravno. One nisu službeno zabranjene, ali je njihova upotreba bila osuđivana.
Gumeni slatkiš je bio „zabranjeno voće“ za sovjetsku djecu i tinejdžere. Oni su žvakaće gume žarko željeli i bili spremni učiniti puno toga kako bi ih dobili. Neki se čak nisu libili izmoliti ih od stranih turista, riskirajući da se nađu u vidnom polju organa reda.
Gost iz Finske i sovjetska djeca
Jevgenij Jasenov/TASSSve do sedamdesetih godina u SSSR-u se nisu proizvodile žvakaće gume. Pojedinci koji su bili u inozemstvu poznavali su i čak probali ovaj proizvod. To su uglavnom bili diplomatski radnici i njihove obitelji, rukovoditelji i prevoditelji, dok obični sovjetski građani nisu bili upoznati sa žvakaćim gumama. Sovjetski ideolozi su žvakaće gume kritizirali, videći u njima besmislenost kapitalističkog uređenja i simbol neprijateljske američke kulture.
S popuštanjem Željezne zavjese poslije Staljinove smrti u sovjetsku svakodnevicu postepeno su počeli prodirati elementi zapadne kulture. 1955. godine sovjetski građani su čak dobili određenu priliku putovati u inozemstvo. Takva mogućnost se, doduše, nije ukazivala mnogima i putovanje je bilo uvjetovano velikim brojem kriterija: besprijekoran ugled, preporuke, popunjavanje detaljnog upitnika na pet strana s podacima osobnog karaktera, pa čak i medicinsko uvjerenje.
Sovjetski turisti u Versaillesu, 1969.
Vladimir Vojtenko/TASSPovjesničar umjetnosti Mihail German kasnije je ispričao: „Medicinsko uvjerenje sam nabavio preko veze. Čak i zdravima su ih nerado izdavali. Mogli ste biti dovoljno zdravi za vojnu službu, [...] a nedovoljno za putovanje u inozemstvo.“ Čak i kad bi otputovao u inozemstvo sovjetski čovjek je imao pravo ponijeti i razmijeniti ograničenu sumu novca. Svi su od tog novca željeli kupiti nešto značajno od odjeće ili tehnike, pa bi im za žvakaće gume i slične sitnice ostajalo malo novca. Zato ih nisu donosili u većim količinama.
Nije točno poznato kada su se žvakaće gume masovno pojavile u Sovjetskom Savezu. Vjerojatno je prvi val vezan za održavanje IV. Svjetskog festivala mladih i studenata u Moskvi. U prijestolnici se tada našao veliki broj stranih gostiju koji su kao suvenir ponekad poklanjali žvakaće gume, dobijajući zauzvrat sovjetske "drangulije", na primjer, značke.
Norveški dečki i sovjetske djevojke, sudionici IV. Svjetskog festivala mladih i studenata u Moskvi 1957. godine
Maksimov/SputnikAko bi se prijateljska razmjena pretvorila u komercijalni poduhvat, to se nazivalo „farcovka“, odnosno špekulacija. Upravo na taj način je prije i poslije ovog festivala u SSSR ušla velika količina predmeta sa Zapada. Preprodavači su mogli završiti u zatvoru, ali sovjetsku omladinu to nije moglo zaustaviti.
Atmosfera uoči Olimpijskih igara bila je prilično zategnuta, jer su je kapitalističke zemlje bojkotirale i sovjetske vlasti nisu isključivale mogućnost diverzije. Slobodan ulazak u Moskvu je obustavljen, savjetovalo se da djeca napuste grad, jer su se Olimpijske igre održavale tokom ljetnih praznika. Vlasti su također smatrale da ljude koji su ostali u gradu treba upozoriti da budu obazrivi.
Danas je teško utvrditi odakle su se glasine pojavile. Ali po gradovima SSSR-a u kojima su se održavala natjecanja počele su kružiti priče o tome da su u određene škole i tvornice navodno stigli policajci s upozorenjem da je opasno stupati u kontakt sa strancima i da žvakaća guma koju vam neki stranac pokuša pokloniti može biti otrovana ili čak puna žileta. Pričalo se o učeniku koji je primio takav poklon i završio u bolnici. Također se ukazivalo na to da prihvaćanje žvakaće gume predstavlja čin „poniznosti pred Zapadom“, kao i da se onaj tko takav dar primi nalazi na samo nekoliko koraka od toga da bude vrbovan kao špijun.
Međutim, među mladima je bilo onih na koje nikakve prijetnje i zabrane nisu djelovale. žvakaća guma je za mnoge bila simbol privlačnog i nedostupnog zapadnjačkog života. Osim toga, posjedovanje rijetke robe je značilo viši status među vršnjacima. U intervjuu za list „Pionirska pravda“ jedan učenik je krajem sedamdesetih godina priznao da su mu, između ostalog, žvakaće gume potrebne kako bi ih drugi tražili od njega.
Vlastite žvakaće gume SSSR je počeo proizvoditi poslije tragičnih događaja 1975. godine na stadionu „Sokoljniki“. Tada su se na stadionu sukobile juniorske hokejaške ekipe SSSR-a i Kanade. Sponzor kanadske ekipe bio je proizvođač žvakaćih guma „Wrigley“, pa su neki navijači očekivali da će se na utakmici dijeliti žvakaćw gume. Poslije utakmice, sovjetski gledatelji su pohrlili prema izlazu, želeći stići do autobusa Kanađana parkiranih iza stadiona. Izlaz je, međutim, bio zatvoren, a na stadionu su neočekivano isključili svjetla. Prema jednoj verziji, svjetlo je namjerno ugašeno kako strani novinari ne bi mogli snimiti oduševljenje sovjetskih tinejdžera žvakaćim gumama. Zbog blokiranih vrata i ugašenog svjetla počelo je guranje tiskanje u kojem je poginula 21 osoba. Trinaestoro žrtava bilo je mlađe od 16 godina.
Poslije ovog incidenta na stadionu „Sokoljniki“ u Erevanu je 1977. godine počela proizvodnja prve sovjetske žvakaće gume. Nakon toga žvakaće gume je u svoj asortiman uvrstilo i jedno od najvećih sovjetskih konditerskih poduzeća „Rot Front“. Na tezgama su se pojavile žvakaće gume s okusom jagode, naranče, nane i kave, po pet komada u jednom pakiranju.
Sve do raspada SSSR-a žvakaće gume su bile predmet špekulacije i preprodaje, ali je s početkom njihove masovne proizvodnje oduševljenje počelo jenjavati. Devedestih godina, kada je uvozna roba preplavila rusko tržište, strane žvakaće gume su s tezgi brzo istisnule sovjetske, a djeca i tinejdžeri su dobili novi predmet za razmjenu i čak sakupljanje: sličice iz žvakaćih guma „Turbo“. „Sama žvakaća guma nije predstavljala nikakvu vrijednost. Već poslije pet minuta bila je sasvim bezukusna. Ali uz žvakaće gume su se dobijale sličice automobila i motocikala, na osnovu kojih su dječaci upoznavali stranu proizvodnju automobila. Na ulicama smo mogli vidjeti samo Volge i Lade, a na sličicama sve moguće, od Lamborghinija i Bugattija do Opela i Toyote“, prisjeća se Artur koji je devedesetih skupljao ove sličice. S njima su se djeca igrala i „tapkala“ ih. U žvakaća gumama Turbo bilo je nekoliko stotina različitih sličica i mnogi su pokušavali skupiti kolekciju, s obzirom da su ih mogli koristiti kao ulog u drugim igrama.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
