U večernjim satima 27. travnja 1945. godine sovjetska vojska ušla je u Berlin, a već 2. svibnja crvenoaermejci su zauzeli borbenu kulu blizu berlinskog zoološkog vrta. U njoj su, pored bolnice i izbjeglica, pronađeni i eksponati berlinskih muzeja. Među njima su bila tri velika kovčega sa čuvenim "Zlatom iz Troje". Ubrzo zatim kovčezi su ponovo nestali, da bi tek početkom 1990-ih ponovo bili pronađeni, i to u Moskvi.
Heinrich Schliemann, 1870.
Biblioteka Kongresa/Javna domenaSin protestantskog svećenika iz Mecklenburga i arheolog-amater Heinrich Schliemann (1822.-1890.) od djetinjstva je bio opsjednut željom da otkrije Troju. Čitajući Homera saznao je za Trojanski rat i utuvio sebi u glavu da mora pronaći drevni grad. Očaran tom idejom, Schliemann je godinama tragao za Trojom.
Nakon dvije godine iskopavanja na brdu Hisarlik u Turskoj Schliemann je 31. svibnja 1873. godine pod razvalinama antičkog grada pronašao srebrnu posudu s dragocjenostima od zlata teškim 1,5 kg. Pronalasku je dao naziv "Prijamovo blago" (po imenu jednog cara iz doba Trojanskog rata), a drevne ruine proglasio je ostacima legendarne Troje. Ali on je ipak bio amater i oslanjao se samo na Homerove opise, pa nije čudo što se ispostavilo da nije u pravu. Kasnije su, naime, znanstvenici opovrgnuli njegovu teoriju, ustanovivši da su tragovi Troje mogli biti u gornjim slojevima terena koje je Schliemann uništio kopanjem, dok je "Prijamovo blago" zapravo pripadalo ranijem razdoblju. Ali pronalazak je ostao poznat kao "Zlato iz Troje".
Pogled na trojanska iskopavanja Schliemanna. Gravura, 19. st.
Javna domenaBlago je još tada moglo završiti u Rusiji, budući da je par godina kasnije Schliemann nudio Ruskom arheološkom društvu da otkupi pronalazak, ali dogovor nije postignut. Nešto kasnije, 1881. godine, poduzetni avanturist svoju je zbirku poklonio Berlinu u zamjenu za zvanje počasnog građanina i određenu materijalnu kompenzaciju. Od 1922. godine blago je bilo izloženo u Muzeju prapovijesti i rane povijesti. Odatle je zajedno s eksponatima iz drugih muzeja bilo evakuirano u borbenu kulu pored zoološkog vrta koja je bila podignuta na osobnu firerovu naredbu specijalno radi zaštite od zračnih napada i tretirana kao idealno sklonište.
Narodni umjetnik SSSR-a Igor Emanuilovič Grabar, 1950.
Mihail Ozerski/SputnikTrupe Wehrmachta opljačkale su i uništile ogroman dio kulturnog nasljeđa okupiranih naroda. Zbog toga je još u jeku rata postavljeno pitanje o nadoknadi štete. Tako je 1942. godine formirana specijalna komisija za procjenu gubitaka u sferi kulture. Prema podacima koje je ona objavila krajem 1940-ih, gubitke su imala 173 muzeja i 4000 biblioteka i arhiva. U okviru spomenute organizacije funkcionirao je i Biro za ekspertize na čijem je čelu bio poznati sovjetski slikar, restaurator i povjesničar umjetnosti Igor Grabar.
Predlagalo se, između ostalog, da se uništena remek-djela nadoknade na isti način. Tako se kao primjer procjene gubitaka navodila Spaso-Preobraženska crkva na Neredici koju je uništila njemačka artiljerija. U pitanju je spomenik ruske srednjovjekovne arhitekture i ikonopisa iz 12. stoljeća. Grabar je predlagao da u zamjenu za njega "uzmemo i prebacimo Katedralu u Reimsu, recimo"
Spaso-Preobraženska crkva na rijeci Neredici, 1880.
AeJse Trasarebre/Swedish National Heritage Board/Javna domenaU svojstvu ekvivalentne nadoknade za nanesenu štetu figurirala je i Rafaelova "Sikstinska Madona" iz Dresdena, koja će kasnije biti odnesena u SSSR, a zatim vraćena u Istočnu Njemačku tijekom 1950-ih. Upravo je Grabar rukovodio sastavljanjem popisa umjetničkih predmeta koji su mogli biti izvezeni u SSSR. Na popisu je bilo 1745 djela od značaja za svjetsku kulturu, između ostalog i Zlato iz Troje.
Prijamova riznica
Javna domenaMuzejski artefakti pronađeni u borbenoj kuli blizu zoološkog vrta bili su prvi na redu za izvoz u SSSR. "Berlinski zoološki vrt treba biti pod kontrolom englesko-američke zone okupacije... <...> ... Izdano je naređenje o hitnom prebacivanju svih dragocjenih objekata iz borbenog bunkera u istočni dio Berlina, i zasad neka se čuvaju u skladištima zamka Von Tresckowa u Friedrichsfeldeu i u Berlinskoj klaonici", napisao je u jednom pismu Andrej Belokopitov, rukovoditelj "trofejne brigade" Umjetničkog komiteta.
Borbena kula, 1944.
Wolfgang Weber/Getty ImagesJedan broj najvažnijih umjetničkih djela izvezen je iz Berlina specijalnim avionom koji je 30. lipnja 1945. godine poletio s aerodroma Tempelhof i spustio se na moskovski aerodrom Vnukovo. U sovjetskoj je prijestolnici Puškinov muzej bio jedan od centara za prijem dragocjenog tereta, pa i Zlata iz Troje.
Zlatna dijadema iz Prijamove riznice
Državni muzej likovnih umjetnosti "A. S. Puškin"/Javna domenaSvi ti predmeti su 1949. godine prema odluci rukovodstva zemlje smješteni u takozvani "Poseban fond" bez prava njihove publikacije i eksponiranja. Pristup toj riznici bio je specijalnom instrukcijom zabranjen svima osim ljudima zaduženim za njihovo čuvanje.
Sovjetska je vlast tijekom 1950-ih donijela političku odluku da jedan broj umjetničkih djela vrati Istočnoj Njemačkoj. Na primjer, živopisna remek-djela iz Dresdenske galerije. Na popisu je bila i Schliemannova Trojanska riznica, ali je 260 predmeta od zlata, srebra, gorskog kristala i kamena ipak ostalo u Moskvi, dok je 414 brončanih i keramičkih artefakta smješteno u Ermitaž. Još uvijek nije poznato iz kojeg su razloga ovi predmeti zadržani u SSSR-u.
Schliemannova kolekcija je gotovo do sredine 1990-ih bila nedostupna za znanstvenike i širu javnost. Štoviše, zbog dugogodišnjeg držanja u "spechranu" (odjeljenje pri bibliotekama sa specijalnim osiguranjem) smatralo se da je čak jednim dijelom izgubljena. Tek u prosincu 1994. godine stručnjacima je prvi put omogućeno da se detaljno upoznaju s njom, a dvije godine kasnije otvorena je izložba "Riznice Troje s iskopina Heinricha Schliemanna" u Puškinovom muzeju. Tada su tisuće ljudi imale prilike vidjeti čuvenu zbirku.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
