Samo malom broju sovjetskih građana (među kojima su bili diplomati, mornari i piloti) bilo je dozvoljeno putovanje u inozemstvo u okviru poslovnih obveza. Za sve je ostale odlazak iza "željezne zavjese" bio ili potpuno nemoguć ili izuzetno kompliciran pothvat. Ljudi su odmor provodili na sovjetskim obalama ili u organiziranim turističkim turama, dok su o životu u inozemstvu nešto mogli saznati iz rijetkih zapadnih filmova koji su im bili dostupni ili iz glasina koje su kružile među stanovništvom.
Ako bi se, ipak, pojavila opravdana potreba za nekoga da otputuje u inozemstvo, morao je najprije pribaviti čitavu gomilu dokumentacije, svidjeti se komisiji i proći intervju u lokalnom partijskom odboru. Zbog takvog sustava selekcije dokumente je trebalo podnijeti tri do šest mjeseci prije putovanja. I čak ni uvjerljiv razlog za putovanje nije jamčio da će netko dobiti dozvolu. Konkretno, jedno uputstvo za pripremu turista za putovanje glasilo je da u inozemstvo treba slati samo one koji imaju "dovoljno životnog iskustva, politički su zreli i besprijekorni u osobnom ponašanja, koji će u inozemstvu znati čuvati čast i dostojanstvo sovjetskog građanina".
S jedne strane, u Sovjetskom Savezu bilo je je nemoguće da čovjek nakon završenog fakulteta ili srednje stručne škole ostane bez posla. S druge strane, završeni je student zbog toga ima određene obveze prema državi. Samo oni koji su imali vezu mogli su odmah dobiti zaposlenje na željenom mjestu. Svi ostali su podlijegali sustavu raspoređivanja: specijalna komisija odlučivala je gdje će diplomac raditi prve tri godine. To je moglo biti poduzeće unutar grada u kojem živi ili, pak, negdje na periferiji Sovjetskog Saveza tisuće kilometara od rodnog grada. Odbijanje namijenjenog radnog mjesta nije dolazilo u obzir.
U Sovjetskom Savezu nije postajala sloboda promjene mjesta stanovanja. Država je strogo kontrolirala kretanje stanovništva. To je činila putem registracije stalne adrese stanovanja koja se nalazila na osobnoj iskaznici. Od 1960. godine boravak duži od tri dana bez registracije mjesta boravka tretirao se kao krivični prekršaj za koji je sljedovala kazna zatvora od godinu dana ili odbijanje postotka od mjesečne zarade.
Tako da, ako bi neko maštao o tome da živi na nekom drugom mjestu, a ne tamo gdje se rodio, preseljenje je bilo moguće tak uz dozvolu vlasti, i to samo u slučaju da za to postoje dobri razlozi. Takvi razlozi mogli su biti, recimo, posao, školovanje ili služba u vojsci.
Ljudi bez posla nisu se uklapali u sovjetsku ideologiju. Svatko je trebao nešto raditi i tako graditi sovjetsku državu. Od 1961. godine u krivičnom zakonu nalazio se članak "Parazitizam". Na temelju njega osuđivani su ljudi koji bi tijekom četiri mjeseca (osim žena s malom djecom) proveli bez posla.
"Parazite" su prisilno slali u progonstvo na popravni rad u pojedine regije u unutrašnjosti zemlje u trajanju od najviše pet godina. Pritom su na temelju ovog članka bili osuđivani ne samo ljudi bez posla i prihoda, nego i oni koji su imali prihode, ali oni nisu ostvarivani radom ili su potjecali od rada koji je obavljen izvan službenih kanala. Kazna je tako prijetila, između ostalog, privatnim taksistima, zidarima, glazbenicima i sl.
"Antisovjet" – tako su se u SSSR-u nazivali oni koji nisu podržavali sve odluke vlasti i koji su je kritizirali. Pritom bi se rijetko tko odlučio na javnu kritiku, ali čak i razgovori u kuhinji mogli su biti povod da vas optuže za "antisovjetsku propagandu" – u slučaju da vas netko prijavi vlastima za tako nešto. Za antisovjetsku kritiku mogli ste dobiti do sedam godina zatvora.
Prodaja i kupovina strane valute bila je isključivo pravo države. Građanima je bilo zabranjeno posjedovati devize, a od 1937. godine to se tretiralo kao djelovanje protiv države. Ako bi vam nakon putovanja preostalo nešto stranog novca, bili ste dužni razmijeniti ga za takozvane bonove – specijalne potvrde kojima ste mogli plaćati robu u lancu prodavaonica "Berjoska". Bile su to prodavaonice za sovjetske radnike u inozemstvu i članove njihovih obitelji (diplomatske, vojne i tehničke stručnjake), gdje su se prodavale američke traperice, japanski magnetofoni, talijanske čizme i druga deficitarna roba.
Karate je stekao popularnost šezdesetih godina kada se u kinima pojavio veliki broj filmova s ovom borilačkom vještinom. Međutim, sovjetska varijanta karatea bila je po nečemu specifična: bila je popularna među kriminalcima i obični milicionari nisu znali kako se nositi s tako obučenim borcima.
Karate je postao opasan i u političkom smislu. Za vrijeme nereda u Poljskoj karatisti su čak uspjeli probiti policijski kordon. Kremlj nije želio da se u SSSR-u pojave takvi borci, pa je 1981. karate službeno zabranjen.
Ista je sudbina zadesila i bodybuildere, ali iz ideoloških razloga. Smatralo se, naime, da je pumpanje mišića samo zbog postizanja efektnog izgleda antisovjetska aktivnost. Bodybuilderi su se skrivali u podrumima i sklanjali od policije. Zabrana bodybuildinga ukinuta je 1987. godine.
Jedan od postulata sovjetske politike bilo je osiguravanje stambenog prostora za sve radne ljude. Stan ste mogli dobiti na nekoliko načina: ako se, na primjer, zaposlite u tvrtki koja za svoje zaposlene gradi stanove, ili dobijete dijete, pa se prijavite na program za poboljšanje uvjeta stanovanja. Stan bi na kraju dobili svi, ali dobivali su ga samo na doživotno korištenje.
U tom stanu mogli ste prijaviti i druge ljude da stanuju, mogli ste ga zamijeniti s drugom osobom (uz malu doplatu). Ali niste ga mogli prodati, kupiti, pokloniti ili ostaviti u nasljedstvo. Gotovo svi stanovi pripadali su državi.
U Sovjetskom Savezu su, između ostalog, emititane strane radiostanice. Neke od njih su program emitirale ne samo na ruskom, nego i na drugim jezicima naroda SSSR-a. Ali "neprijateljski glasovi" nisu imali nikakvu svrhu, jer su vlasti tehničkim sredstvima ometale njihovo emitiranje. U tu je svrhu postavljeno oko 1400 stanica za ometanje radiovalova koje su mogle spriječiti 40-60% stranih emitiranja.
Ponekad bi u vrijeme otopljavanja političkih odnosa mjere ometanja radiosignala bile oslabljene ili potpuno obustavljene. To se, na primjer, dogodilo 1959. godine: ometanje "Glasa Amerike" smanjeno je tijekom posjeta generalnog sekretara Nikite Hruščova SAD-u.
"Ako ste već izmislili nekakve žvakaće gume na napuhavanje, zašto ih širite po cijelom svijetu umjesto da kod svoje kuće mirno pravite balone?" – negodovao je 1947. godine u listu "Kultura i život" novinar Ilja Erenburg.
Žvaka je dospjela pod sovjetske "sankcije" kao simbol "trulog Zapada", ali iz istog je razloga bila još privlačnija za mladež. Sovjetska je vlast pokleknula tek nakon velike tragedije: 1975. godine članovi kanadske hokejaške reprezentacije odlučili u gradskom parku "Sokoljniki" djeci podijeliti žvake, što je dovelo do stampeda i smrti 21 osobe. 1976. godine u SSSR-u je počela proizvodnja žvaka.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
