Njemačka vojska zatvorila je krug oko Lenjingrada kopnenim putem 8. rujna 1941. godine. Otpočela je strašna blokada drugog po značaju grada Sovjetskog Saveza, duga 872 dana. Lenjingrad je odmah izložen snažnom bombardiranju Luftwaffea, a u obranu građana, stambenih dijelova grada i brojnih spomenika arhitekture uključene su sve raspoložive snage i sredstva PZO. Upravo tada, prvi put u vojnoj povijesti Rusije, u okršaj s neprijateljskim avionima stupili su slijepi borci.
Usporedo s radarima glavni način otkrivanja neprijateljske avijacije bili su takozvani hvatači zvukova. Glomazne konstrukcije činili su sustavi cijevi različitih dimenzija koji su omogućavali da se čuje zvuk neprijateljskih aviona koji se približavaju na velikoj udaljenosti.
Taj zvuk osluškivali su vojnici koji su prošli posebnu selekciju, takozvani "slušači". Posade hvatača zvuka rotirale su aparaturu tako da zvuk u ušima stručnjaka bude iste jačine. Otkrivši da se protivnik približava, oni bi odmah upozoravali drugove, nakon čega se svjetlost brojnih reflektora usmjeravala u nebo u potrazi za ciljevima, a protuavionska oruđa stavljala se u stanje borbene spremnosti.
Nažalost, učinkovitost rada prvih "slušača" nije bila najbolja, a krajem 1941. godine zapovjedništvo snagama PZO odlučilo se na hrabar potez i u obranu grada pozvalo slijepce. Za otkrivanje neprijateljske avijacije nije bio dovoljan odličan, već je bio potreban izvanredan sluh kakav su upravo oni posjedovali.
Početkom 1942. godine u gradu se nalazilo nešto više od 300 slijepih ljudi. Mnogi su radili u specijalnim radionicama u kojima su se proizvodile maskirne mreže za zgrade, rukavice za vojnike ili papuče za ranjenike. Mnogi su podizali borbeni duh vojnicima nastupajući u glazbenim sastavima.
Selekcija "slušača" bila je više nego stroga. Žene su odmah isključivane, budući da je služba zahtijevala izuzetnu fizičku izdržljivost. Medicinsku komisiju prošla su na kraju njih tridesetorica od kojih su se dvadestorica našla na specijalnim tečajevima za obuku. Na kraju odabrano je svega 12 muškaraca koji su imali izuzetan sluh. Ovi "slušači" raspoređeni su u protuavionsko-artiljerijske pukovnije.
Novi borci akustičari, koji su još jučer ugađali klavire ili virtuozno svirali na harmonici, morali su podnijeti nevjerojatne napore na višesatnim dežurstvima. Vrlo je često buku aviona trebalo čuti kroz artiljerijsku kanonadu tijekom granatiranja grada.
Pisac i pjesnik Semjon Bitovoj najbolje je opisao podvig slijepih "slušača" u svojoj priči "Lenjingradska balada" 1974. godine. "Slušači su prvo skidali svoje kape ušanke i na glavu navlačili kožne kacige koje su prekrivale gotovo cijelo lice, a potom bi se zavalili na sjedišta i upirući potiljkom u naslone za glavu presvučene glatkom kožom, okretali zamašnjake, nakon čega bi se sporo i oprezno počeli okretati zvučnici. U zraku je bilo mnogo različitih zvukova koji su stvarali kompaktnu buku, s kojom su se s vremena na vrijeme miješali udaljeno štektanje mitraljeza, zvižduk raketa ili eksplozija mina..."
"Slušač" Aleksej Bojko
Javna domena"Potraga u zraku trajala je nekoliko sati u kontinuitetu, a ponekad i po cijelu noć, i za sve to vrijeme trebalo je okretati zvučnike i držati glavu u istom položaju", pisao je Bitovoj.
"Od silne napetosti pojavila bi se bol u sljepoočnicama, a vratni kralješci bili su na granici pucanja. Bila je potrebna nevjerojatna snaga, fokusiranost, izdržljivost, kako bi se osluškivalo nebo, jer se sumnjivi zvuk mogao svakog trena začuti."
Slijepi zaštitnici odmah su pokazali visoku učinkovitost. Bili su u stanju čuti neprijateljsku avijaciju mnogo prije nego što bi se ona približila liniji fronta. I dok je u gradu još uvijek bilo sasvim tiho, "slušači" su već upozoravali na opasnost. Oni su mogli odrediti tip i marku njemačkih aviona koji su se približavali, a često i približan broj letjelica u grupi. Među specijalnim borcima bilo je i gubitaka. Averkij Nikonov poginuo je na dežurstvu u veljači 1942. godine, a Vasilij Ciplenkov, demobiliziran u ljeto te godine, uskoro je umro od distrofije.
Međutim, ostali slijepi "slušači" dočekali su sanjani proboj blokade Lenjingrada 1944. godine. Nakon Pobjede, nagrađeni brojnim priznanjima za spašavanje života tisuća ljudi i očuvanje stotina spomenika kulturne baštine, vratili su se svojim mirnodopskim profesijama.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
