Pet prijatelja ruskih careva

Russia Beyond (Foto: Legion Media, Javna domena)
Među njima su poznati pisac i dama iz starog plemićkog roda, velika prosvjetiteljica i obični tokar. To su bili pravi, a ne "službeni" prijatelji ruskih vladara.

Bilo je krajnje jednostavno dospjeti na popis osobnih neprijatelja Ivana Groznog. I praktički neizvedivo postati osobni carev prijatelj. Prije Petra Prvog na ruskom carskom dvoru važilo je pravilo "mestničestva" (privilegiranog zauzimanja službenih dužnosti ovisno o rangu plemićkog roda). Što je netko bio na višem položaju, bliži je bio caru: sjedio je s njim na gozbama, pratio ga u lovu, išao s njim u parnu kupelj... U tom razdoblju car nije imao slobodu biranja prijatelja, nego se, htio – ne htio, morao "družiti" s predstavnicima najuglednijih plemićkih obitelji.

Petar Prvi narušio je taj poredak, kao i mnogo toga drugog. On se još u mladosti družio sa strancima iz Njemačke Slobode, tj. kolonije u Moskvi gdje su živjeli svi stranci. I kasnije, u svakom uzrastu, on je sklapao poznanstvo sa svakim čovjekom, ne obraćajući pažnju na status. Glavno mu je bilo da taj čovjek "zna znanje".

Andrej Nartov (1693.-1756.), prijatelj Petra Velikog

Portret A. K.Nartova, 18. st., autor originala Ivan Nikitin.

"Carev tokar", kako su ga zvali, Andrej Konstantinovič Nartov, nije ništa "dugovao" Petru. Naprotiv, bit će da je on sam nečim zadužio cara. Nartov je, naime, bio izuzetno dobar mehaničar. On je izumio tokarski stroj i ujedno je virtuozno znao raditi na njemu. Car je kod Andreja "pekao" zanat, iako je ovaj porijeklom bio "običan čovjek".

Već s 15 godina Andrej se bavio tokarskim zanatom u Moskovskoj školi za matematičke i nautičke znanosti koju je car osnovao. Petar je 1718. godine saznao za Andrejev talent i poslao ga na školovanje u Europu, a kada se Nartov vratio, postavljen je za rukovoditelja carskog "tokarskog kabineta".

Bila je to zapravo radionica za koju je car kupovao najnovije europske tokarske strojeve, a Nartov ih je provjeravao. Tokarski se kabinet na Petrovom dvoru nalazio blizu carskih odaja, jer se car volio odmarati radeći na tokarskom stroju. Nartovljev sin Andrej Andrejevič kasnije je zapisao i izdao očeve priče o Petru Velikom. U njima je dobro odražena herojska i ironična crta karaktera ruskog cara.

Tokarski stroj A. K. Nartova. Dvorska tokarska radionica Petra Velikog, 1721. Državni muzej Ermitaž.

"Gospodar, bruseći ljudsku figuru na tokarskom stroju, i veseo što posao dobro ide, upita mehaničara svoga Nartova: ’Kako brusim, što kažeš?’ I kad Nartov odgovori: ’Dobro’, njegovo veličanstvo reče: ’Ma jest, Andrej, kosti ja brusim odlično, ali ne mogu toljagom izbrusiti tvrdoglavce."

Ili ovo: "Kod njegovog veličanstva u tokarsku radionicu dopušteno je bilo da uđe [...] djevojka Hamilton, koju car, zagrlivši, potapša po ramenu, a zatim reče: ’Dobro je voljeti djevojke, ali ne uvijek, Andrej, jer ćemo u protivnom zaboraviti zanat’. Poslije sjede i počne brusiti."

Andrej Nartov nije se isticao profinjenim manirama, pa je nakon Petrove smrti udaljen s dvora, ali je nastavio raditi kao artiljerijski inženjer. Uoči smrti je dobio "generalski" čin državnog savjetnika. Umro je u Peterburgu 1756. godine.

Mavra Šuvalova (1708.-1759.), prijateljica Elizabete Petrovne

Mavra Jegorovna Šuvalova, kraj 1750-ih, Aleksej Antropov.

Slučaj Mavre Jegorovne Šuvalove klasičan je primjer kada sporedna dvorska dama iz svite velike kneginjice dobije veliku vlast i doslovno "gospodari situacijom" u državi. Kao 10-godišnja djevojčica Mavra Jegorovna dospjela je u svitu Ane Petrovne, kćeri prvog cara. Mavra je pripadala starom boljarskom rodu Šepeljevih, ali je ona sama potjecala iz siromašnog ogranka tog roda. Njen daljnji rođak, general Dmitrij Šepeljev, "sredio" joj je da dobije mjesto u princezinoj sviti.

Ana Petrovna se 1720. godine udala za Karla Fridrika, vojvodu od Holstein-Gottorpa. Njihov će sin kasnije postati car Petar III. Mavra Jegorovna služila je kod mlade princeze i 1727. godine je s njom i vojvodom otputovala u Holstein, u grad Kiel, gdje je postala vojvodina ljubavnica. "Vojvoda i Mavruška su se do kraja srozali. On nijedan dan ne provede kod kuće, voza se s njom po gradu potpuno otvoreno, odlazi s njom u goste i u kazalište", požalila se Ana svojoj sestri, Elizabeti Petrovnoj.

Elizabeta Petrovna, buduća carica, uzela je Mavru Šepeljovu u svoju svitu nakon sestrine smrti 1728. godine. Mavra se vratila u Rusiju i postala najbolja Elizabetina prijateljica. Živjela je s njom u Moskvi, na imanju Pokrovsko-Rupcovo, i bila poznata po tome što zajedljivom šalom može oraspoložiti Elizabetu. Mavra je voljela gozbe i kartanje. Udali su je 1738. za kamerjunkera Petra Šuvalova koji je sudjelovao u prevratu 1741. godine i doveo Elizabetu Petrovnu na tron.

Od tada je poznanstvo s Mavrom Šuvalovom bilo stvar velikog prestiža, jer ona je bila najbolja carićina prijateljica, koja joj je pravila društvo u staromoskovskim zabavama poput kartanja i češanja tabana uoči spavanja.

Mavrin je muž dobio sve najviše ordenje u državi i postao jedan od glavnih velikodostojnika carstva. Muževljev rođak Ivan Ivanovič Šuvalov, osnivač Moskovskog sveučilišta, postao je caričin miljenik, a general Dmitrij Šepeljev, koji svojevremeno ubacio Mavru Jegorovnu u dvorsku svitu, postao je važna ličnost na dvoru i dobio orden svetog Andreja Prvozvanog.

Šuvalova je bila nadmena prema nepoznatim ljudima, a osobne je neprijatelje progonila koristeći svoje veze. S druge strane, upravo je zahvaljujući njoj rod Šuvalovih od Elizabetinog doba postao jedan od najuglednijih plemićkih rodova u carstvu.

Jekaterina Daškova (1743.-1810.), prijateljica Katarine Velike

Portret kneginje Jekaterine Daškove, 1784., Dmitrij Levicki.

Prijateljstvo velike kneginje Katarine Aleksejevne i kneginje Jekaterine Voroncove (Daškove) počelo je na neobičan način. Daškova je imala sestru Elizabetu, koja je bila ljubavnica Petra III. On je provodio sve vrijeme s njom, ignorirajući suprugu. U vrijeme dvorskog prevrata Jekaterina Daškova stala je na Katarininu stranu, jer je, po svemu sudeći, bila svjesna da buntovna careva supruga ima određenu prednost.

Daškova je tada imala 19 godina, bila je samouvjerena i nosila muški oficirski mundir. Osjećala se kao na sceni povijesnog trenutka i mogla je sebi priuštiti mnogo toga, između ostalog da upadne na zasjedanje Senata i da se o nečemu došaptava s caricom. Možda je takva priroda druženja prouzrokovala i njihovo razilaženje. Nakon muževljeve smrti 1764. godine Daškova se povukla iz dvorskog života. Otisnula se 1769. na veliko proputovanje Europom, gde je primana kao prijateljica ruske carice, upoznala se s Voltaireom, Diderotom, Adamom Smithom i Benjaminom Franklinom.

Kada se 1782. vratila u Rusiju, ponovo je uspostavila dobre odnose s Katarinom. Carica je povjerila Daškovoj mjesto rektorice peterburške Akademije znanosti. Ubrzo zatim je Jekaterina Romanovna osnovala Carsku Rusku akademiju čiji je zadatak bio proučavanje ruskog jezika. Rezultat njenog rada je Akademijin rječnik u šest tomova.

Posljednje godine života Daškova je posvetila prosvjeti. Na njenu je inicijativu počelo prevođenje najvećih djela svjetske književnosti na ruski jezik. Jekaterina Daškova se po učenosti nadmetala s Katarinom Velikom i bila je jedna od najvećih trudbenica ruskog prosvjetiteljstva.

Aleksandar Kurakin (1752.-1818.), prijatelj Pavla Prvog

29-godišnji Aleksandar Kurakin, 1781., Richard Brompton.

Nikita Panjin, odgojitelj velikog kneza Pavla Petroviča, nije imao djece. Odgajao je unuka svoje sestre, kneza Aleksandra Kurakina, koji se od djetinjstva družio s velikim knezom. Kurakin je stekao obrazovanje u inozemstvu, a zatim je pratio Pavla Petroviča na mnogim putovanjima. Između ostalog, putovao je s njim i u Berlin da tamo upoznaju buduću Pavlovu suprugu Mariju Fjodorovnu.

Aleksandar Kurakin slovio je za najsjajnijeg ruskog aristokrata. Osobno je car Svetog Rimskog Carstva Josip II. okarakterizirao Kurakina kao "čovjeka ljubaznog, s manirama najvišeg društva". A u krugovima europske aristokracije Kurakin se spominjao kao "briljantni knez" zbog strasti prema skupocjenim ukrasima. Njegovi šeširi, štapovi, epolete i odjeća – sve se sjajilo od zlata i brilijanata.

Kada se Pavao zacario, knez Kurakin postao je vicekancelar. On se možda uopće nije razumio u upravljanje državom, ali je bio iskusan velikodostojnik i završavao je poslove zahvaljujući iskustvu i autoritetu. Od 1808. do 1812. bio je na čelu veleposlanstva Rusije u Francuskoj, koju je napustio nakon Napoleonovog napada na Rusiju.

Portret kneza Aleksandra Kurakina, 1802., Vladimir Borovikovski.

Postoji legenda da se 1810. u Parizu dogodilo nešto što je na kraju prouzrokovalo Kurakinovu smrt. Naime, u toku jednog bala izbio je požar, a Kurakin, kao istinski aristokrat, nije mogao napustiti dvoranu zahvaćenu plamenom dok najprije ne izađu sve dame. "Briljantni knez" doslovno je bio okovan u odijelu izvezenom zlatom, pa mu je ono i spasilo život, ali je ipak zadobio teške opekotine uslijed kojih je izgubio zdravlje.

U posljednjim godinama života patio je od gihta i drugih bolesti, ali je i dalje u Moskvi i Peterburgu organizirao raskošne balove. Bio je mason visokog ranga, pa je zbog toga dao i zavjet bezbračnosti, ali je za života postao otac preko pedesetero izvanbračne djece.

Aleksej Tolstoj (1817.-1875.), prijatelj Aleksandra II.

Portret pjesnika i dramaturga Alekseja Konstantinoviča Tolstoja u mladosti, 1836., Karl Brjulov.

Tradicija odgajanja velikih knezova zajedno s malim aristokratima doprinijela je da prijatelj  budućeg cara Aleksandra II. bude Aleksej Konstantinovič Tolstoj, kasnije poznati pisac i autor romana "Knez Srebrni". Aleksej Konstantinovič bio je rođak Lava Tolstoja. Kada je imao 14 godina, Aleksej je (zajedno s drugim mladim aristokratima) predstavljen careviću Aleksandru, koji je tada imao 13 godina. I oni su ostali dugogodišnji prijatelji.

Aleksej je fascinirao carevića i čitavo njegovo okruženje svojom velikom snagom. Pribor za jelo i žarač mogao je vezati u čvor, lako je podizao prijestolonasljednika i nosio ga na ramenima, a jednom se pesničio i sa samim carem Nikolajem Pavlovičem. Taj slučaj u svojim memoarima opisuje dvorska dama Aleksandra Roset. "On je jako zabavan. Predložio je caru da odmjere snage. Njegovo veličanstvo ga upita: – Sa mnom? Ti zaboravljaš da sam ja jači od tebe i mnogo viši. – To nije važno, ja se ne bojim odmjeriti snage sa svakim, ja sam vrlo jak, ja to znam." Kad je dobio dozvolu da udara svom snagom, Aleksej se dugo borio s carem dvometrašem. "Car je jednom rukom odbijao napade i s vremena na vrijeme govorio: 'Jak je ovaj dječačić, jak i okretan.' Primijetivši najzad da se Aleksej jako zadihao, car ga podiže, poljubi i reče: 'Svaka čast, junače!'"

Portret pisca Alekseja Konstantinoviča Tolstoja, 1879., Ilja Rjepin.

Aleksej Tolstoj zaposlio se u civilnoj službi kao činovnik, ali je postao poznat kao pisac, autor priče "Vampir" i koautor poznate književne mistifikacije "Kozma Prutkov". Svoje prijateljstvo s carem nije koristio za napredovanje u karijeri i otkako je 1861. napustio službu, rijetko je dolazio u Peterburg. Doduše, jednom je Aleksej Tolstoj napisao caru Aleksandru pismo s molbom da se crkva svetog Trifuna u Moskvi zaštiti od rušenja. Aleksandar Nikolajevič nije odgovorio na pismo.

Posljednje godine života Aleksej Tolstoj posvetio je putovanjima po Europi i književnom radu. Njegov najznačajniji roman "Knez Srebrni" pojavio se 1863. godine. Zbog kroničnih glavobolja od kojih je patio kada je zašao u godine liječnici su mu propisali injekcije morfija. One su prouzrokovale njegovu preranu smrt.

  • Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
  • Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
  • Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
  • Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće