5 najvećih diplomatskih skandala u povijesti SSSR-a

Napad vojnika Čang Kaj-šeka na konzulat u Kantonu (1927.)

SSSR je još bio potpuno mlada zemlja, a u Kini su plamsale borbe između vlade Koumintanga (konzervativne stranke) i kineskih komunista. Čan Kaj-šek, prvi predsjednik Koumintanga, provodio je nemilosrdne represije protiv komunista u cijeloj zemlji. U gradu Kantonu (današnjem Guangzhouu) u prosincu 1927. godine osnovan je Vojno-revolucionarni komitet – organizacija komunista koja je 11. prosinca podigla u gradu ustanak protiv Koumintanga.

Ustanak je bio inspiriran i podržan iz Moskve, koja je bila zainteresirana za uspostavljanje komunističke vlasti u Kini. Međutim, pobunjenici, koji su najprije osvojili gotovo čitav grad, nisu ga uspjeli zadržati. Naime, radnici i mornari, na koje su komunisti računali, nisu se priključili ustanku. Vladina vojska je 13. prosinca prilikom gušenja ustanka zauzela i sovjetski konzulat.

Zaposlenici konzularnog predstavništva SSSR-a u Kantonu

Generalni konzulat Ruske Federacije u Guangzhou

Zaposlenicima je pošlo za rukom malo zadržati napadače kako bi spalili tajne dokumente, a zatim je generalni konzul Boris Pohvalinski osobno otvorio vrata vojnicima. Veleposlanstvo je opljačkano, a njeni kineski i sovjetski zaposlenici uhićeni i provedeni ulicama grada kao osramoćeni.

Narednog dana petorica zaposlenika konzulata (vicekonzul Abram Hasis, tajnik Vladimir Ukolov, službenik Konstantin Ivanov, kriptograf Fjodor Popov i prevoditelj Pavel Makarov), kao i sedmorica kineskih zaposlenika generalnog konzulata strijeljani su.

Strijeljani zaposlenici sovjetskog konzulata u Kantonu

Arhiva

Generalni konzul Pohvalinski uhićen je i kasnije protjeran iz zemlje. Nakon gušenja ustanka Čan Kaj-šek je naložio da se u Kini zatvore svi konzulati SSSR-a. Iako nije došlo do službenog prekida diplomatskih odnosa, tijekom narednih 10 godina između SSSR-a i Kine bili su zaoštreni odnosi, koji su nekoliko puta zamalo prerasli u rat. Situacija se počela popravljati tek krajem tridesetih godina.

Eksplozija u veleposlanstvu SSSR-a u Izraelu (1953.)

Tijekom posljednjih nekoliko godina Staljinovog života u Moskvi u Lenjingradu su se vršili pretresi, saslušanja i uhićenja u vezi sa slučajem "zločinačkih liječnika", fabriciranim od strane organa sigurnosti SSSR-a. Liječnici su optuživani da su osnovali židovsku nacionalističku organizaciju s ciljem da likvidiraju najviše rukovodstvo SSSR-a. "Zločinački liječnici" klevetani su u sovjetskim medijima, što je dovelo do masovne antisemitske kampanje u SSSR-u. Osim toga, 1952. godine u slučaju "Židovskog antifašističkog komiteta" strijeljano je 13 sovjetskih Židova, dok je na stotine njih podvrgnuto represijama.

U veleposlanstvu SSSR-a u Tel Avivu 9. veljače 1953. godine došlo je do eksplozije nepoznate naprave. Žena veleposlanika Pavla Jeršova zadobila je povrede lica od gelera, supruga ekonoma povrijedila je nogu, a vozač veleposlanstva donju vilicu. Prema svjedočanstvu izraelskog osiguranja veleposlanstva, tek 50 minuta nakon eksplozije zaposlenici su pozvali hitnu pomoć, dok su za to vrijeme trajali razgovori s Moskvom.

Sovjetsko veleposlanstvo u Tel Avivu nakon napada

Hans Pinn

Premda je narednog dana premijer Izraela Ben-Gurion službeno osudio teroriste i uputio ispriku SSSR-u, već 12. veljače veleposlanik Izraela u SSSR-u Šmoel Eljašiv primio je notu o tome da SSSR prekida diplomatske odnose s Izraelom i povlači svoje diplomate.

Sovjetski veleposlanik Pavel Jeršov u Tel Avivu

Hans Pinn

Za Izrael je ovaj razvoj situacije bio vrlo nepovoljan. SSSR je, naime, bio prva država koja je 1948. godine priznala izraelsku neovisnost. Vlasti su uložile mnogo napora, ali nisu pronašle počinitelje. Kasnije je istraživač Ami Pedahzur utvrdio da je teroristički napad organizirala cionistička teroristička organizacija "Carstvo Izraela" ("Crifinsko podzemlje"). U svibnju 1953. godine članovi "Carstva Izraela" pokušali su izvesti napad u Jeruzalemu, ali su uhićeni. Njihovo sudjelovanje u eksploziji u sovjetskom veleposlanstvu utvrđeno je znatno kasnije.

Slučaj Ljalina (1971.)

1995. godine iz Rusije je u SAD otišao Oleg Kalugin, general-major KGB-a, autor knjige "Prva glavna uprava. Moje 32 godine u špijunaži protiv Zapada". 2002. godine Kalugin je u odutnosti osuđen za veleizdaju i razotkrivanje povjerljivih podataka. Oduzet mu je čin general-majora i osuđen je na 15 godina zatvora, ali se nikada nije vratio iz SAD-a.

Kalugin je u svojoj knjizi, između ostalog, iznio detalje strašnog neuspjeha sovjetske diplomacije i agenture iz 1971. godine. Tada se zaposlenik Prve uprave KGB-a Oleg Ljalin, tajni agent u Londonu, negdje napio. Ljalin je u Engleskoj boravio pod maskom zaposlenika trgovinskog predstavništva SSSR-a. Rano ujutro, još po mraku, Ljalin se vozio po centru Londona u vozilu s isključenim svjetlima. Kada ga je zaustavio policajac, počeo je protestirati, tvrdeći da je on zaposlenik KGB-a.

Oleg Ljalin

Arhiva

Ovim se ispadom 34-godišnji Ljalin razotkrio. SSSR je saznao za njegovo priznanje i htio za njega uputiti garancije londonskoj policiji, ali Ljalin je neočekivano nestao. Ispostavilo se da je već nekoliko godina radio za englesku obavještajnu službu i prenosio im povjerljive informacije. Predao je Britaniji imena gotovo svih sovjetskih agenata koji su u zemlji radili pod paravanom sovjetskog veleposlanstva i trgovinskog predstavništva.

"Englezi su odavno bili nezadovoljni uvećanim osobljem sovjetskih predstavništava u Londonu. Sovjetskih diplomata u Londonu bilo je znatno više nego engleskih u Moskvi. Englezi su sumnjali da je među njima manji broj pravih diplomata", zapisao je Leonid Mlečin. Ispostavilo se da je to točno. Uslijed Ljalinove izdaje preko 100 sovjetskih agenata protjerano je iz Engleske. SSSR je mogao uzvratiti samo protjerivanjem 18 zaposlenika britanskog veleposlanstva. Sovjetska mreža agenata u Engleskoj nije se nakon toga uspjela potpuno oporaviti, a odnosi između zemalja ozbiljno su narušeni.

Oleg Kalugin je u svojim memoarima zabilježio da je osobno Jurij Andropov izdao naređenje da se Ljalin pronađe i likvidira, ali bez rezultata. Zaposlenici britanskih specijalnih službi smjestili su ga u unutrašnjost zemlje, pomogavši mu da promijeni vanjski izgled i ime. Umro je 1995. godine, mnogo godina nakon izdaje svoje zemlje.

Slučaj Vetrova (1982.-1983.)

Potpukovnik KGB-a Vladimir Vetrov ubio je svoju ljubavnicu Olgu Oščenko, također časnicu KGB-a. Njih dvoje su 22. veljače 1982. godine izašli u šetnju i posvađali se. Olga je Vladimira optužila da se ne želi razvesti od svoje žene kako bi živio s njom. Ubivši Olgu bocom i otvaračem, Vetrov je usmrtio i prolaznika koji se tu slučajno zadesio i pobjegao.

Vladimir Vetrov

Arhiva

Vetrovu su oduzeta sva zvanja i osuđen je na 15 godina strogog zatvora. Ali tijekom istrage poslao je ženi pismo s molbom da obavijesti francusku obavještajnu službu o onome što se dogodilo. KGB je presreo pismo i saznao da njihov zapsolenik nije samo ubojica, nego i dvostruki agent.

Šezdesetih godina, naime, dok je radio u Francuskoj pod maskom "trgovinskog predstavnika", Vetrov je uspostavio "potrebna" poznanstva, a nakon povratka u Moskvu počeo u Europu slati povjerljive podatke o sovjetskoj znanstveno-tehničkoj i industrijskoj špijunaži. Na temelju podataka dobivenih od agenta Farewella (kodno ime koje je Vetrov dobio u Francuskoj) razotkriveno je i protjerano na stotine sovjetskih agenata širom svijeta.

Vladimir Vetrov

Arhiva

1983. godine, kada se već nalazio na odsluženju kazne za dvostruko ubojstvo, Vetrov je vraćen u Moskvu, gdje je osuđen za veleizdaju i strijeljan.

"Moskovski signal" (od pedesetih do osamdesetih godina)

Tijekom hladnog rata američko veleposlantsvo u SSSR-u bio je izloženo mikrovalnom zračenju. Antena koja je emitirala signal nalazila se na jednoj terasi deveterokatnice u Novinskom bulevaru br. 18 s1, tako da je zračenje bilo usmjereno direktno na pročelje američkog veleposlanstva preko puta.

Veleposlanstvo SAD-a u Moskvi

Boris Prihodko/Sputnik

U veleposlantsvu je zračenje otkriveno pedesetih godina, ali se to dugo skrivalo od običnih zaposlenika. Kako je rekao Jack Matlock, zamjenik šefa diplomatske misije, Amerikanci su najprije željeli "shvatiti kakav je cilj zračenja".

Kada je 1974. godine veleposlanik u SSSR-u postao Walter Stoessel, on je naredio da se o zračenju obavijeste obični zaposlenici, među kojima je nastala panika. Sam veleposlanik uskoro je zadobio ozbiljne probleme sa zdravljem, uključujući krvarenje iz očiju. Međutim, Sjedinjene Države nisu javnosti priopćile ništa o zračenju, jer su se u to vrijeme između dvije sile vodili pregovori o razoružanju. Ipak, državni tajnik Henry Kissinger obavijestio je sovjetskog veleposlanika u SAD-u da zna za diverziju.

Veleposlanstvo SAD-a u Moskvi

Boris Prihodko/Sputnik

Walter Stoessel postavljen je za zamjenika američkog državnog tajnika. Ali već je bio smrtno bolestan od leukemije, za koju je njegova kći tvrdila da je prouzrokovana zračenjem u Moskvi, takozvanim "moskovskim signalom". Stoessel je umro 1986. godine, ne razotkrivši detalje skandala. Njegova je kći zabilježila: "Ponio se kao vojnik i nije dizao paniku."

Svrha ovog mikrotalasnog zračenja nije poznata do danas.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji