Najzanimljivije činjenice o vješticama u staroj Rusiji

Vještica (na ruskom "ведьма", "vedma") je ona koja posjeduje ("ведает", "vedaet" - zna) tajna znanja. U Rusiji je prije Petra Velikog vještica, gatara ili vidarica bila neizostavni član društva. Vještice su se bavile liječenjem i bacanjem uroka kao i začaravanjem i razdvajanjem mladoženja i nevjesti, predviđanjem budućnosti prema knjigama za gatanje, svime onime zbog čega se ljudi i dan-danas obraćaju tarolozima i "iscjeliteljima". S tom razlikom što se u 17. stoljeću za to mogla dobiti kazna bičevanjem, a za bacanje uroka i spaljivanje u drvenoj kolibi.

Ruske vještice - izopćenice

Vješticama su u selu mogle biti označene žene zbog, po mišljenju zajednice, "pogrešnog" života. "Status vještice najčešće su imale žene koje su skrenule s uobičajenog životnog puta, vezanog prije svega za ostvarenje obiteljske uloge", piše etnografkinja Tatjana Ščepanska u članku o vješticama za encikopediju "Muževi i žene: Muško i žensko u ruskoj tradicionalnoj kulturi". Djevojke koje su napravile grubi promašaj, koje su momci prije braka "ukrali", koje su se udale po svojoj volji, bez suglasnosti roditelja, kao i usidjelice, dakle, one koje se nikada nisu udavale, takve su žene s velikom vjerojatnošću mogle navući na sebe sumnje za vještičarenje i nadriliječništvo.

Keith Thomas u članku "Religija i opadanje magije" piše da su takve žene kojima je često bila potrebna svakodnevna pomoć bile najranjivije, i kako bi se našao povod da budu odbijene, "proglašavale" su se vješticama i tjerale od vrata. Naravno, postojale su i žene koje su živjele zarađujući od gatanja.

Kaluški oblasni umjetnički muzej

Vještice u Rusiji, međutim, nisu uvijek bile neudane žene. U knjizi Nikolaja Novomberskog "Magija u Moskovskoj Rusiji 17. stoljeća" navodi se obiteljski status nekih gradskih gatara, one su supruge pisara, draguna, "došljaka", strijelaca, vojnika-najamnika. Pritom je većina njih iz najnižih, bespravnih staleža, sluga, seljaka, stranaca (Tatara i "Čerkeza").

Uopće uzevši, ruske vještice i vračevi bili su u pravilu vrlo siromašni. Njihove usluge koštale su minimalno, a mnoge od nama poznatih vještica živjele su od milostinje. "Proricanje je bilo oružje slabih i bespomoćnih", piše Nada Boškovska. "Žene su koristile strah od vještičarenja kako bi plašile jake i moćne."

I zaista su zastrašivale. U Bolhovu 1627. godine supruga strijelca Ana zaprijetila je bojarskom sinu (sitnom vojnom zapovjedniku) bacanjem uroka. A za vrijeme bune Stenke Razina pročula se vještica Ana Arzamaska (Temnikova), seljanka atamanka, koja je bacala uroke i prenosila drugima svoje iskustvo.

Ruske vještice imale su važne društvene funkcije

U ruskim izvorima ne spominju se vještice koje prave objektivno zlo, šalju grad i nevrijeme, izazivaju đavola i prinose ljudske žrtve. Zašto su ruskom društvu bile potrebne vještice?  Za obredne funkcije, narodnu medicinu, ali i istrage o krađama.

Seoske vidarice i vještice, kao i udovice i same žene sudjelovale su u raznim obredima, koji su se sačuvali još od poganskih vremena, recimo u obredu "oranja" kojim se štitila seoska stoka od "kravlje smrti", odnosno jednostavnije rečeno od pomora stoke. Udovice i neudane žene bile su apsolutno neophodne za vršenje tog obreda.

"Oranje" kolere u vrijeme epidemije. Okolina Jekaterinoslavlja, 19. st.

Javna domena

Onda kada nije bilo liječničke pomoći upravo su vidari i vidarice mogli pomoći kod zubobolje, kile, epilepsije i drugih čestih bolesti. 1642. godine jedan je strijelac poznanici dao začarano pismo protiv epilepsije. Udovica Ulita Ščipanova iz Vologodskog kraja učila je od majke iscjeljivati imala je zalihe korijenja i kamenja protiv svih bolesti, između ostalog i protiv uši.

Naravno, ako su mogle liječiti, vještice su mogle i slati bolesti i bacati uroke. U selu su vještice najčešće optuživane za izazivanje štucanja, histerične napade, mušku impotenciju. Posebna priča bile su kile, koje su se mogle odvratiti, ali i poslati, recimo tako što se nekome da da popije ukuhani sok od močvarne vode. Začaravanje i odvraćanje mladoženja i nevjesti također je spadalo u magijsku oblast znanja.

Vješticama i vidaricama obraćali su se i pokradeni, obmanuti ljudi. Sitnim konfliktima seljaka i siromaha izvršna vlast nije se željela baviti. I od koga onda potražiti pomoć? 1647. godine u Moskvi je pokraden seljak Simon i on se za pomoć obratio vračari Dariji koja je ukazala na krivca. 1658. godine u Lihi je seljanka dobila začaranu sol koju je ona rasula da bi joj pustili muža iz zatvora. Moskovski vračevi prodavali su čari za uspješnu trgovinu, a jedan je mag preporučivao da se medvjeđa glava zakopa nasred dvorišta i "nema brige, bit će stoke".

Liječenje djece u selu Uvjaz - Rjazanska gubernija. 1914.

Javna domena

U staroj Rusiji znalo se kako se postaje vještica

U Rusiji se smatralo da se vještica može postati, ali ne u kontaktu s đavolom, nego kroz komunikaciju s onostranim stvorenjima. Djevojka iz Novgoroda koju je momak ostavio, piše Ščepanska, sanjala je medvjeda čarobnjaka koji joj je otkrio tajna znanja. Djevojka se pročula u Okulovskom rajonu kao vidarica. Dobiveni dar bio je rezultat kontakta s onostranim zaštitnikom koji je "zamijenio" supruga i njenom životu dao novi smisao, vidarstvo.

Demon zaštitnik ili tajna sila mogli su se dobiti od drugog maga ili vještice, recimo u trenutku njegove smrti. U Novgorodskoj oblasti postoji priča o zmijama, "vatrenim klupčićima" koji mogu nastati tako što se pronađe "pijetlovo jaje" (neformirano, meko kokošje jaje veličine prepeličjeg) i nosi ispod miške dva tjedna, uz poštivanje zavjeta šutnje. Prema vjerovanju, iz takvog jajeta izleći će se zmaj koji će vlasnici donositi mlijeko tuđih krava. Samo treba noću staviti kraj otvorenog prozora zemljane lončiće.

Lov na vještice

Potraga za vješticama obično je bila u vezi s kriznim situacijama u životu sela. Suše, epidemije, pomor stoke, paralize i kile, sve te pošasti koje su ih snalazile tjerale su ljude da u očaju traže krivce.

Vješticu je, navodno, najlakše bilo uhvatiti tako što bi bila zatečena u vršenju obreda. Vještice su u zoru vezivale raž ili pšenicu u polju, išle po rosi s raspletenom kosom i vukle za sobom stolnjak, skupljajući rosu da bi tuđa krava ostala bez mlijeka.

"Koliba u zimskoj šumi", 1888., Aleksej Savrasov

Javna domena

Vjerovalo se da se vještica može pretvoriti u životinju, mačku, psa, svinju. Događalo se da ljudi hvataju životinje bez vlasnika i obilježavaju ih stavljanjem zareza na uhu ili njušci.

Seoske žene držale su se na oku, vodilo se računa je li koliba u kojoj žive same žene često osvijetljena ("to zmaj leti kod nje" ili "to đavo ide kod nje"). Kada bi se rodila iznbračna djecu, govorilo se da su "od đavola začeta". Ako staru ženu "smrt nije htjela uzeti", valjalo je upitati je kome je bacila uroke, kome naudila, jer se vjerovalo da vješticama odlazak na onaj svijet ne dopuštaju grijesi. Starim se vješticama moglo pomoći da umru "oduzimanjem" snage i znanja.

"Dokazana" vještica, pored toga što je izbjegavana, mogla je biti i kažnjavana. Prije svega prestali bi je puštati u kuću, a osim toga, nisu joj davali sol, šibice i brašno. A mogli su joj i spaliti kuću ili osobno nju. U jednom selu u Pošehonskom srezu Jaroslavske gubernije krajem devetnaestog stoljeća staricu osumnjičenu za vještičarenje koje je, kako se vjerovalo, dovelo do pomora stoke, mještani su pokušali spaliti u brvnari. Nesretnu ženu uspio je spasiti svećenik.

Ruske vještice razlikovale su se od europskih

U staroj Rusiji, uopće uzevši, pogubljenje za prakticiranje magije nije bilo česta pojava. U Moskvi je u razdoblju od 1622. do 1700. godine od 99 slučajeva vještičarenja deset završeno spaljivanjem. Pogubljenja spaljivaljem nisu vršena vezivanjem za stup, nego ubacivanjem u brvnaru (tako su se spaljivali i starovjerci). "U spisima se ne spominju ni letovi vještica ni njihova okupljanja", piše Nada Boškovska.

Iako su Rusi imali načine za "otkrivanje" vještica, nije bilo testiranja poput uranjanja u vodu ili mjerenja na velikoj vagi, traženja na tijelu đavolskih simbola ili znakova. Ruski nadriliječnici i vještice završavali su na spravi za mučenje istezanjem. Bio je to u ono vrijeme jedan od najčešćih načina istrage u krivičnim djelima. Uopće uzevši, kako piše Boškovska, "vještičarenje je zapravo u Moskovskom Carstvu i dalje bilo karakterizirano kao nanošenje štete zdravlju na poseban način", a mislilo se prije svega na bacanje uroka. Kažnjavanje magijskih radnji u većini slučajeva uopće se nije razlikovalo od kažnjavanja drugih krivičnih djela. Šibanje, bičevanje ili progon u Sibir čekali su optužene za vještičarenje čija je krivica potvrđena.

Važna razlika bila je i ta što u Rusiji vračanje nije bilo isključivo ženski posao. Žena, optuženih za magijske rituale, uvijek je bilo manje nego muškaraca. Povjesničarka Valerija Kivelson analizirala je 223 suđenja za vještičarenje u 17. stoljeću. Među 495 optuženih njih 367 ili 74 posto bili su muškarci, a 128 ili 26 posto žene.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji