Oni koji su gledali horor film "Uspavana dolina" (1999.) Tima Burtona sjećaju se, naravno, najupečatljivijeg lika iz ovog ostvarenja – zloslutnog "bezglavog konjanika" u tumačenju Christophera Walkena. Prema zapletu filma, on je bio jedan od hesenskih najamnika koje je Velika Britanija 1776. godine dovela da uguše ustanak sjevernoameričkih kolonija. Hesenska kneževina je u to vrijeme za određenu svotu rado davala svoju vojsku na korištenje različitim vladarima.
Zanimljivo je da se na mjestu njemačkog najamnika mogao naći ruski grenadir. Jer prije nego što se obratio hesenskom knezu, engleski kralj Đuro III. zatražio je vojnu pomoć od carice Katarine II.
Na ljeto 1775. godine Englezi su postali svjesni da ih u Sjevernoj Americi očekuje veliki sukob koji zahtijeva mnogo ljudstva. A "crvenih mundira" nikako nije bilo dovoljno. Naime, Britanija se oduvijek pretežno oslanjala na mornaricu i posjedovala je relativno malobrojnu kopnenu vojsku, koja je, pored toga, bila raspoređena po garnizonima od Irske do Afrike i Karipskih otoka.
London je iz više razloga odlučio dodatne snage zatražiti upravo od Rusije. Nije prošlo ni godinu dana kako su Rusi pobjedom okončali rat protiv Turaka 1768.-1774. Ruska vojska koja se u ovom ratu odlično pokazala i dalje je bila vrlo brojna i borbeno nastrojena.
Pobjeda Katarine Druge u ratu protiv Turske
Tretjakovska galerija/Javna domenaPočetak velikog englesko-ruskog geostrateškog sukoba poznatog kao "Velika igra" ležao je još daleko u budućnosti i dvije velike sile bile su u dobrim odnosima. Englezi su čak podržavali Ruse u ratu protiv Osmanskog Carstva i sada su očekivali zahvalnost.
Najzad, Đuri III. bilo je poznato kako je Katarina II. osjetljiva na pokušaje uzurpacije monarhističke vlasti. Carica je upravo bila ugušila veliki ustanak kozaka i seljaka pod vođstvom Jemeljana Pugačova i kralj se nadao da neće napustiti "brata" u sličnoj nevolji.
Đuro III.
Birmingham Museum of Art/Javna domenaU lipnju 1775. britanski veleposlanik Robert Gunning počeo je pažljivo ispitivati teren po pitanju pronalaženja podrške u Rusiji za gušenje pobune. Jako ga je obradovao odgovor šefa ruske vanjske politike Nikite Panjina. Ovaj je veleposlanika uvjeravao da je carica potpuno spremna "Njegovom Veličanstvu pružiti svaku pomoć kakvu bi mogao poželjeti, na način koji on smatra da je adekvatan".
Gunningu su na jesen iz Londona stigla detaljnija uputstva. U svom pismu veleposlaniku od 1. rujna državni tajnik Sjevernog odjeljenja Henry Howard, grof od Suffolka, naložio je da se ruskoj carici javi da je "poželjno da tražena pomoć bude u obliku 20 000 vojnika pješadije, naučenih na disciplinu, kompletno naoružanih i spremnih da se, čim se na proljeće pokrene plovidba po Baltičkom moru, upute brodovima, koji će biti poslani odavde i koji će zatim veći dio vojske prebaciti u Kanadu, gdje će stupiti pod zapovjedništvo britanskog zapovjednika".
Robert Gunning
Javna domenaOsim toga, Guning je dobio pismo od kralja, adresirano na Katarinu II. U njemu je Đuro III., izražavajući carici zahvalnost, situaciju predstavio tako kao da je upravo ona ponudila poslati ruske vojnike na drugi kontinent: "Prihvaćam pomoć izvjesnog dijela Vaših snaga koju ste ponudili, što može biti neophodno zbog nepokornosti mojih podanika iz američkih kolonija."
Naravno, sudjelovanje ruskih snaga će biti plaćeno i cijena je trebala biti određena u narednoj fazi pregovora. Međutim, kako se ispostavilo, obećanje ruske carice da će im pružiti "svaku pomoć" Englezi nisu sasvim ispravno shvatili.
Katarina II. pažljivo je pratila razvoj događaja u Sjevernoj Americi. Ona zaista nije trpjela pokušaje rušenja monarhističke vlasti, ali je uviđala veliku razliku između Pugačova i pobunjenika u kolonijama. Dok je prvi otvoreno želio zauzeti prijestolje, predstavljajući se kao preživjeli ruski car Petar III. (kojeg je Katarina zbacila s vlasti u prevratu 1762. godine i koji je pod misterioznim okolnostima nakon toga preminuo), drugi ni na koji način nisu ugrožavali ni kralja Đuru, ni vladajuću dinastiju.
Carica je bila uvjerena da će Velika Britanija u budućnosti postati ozbiljan geopolitički suparnik Rusije i što više snage ona sada izgubi u sjevernoameričkim problemima, što više pritom oslabi, to je za njenu zemlju bilo bolje. Ona nipošto nije željla da London svoje kolonijalne probleme rješava prolijevajući krv ruskih vojnika. Čak i ako je za tu krv spreman dobro platiti.
Značajno je pitanje također bilo kako će vodeće europske države, koje su do tada već bile dobro upoznate s engleskim zahtjevima, ocijeniti slanje ekspedicijskog korpusa. Najzad, težak rat protiv Turaka i razorna pobuna Pugačova ostavili su na Rusiji traga i zemlji je bio potreban predah.
Katarina II.
Javna domena"Tek što sam počela uživati u miru i Vaše Veličanstvo zna da je mom carstvu potreban spokoj", odgovorila je carica Đuri III. "Također Vam je poznato u kakvom stanju izlazi vojska, čak i pobjednička, iz dugog i napornog rata po ubilačkoj klimi. Prije svega priznajem da je rok od danas do proljeća suviše kratak čak i samo za to da se moja vojska odmori nakon pretrpljenih napora i dovede u potreban red. Da ne spominjem pritom teškoće koje bi nastale prilikom korištenja tako značajnog korpusa na drugoj strani svijeta, gdje bi se on našao pod vlašću koju gotovo ne poznaje i bio gotovo lišen svih odnosa sa svojim monarhom, moja vlastita sigurnost u mir, koji me stajao tolikih napora, potpuno mi zabranjuje da u tako kratkom roku sebe lišim značajnog dijela snaga..."
Kao alternativno rješenje Englezima je ponuđeno da se ruske snage pošalju da zaštite Hannover (posjed Đure III. na europskom kopnu), što bi mu omogućilo da Hanoverce pošalje u Ameriku. Međutim, ovaj plan nije odgovarao Londonu. Nakon neuspjeha misije u Sankt-Peterburgu Gunning je podnio ostavku, a britanski su se diplomati okrenuli Hesenskoj kneževini u potrazi za vojnicima.
Čak ni nakon ove epizode Englezi nisu rusku vojsku izbrisali iz svojih planova. Glavni zapovjednik britanske vojske u Sjevernoj Americi lord William Howe je 1777. godine, iznerviran zbog nedovoljnog pojačanja koje mu je stizalo iz Europe, zapisao da bi korpus od deset tisuća borbeno sposobnih ruskih vojnika mogao Velikoj Britaniji garantirati uspjeh u ratu.
London se još nekoliko puta obraćao Katarini II. tražeći vojnu pomoć, ali je svaki put odbijen pod različitim izgovorima. "Obradovalo nas je kada smo iz pouzdanih izvora saznali da su molbe i ponude Velike Britanije ruskoj carici odbačene s prezirom", zapisao je prvi predsjednik SAD-a George Washington svom francuskom suborcu Gilbertu Lafayetteu 1779. godine.
George Washington
Metropolitan Museum of Art/Javna domena1780. godine Rusija je izdala deklaraciju o naoružanoj neutralnosti koja je proglasila da države koje ne sudjeluju u sukobu mogu slobodno trgovati sa svakom od strana u sukobu. Ubrzo su joj se pridružile Nizozemska, Švedska, Danska, Austrija, Pruska i Portugal. Velika Britanija je ovaj potez ocijenila kao neprijateljski.
Premda su simpatije Katarine II. u konfliktu bile na strani kolonista, ona, kao oprezna i pragmatična političarka, nije žurila s priznanjem neovisnosti SAD-a. Diplomatski odnosi između dviju zemalja uspostavljeni su tek 1809. godine u vrijeme vladavine omiljenog caričinog unuka – Aleksandra I.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
