Drugi svjetski rat. Staljingradska bitka. Ruski vojnici, rujan 1942. - veljača 1943.
Roger Viollet/Getty Images
Bitka za Staljingrad, sovjetski tenkovi T-34 u borbi, 1942. ili 1943.
Sovfoto/Getty ImagesStrašan udarac njemačkim oružanim snagama zadan je opkoljavanjem i uništavanjem Šeste armije Friedricha Paulusa i dijelova Četvrte tenkovske armije Hermanna Hotha u Staljingradu. Wehrmacht je izgubio oko 330 000 vojnika, od kojih su mnogi imali ratno iskustvo još iz napada na Poljsku i Francusku. U njemačkim borbenim linijama napravljene su ogromne pukotine kroz koje su odmah prodrle sovjetske trupe.
"Pobjeda naše vojske kod Staljingrada označila je početak korjenite prekretnice u ratu u korist Sovjetskog Saveza i početak masovnog protjerivanja neprijateljskih trupa s našeg teritorija", napisao je maršal Georgij Žukov u "Sjećanjima i razmišljanjima": "Od tada je sovjetsko zapovjedništvo potpuno preuzelo stratešku inicijativu i održalo ju je do kraja rata."
Provodeći jednu uspješnu ofenzivnu operaciju za drugom, Crvena armija oslobađala je velike teritorije na jugu zemlje. Za razliku od kontraofenzive kod Moskve 1941. godine, ona nije potiskivala neprijatelja, nego je smjelim manevrima opkoljavala njegove snage i uništavala ih.
General Konstantin Rokosovski, zapovjednik Prvog Bjeloruskog fronta, zdesna general-potpukovnik Telegin, član Vojnog savjeta fronta.
Sovfoto/Getty ImagesSovjetske trupe intenzivno su napredovale prema zapadu prijeteći odsjeći Grupu armija "A" generala Ewalda von Kleista koja se nalazila na Kavkazu. Nijemci su se počeli brzo povlačiti prema Krimu, pa je Hitler morao odustati od namjere da osvoji bogata naftna polja u Bakuu, Groznom i Majkopu.
Iskoristivši situaciju, sovjetske su strupe 18. siječnja 1943. godine u sklopu operacije "Iskra" probile obruč oko Lenjingrada. U grad koji je preživio strašnu glad počele su redovno pristizati namirnice. Međutim, pokušaji da se neprijatelj potisne dalje od grada nisu urodili plodom.
Zbog pogoršanja opće strateške situacije Nijemci su bili prisiljeni u ožujku 1943. godine napustiti istureni Rževsko-vjazemski front, koji je udaljen od Moskve svega 200 kilometara. Njemačko zapovjedništvo moralo je odustati od planova da ovaj položaj iskoristi kao uporište nove ofenzive na glavni grad SSSR-a.
Sovjetske trupe trudile su se što prije stići do Dnjepra, ali su precijenile svoje snage i ujedno podcijenile neprijateljski borbeni potencijal, koji je još uvijek bio prilično visok. Kada se u proljeće otopio snijeg, a ceste postale blatnjave, linija fronta stabilizirala se na području Kurske izbočine. Upravo je tu tijekom ljeta došlo do velike bitke kojom je u potpunosti realiziran korjeniti preokret u Drugom svjetskom ratu.
Oboreni njemački lovac Messerschmitt Bf 109.
Getty ImagesPoraz kod Staljingrada poljuljao je moral Nijemaca. Njihova vojska nikada ranije nije doživjela takvu katastrofu. Prvi je put u Drugom svjetskom ratu Treći Reich objavio trodnevnu nacionalnu žalost.
I u njemačkom društvu, kao i u oružanim snagama Njemačke, rastao je broj onih koji su počeli sumnjati u firerovu obećanu pobjedu. "Divovski ciljevi i jadne šačice vojnika kojih nema ni na frontu ni u pozadini. Hitler je precijenio svoje snage", napisao je u svom dnevniku časnik Helmut Welz: "Što nam znače početni uspjesi ako ne možemo zadržati ono što smo zauzeli? I tu se postavlja glavno pitanje: je li uopće trebalo počinjati rat?"
Ni njemački saveznici iz "osovine" nisu bili u boljoj situaciji. Rumunjsko društvo bilo je šokirano porazom svoje 3. i 4. armije. Rumunjske su trupe s krila pokrivale Paulusovu Šestu armiju koja je "zaglibila" u gradskim borbama i bile su na udaru sovjetskih trupa tijekom operacije "Uran". U borbama je poginulo 158 000 ljudi, što je odmah izazvalo porast antiratnog raspoloženja u Rumunjskoj.
Kapitulacija njemačkih vojnika u Staljingradu, 31. siječnja 1943.
Getty ImagesSovjetske su trupe opkolile njemačku grupu armija u Staljingradu i ubrzo su zatim potpuno potukle 8. talijansku armiju koja se nalazila na Donu, što je prisililo Mussolinija da već u proljeće brzo povuče taj kontingent u domovinu. Katastrofa koju su Talijani doživjeli u SSSR-u bila je jedan od glavnih uzroka pada duceovog režima 25. srpnja 1943. godine.
I u Helsinkiju se osjetilo da je u ratu došlo do korjenitog preokreta. Položaji finske vojske na zauzetim sovjetskim teritorijima još su uvijek bili dosta čvrsti, ali je finska vlast počela oprezno tražiti način za sklapanje separatnog mirovnog sporazuma. "Došli smo do zajedničkog stava da je u svjetskom ratu na pomolu odlučujući preokret i da Finska prvom prilikom mora pokušati pronaći način za izlazak iz rata", napisao je u svojim memoarima vrhovni zapovjednik finske vojske Carl Gustav Mannerheim.
Staljingradskim fijaskom Hitler je izgubio dva važna potencijalna saveznika. Japan je na neodređeno vrijeme odložio plan "Kantokuen" koji je podrazumijevao napad na sovjetski Daleki istok, a Turska, koja je pažljivo pratila njemački "pohod na naftna polja" i prebacila 750 000 vojnika na granice sa SSSR-om, odustala je od ulaska u rat na strani Trećeg Reicha. Štoviše, Ankara je naglo obustavila antisovjetsku retoriku u svojim medijima i zaoštrila politiku prema Berlinu.
Staljingradska bitka, prosinac 1942. Njemački vojnici.
Getty ImagesPotpuno drugačija situacija nastala je u taboru antihitlerovske koalicije. Slom njemačkih trupa prouzrokovao je nezapamćeno likovanje u Sovjetskom Savezu, kako na frontu, tako i u pozadini. Vodnik Petar Alhutov, koji je prisustvovao kapitulaciji feldmaršala Friedricha Paulusa 31. siječnja 1943. godine, napisao je kasnije: "Tog mraznog jutra u Staljingradu svima je nama, borcima Crvene armije, ali i apsolutnoj većini njemačkih vojnika, postalo jasno da je to početak njihovog kraja i ujedno početak naše Pobjede."
Pobjeda kod Staljingrada bila je najvažnija u tom smislu što je ohrabrila sovjetske trupe. Mit o nepobedivosti njemačke vojske, poljuljan nakon bitke kod Moskve, sada se potpuno raspršio. Oružane snage SSSR-a počele su djelovatispokojnije, organiziranije, s više koncentriranosti i jačom vjerom u pobjedu, a broj "slučajeva izdaje domovine i ispoljavanja kukavičluka i paničnog straha" drastično se smanjio.
Istočni front. Staljingradska bitka. Sovjetski vojnik. 1942.
Getty ImagesZapad je bio ugodno iznenađen pobjedom Crvene armije. Lideri zemalja-saveznica zasipali su Kremlj čestitkama. Na konferenciji u Teheranu krajem 1943. godine premijer Winston Churchill uručio je sovjetskoj delegaciji poklon "Mač Staljingrada" na čijoj je oštrici na ruskom i engleskom ugraviran natpis: "Hrabrim građanima Staljingrada od kralja Đure VI. u znak dubokog poštovanja britanskog naroda."
Predsjednik SAD-a Franklin Roosevelt poslao je gradu Staljingradu počasnu povelju "u znak sjećanja na našu oduševljenost njegovim odvažnim braniteljima, čija će hrabrost, postojanost i požrtvovnost za vrijeme opsade od 13. rujna 1942. do 31. siječnja 1943. godine zauvijek služiti kao nadahnuće svim slobodnim ljudima. Njihova slavna pobjeda zaustavila je val najezde i označila prekretnicu u ratu savezničkih nacija protiv snaga agresije".
Vijest o slomu Paulusove vojske s nevjerojatnim je oduševljenjem dočekana u zemljama Europe koje su okupirali nacisti. Ona je doslovno dala novu snagu pokretu otpora.
Francuski pisac Jean-Richard Bloch tada se nalazio u emigraciji u SSSR-u. On se obratio sunarodnjacima preko radija i nije mogao obuzdati svoju radost: "Slušajte, Parižani! Prve tri divizije koje su ušle u Pariz u lipnju 1940. godine, tri divizije koje su na poziv francuskog generala [Anrija] Dentza oskvrnule našu prijestolnicu, te tri divizije – stota, sto trinaesta i dvjesto devedeset peta – više ne postoje! Uništene su kod Staljingrada. Rusi su osvetili Pariz. Rusi se osvećuju za Francusku!"
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
