U toku strateške ofenzivne operacije "Uran" sovjetske su trupe 23. studenog 1942. godine zatvorile obruč oko grupe armija Wehrmachta koja je na području Staljingrada brojala 330 000 vojnika. Opkoljena je cijela Šesta armija Friedricha Paulusa, kao i dio snaga Četvrte tenkovske armije Hermanna Hotha.
"Uzdrmani i zbunjeni, nismo skidali pogled s naših stožernih karti, na kojima su bile nacrtane debele crvene linije i strelice pravca mnogobrojnih napada neprijatelja, njegovih zaobilaznih manevara i dionica gdje je napravio prodor", napisao je kasnije oficir izviđačkog odjeljenja Šeste armije Joachim Wieder: "I pored svih naših predosjećaja, ni u mislima nismo razmatrali mogućnost takve katastrofe!"
Drugi svjetski rat. Ruski front. Staljingradska bitka. Njemački general Friedrich Paulus (sjedi) sa stožerom Šeste armije blizu Staljingrada, rujan 1942.
Roger Viollet/Getty ImagesU obruču se našlo daleko više njemačkih vojnika nego što je sovjetsko zapovjedništvo u početku pretpostavljalo, tako da je njihovo uništenje bio krajnje težak zadatak koji je morao potrajati. Neprijatelj se ukopao u Staljingradu i nekolicini naselja zapadno od grada, pružajući očajnički otpor u nadi da će mu ubrzo stići pojačanje. Zapovjednik ujedinjene grupe Friedrich Paulus još uvijek je imao na raspolaganju sedam aerodroma koje je Luftwaffe koristio za dopremanje namirnica i streljiva.
Njemačka operacija "Zimska oluja" pokrenuta je 12. prosinca s ciljem da se Šesta armija oslobodi iz obruča. I pored prvobitnog uspjeha, trupe general-feldmaršala Ericha von Mansteina zaustavljene su na 48. kilometru od grada. Paulus se nije odvažio krenuti u prodor i spojiti se s njima, strahujući da će tako postati lak plijen u otvorenoj smrznutoj stepi.
Eskadrila njemačkih Štuka leti ka Staljingradu, rujan 1942.
Heinrich Hoffmann/Mondadori/Getty ImagesDok je južno od Staljingrada bjesnjela "Zimska oluja", na sjeverozapadnom je pravcu Crvena armija krenula u ofenzivnu operaciju "Mali Saturn", u kojoj je potukla niz talijanskih i rumunjskih divizija i prodrla 340 km u dubinu neprijateljskog fronta. Opasnost se nadvila već i nad pozadinom Mansteinovih trupa, što ga je na kraju prisililo da 24. prosinca naredi povlačenje.
Nijemci u Staljingradu nisu znali da je propao taj pokušaj prodora u grad. "U jedinicama su očekivane ohrabrujuće vijesti", sjećao se Wieder: "Prva linija fronta držala se posljednjim snagama, nadajući se da će sada, uoči Božića, Hitler ispuniti svoje obećanje i izvući ih iz nevolje. Svi su govorili: 'Stiže Manstein!' Međutim, dok su njemački vojnici očekivali, vjerovali i nadali se, ruske trupe zaustavile su njemačko pojačanje i odbacile ga, tako da ono nije postiglo svoj cilj."
Njemačka patrola iza sovjetskog tenka tijekom ofenzivnih borbi za Staljingrad, listopad 1942.
Heinrich Hoffmann/Mondadori/Getty ImagesStožer vrhovnog zapovjednika usvojio je 4. riječnja 1943. godine plan operacije "Prsten", prema kojem su trupe Donskog fronta na čelu s generalom Konstantinom Rokosovkim dobile zadatak stegnuti obruč oko Paulusove grupe, a zatim je podijeliti i uništiti svaki dio ponaosob. Napaćena 62. armija generala Vasilija Čujkova, koja je u teškim jesenjim borbama junački držala Staljingrad, sada je dobila zadatak krenuti u ofenzivu neposredno u gradskim ulicama.
Zanimljivo je da je 57. armija generala Fjodora Tolbuhina dobila zadatak jurišati na obrambenu liniju čijom je izgradnjom general osobno rukovodio tijekom prethodnog ljeta. S jedne dionice tih položaja sovjetske su se trupe tada povukle bez borbe, i sada su na njima bili vojnici Wehrmachta. "Eh, sve sam to gradio na svoju štetu!", jadao se Tolbuhin.
Vojnici Crvene u ruševinama tvornice Krasni oktobar u Staljingradu, siječanj 1943.
Getty ImagesNijemci su kategorično odbili ultimatum i prijedlog da polože oružje, tako da je 10. siječnja počela ofenziva Crvene armije. Neprijatelj je bio brojniji (Rokosovski je imao na raspolaganju 212 000, a Paulus 250 000 vojnika), ali su sovjetske trupe imale veliku prednost u oklopnoj tehnici i artiljeriji, i ujedno su imale potpunu dominaciju u zraku.
"Zaglušujuća grmljavina preko 7000 artiljerijskih oruđa i minobacača za tren oka prerasta u jednu neprekidnu huku", napisao je kasnije Nikolaj Voronov, koji je tada bio na čelu artiljerije Radničko-seljačke crvene armije (RKKA): "Zdesna, slijeva i iznad nas čuje se zviždanje, zavijanje i fijukanje projektila i mina, a na neprijateljskim položajima zemlja se trese. I to je trajalo 55 minuta. Iz neprijateljskog pravca nije bilo artiljerijske vatre."
I pored očajničkog otpora Nijemaca sovjetske su trupe savladavale jednu po jednu neprijateljsku obrambenu liniju. Tako su crvenoarmejci 15. siječnja zauzeli aerodrom Pitomnik, koji je bio krajnje važan za Šestu armiju, a dva dana kasnije već su bili na prilazima Staljingradu.
"Moram istaknuti da je neprijatelj ovdje napravio vrlo moćne obrambene položaje", napisao je Rokosovski u svojim memoarima: "Blizu jedno drugom stajala su jaka uporišta s velikim brojem lakih bunkera, blindiranih zaklona i tenkova ukopanih u zemlju. Čitav teren na prilazu tim uporištima bio je prekriven bodljikavom žicom i gusto miniran. Temperatura se spuštala i do -22 stupnja, pojačale su se vijavice. Naše su trupe morale napredovati na brisanom prostoru dok se neprijatelj nalazio u rovovima, zemunicama i bunkerima."
Sovjetske vojnici s automatima jugozapadno od Staljingrada, veljača 1943.
Sovfoto/Getty ImagesGubitak aerodroma i učinkovito djelovanje sovjetskih snaga PZO učinili su svoje: situacija s opskrbom opkoljene Šeste armije postala je kritična. Njemački vojnik dnevno je dobivao najviše 150 grama kruha i 70 grama mesa. U njemačkim redovima velikom se brzinom širila panika i moral je počeo opadati, ali je Hitler zabranio Paulusu da razmišlja o kapitulaciji i naredio mu da se drži i čeka pojačanje.
U jutarnjim satima 26. siječnja 21. i 62. armija spojile su se južno od naselja Krasni Oktobar i na Mamajevom kurganu, podijelivši na taj način njemačku grupu armija na dva dijela. "Južni" dio, u kojem se nalazio Paulusov stožer, bio je stiješnjen u centru grada. "Sjeverni" dio pod zapovjedništvom generala Karla Streckera držao se na području Staljingradske tvornice traktora i tvornice "Barikade".
Nacistički vojnici zarobljeni u blizini Staljingrada, veljača 1943.
Sovfoto/Getty ImagesKrvave borbe vodile su se za željezničku stanicu, pekaru, silos i Trg palih boraca. S vremenom su se njemački vojnici počeli masovno predavati, da bi se 31. siječnja sovjetskim trupama predao i sam Friedrich Paulus, koji je bio blokiran u zgradi robne kuće. Dan ranije Hitler mu je dodijelio zvanje general-feldmaršala, naglasivši u telegramu da "još nijedan njemački feldmaršal nije zarobljen". Firer je time praktički zahtijevao od svoga visokog oficira da izvrši samoubojstvo. Ali ovaj ga nije poslušao.
"Paulus je bio ispijen i očigledno bolestan", sjećao se vodnik Petar Alhutov: "Trudio se držati se dostojanstveno, ali u onakvom stanju to mu nije baš polazilo za rukom. Tog mraznog jutra u Staljingradu svima je nama, borcima Crvene armije, ali i apsolutnoj većini njemačkih vojnika, postalo jasno da je to početak njihovog kraja i ujedno početak naše Pobjede." Strecker je sa svojim trupama kapitulirao 2. veljače.
U operaciji "Prsten" izginulo je 140 000 njemačkih vojnika koji su imali dragocjeno borbeno iskustvo (Crvena armija izgubila je oko 25 000 vojnika). Nijemci su uspjeli avionima evakuirati jedan dio svojih trupa. Zarobljeno je preko 90 000 vojnika, među njima 2500 oficira i 24 generala. Sovjetske trupe zaplijenile su 5762 artiljerijska oruđa, 1312 minobacača, 12 701 mitraljez, 744 aviona i 166 tenkova.
Prvi put u toku rata Treći Reich proglasio je trodnevnu nacionalnu žalost. "Poraz kod Staljingrada užasnuo je i njemački narod i njegovu vojsku", napisao je general Siegfried Westphal: "Nikada ranije u čitavoj povijesti Njemačke nije bilo tako strašne pogibije tolikog broja vojnika."
Staljingradska bitka (17. srpnja 1942.–2. veljače 1943.). Zarobljeni Nijemci kod Staljingrada.
Vladimir Judin/SputnikPrijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
