Mračna trokatnica od crvene cigle u obliku križa, ograđena kamenim zidom visokim šest metara, s dva reda bodljikave žice. Tako je izgledao zatvor Spandau u zapadnom dijelu Berlina u kojem se tridesetih godina dvadesetog stoljeća nalazilo i po 800 zatvorenika. U drugoj polovici stoljeća ovdje je kaznu služilo samo sedmero ljudi.
Ove je ljude 1945. godine mrzila polovica svijeta. Uostalom, riječ je ni manje ni više nego o visokopozicioniranim vođama Trećeg Reicha koje je osudio Međunarodni vojni sud u Nürnbergu, osobama odgovornim za mnogobrojne ratne zločine, kao i zločine protiv mira i zločine protiv čovječnosti.
Direktno iz Nürnberga u Spandau su 18. srpnja 1947. godine stigli svih sedmorica osuđenika koji su izbjegli smrtnu kaznu. Bivši rukovoditelj Hitlerove mladeži i gauleiter Beča Baldur von Schirach, bivši ministar vanjskih poslova Njemačke i carski protektor Češke i Moravske Konstantin von Neurath, ministar oružja i vojne industrije Albert Speer, ministar ekonomije Walther Funk, bivši zamjenik Hitlera zadužen za nacističku stranku Rudolf Hess, kao i admirali Karl Dönitz i Erich Raeder.
Nacistički zločinci u Nürnbergu
Charles Alexander/Office of the United States Chief of Counsel, Harry S. Truman Library & MuseumNeke od njih čekalo je čitavo desetljeće u tamnici, a pojedince i doživotni zatvor. Bilo je predviđeno da se sve vrijeme nalaze pod budnom kontrolom predstavnika četiri zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu, SSSR-a, SAD-a, Velike Britanije i Francuske.
Francuski i američki stražari zatvora Spandau
ALDOR46 (CC BY-SA 3.0)Spandau je dobio status Međusavezničkog zatvora, iako se nalazio u britanskoj okupacijskoj zoni. U direkciju kaznene ustanove ušao je po jedan predstavnik iz svake zemlje. Oni su se konstantno nalazili u zatvoru i svakog mjeseca smjenjivali na mjestu predsjedavajućeg direktora. Sve odluke, ipak, morale su biti donošene jednoglasno.
Civilnom osoblju zatvora (osim medicinskog) bilo je zabranjeno komunicirati sa zatvorenicima. Osim Francuza, Rusa, Amerikanaca i Britanaca, radno angažirani bili su i građani iz drugih zemalja. Jedino je Nijemcima bio zabranjen ulaz, premda je pritom službeni jezik administracije bio upravo njemački.
Vanjsko osiguranje zatvora mijenjalo se na mjesečnoj razini. Predavanje osiguravanog objekta iz ruku predstavnika jedne zemlje u ruke druge predstavljalo je čitav ritual, praćen paradnim maršem vojnika i raportima šefova karaula. "Ni u kojem se slučaju nismo smjeli obrukati i morali smo pokazati što sve mogu vojnici zemlje pobjednice", svjedočio je kasnije vojnik 133. posebnog motostreljačkog bataljuna Nikolaj Sisojev. "Kroz zatvorska vrata prolazili su besporijekornim strojevim korakom, naročito usrdno udarajući po kladrmi đonovima čizama s čeličnim potplatama, praveći pritom ispod svodova jezivu buku."
Život zatvorenika nije bio ni malo ugodan. Smještani su u samice, i ni prilikom šetnji, posjeta crkvi ili rada (lijepljenje koverata) nisu imali prava razgovarati. "Jedanput mjesečno bilo nam je dozvoljeno napisati kratko pismo, koje je prolazilo cenzuru, a mogli smo i dobiti po jedno, također kratko i cenzurirano pismo", govorio je Raeder. "Vrlo se često događalo da pisma nisu ni stizala do nas, ili su bila unakažena cenzurom, s odstranjenim čitavim dijelovima." Jednom u dva mjeseca bilo nam je dozvoljeno vidjeti se s jednim članom naše obitelji, no taj je susret trajao najviše petnaest minuta.
Sovjetska uprava imala je daleko stroži odnos prema zatvorenicima Spandaua nego što je to bio slučaj kod njenih zapadnih kolega. Tako su, recimo, stražari koji su noću preuzimali smjenu stupajući na dužnost pravili ogromnu buku. Britanci i Amerikanci su nekoliko puta tijekom noći u cilju izbjegavanja samoubojstava palili svjetlo u ćelijama, dok je sovjetsko osoblje takve provjere provodilo svakih petnaestak minuta.
SSSR je 1962. godine oštro istupio protiv inicijative zapadnih saveznika za oslobođenje von Schiracha i Speera zbog "primjernog vladanja". "Olakšice u provođenju zatvorskog režima za glavne njemačke ratne zločince koji su bili osuđeni za najteže zločine protiv čovječnosti mogle bi potkanuti militariste i revanšiste na ponovno kovanje agresivnih planova protiv miroljubivivih naroda", skretao je pažnju tadašnji sovjetski veleposlanik u Njemačkoj Demokratskoj Republici Mihail Pervuhin.
Baldur von Schirach
BundesarchivZatvorenici su, ipak, jedan po jedan izlazili na slobodu, bilo nakon isteka kazne, bilo zbog zdravstvenog stanja. U zatvoru Spandau 1966. godine ostao je samo jedan osuđenik, Rudolf Hess. Vojnik 133. bataljuna Petar Lipejko sjećao se svog prvog susreta s firerovim zamjenikom u stranci 1985. godine.
Rudolf Hess
Legion Media"Išao mi je ususret uskom stazom u zatvorskom parku, i nekto je morao ustupiti prolaz onom drugom. Obuzela me neka vrsta gnjeva, pomislio sam, zašto bih ja, časnik pobjedničke vojske, to uradio? Zaustavili smo se, ispod debelih obrva ugledao sam neprimjeren godinama vrlo pažljiv i autoritaran pogled. Hess je nekoliko trenutaka proučavao novajliju, da bi zatim polako sišao sa staze. "Zanimljivo je da me nakon ovog 'dvoboja' on redovno počeo pozdravljati, iako stari nacist nikada nije pozdravljao Ruse."
Prema sporazumu među saveznicima, nakon smrti posljednjeg osuđenika 1987. godine zatvor Spandau bio je do temelja srušen. Na njegovom mjestu izgrađen je veliki trgovački centar.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
