Dvorski prevrat: Kako su Nijemci pomogli kćeri Petra Velikog da dođe na prijestolje

Russia Beyond (Gatchina museum-preserve/Javna domena; Legion Media)
Petar Veliki umro je 1725. godine ne odredivši nasljednike prijestolja. Na taj je način Rusko Carstvo utonulo u takozvano "doba dvorskih revolucija", koje se proteglo tijekom čitavog osamnaestog stoljeća. Godine 1741. na rusko je prijestolje pomoću urotnika stupila Petrova kći Elizabeta. Uloga dvojice Nijemaca koji su služili na carskom dvoru nije bila zanemariva.

Jedne nemirne studenske noći 1741. godine, u ponoć u vojarnu grenadira Preobraženske pukovnije ušla je u konjičkom panciru prelijepa princeza Elizabeta Petrovna. "Prijatelji moji. Vi znate čija sam ja kći, pođite za mnom! Kao što ste služili mom ocu, tako budite i meni odani." Tim se riječima kći cara Petra Velikog obratila vojnicima i pozvala ih da polože zakletvu i za njom pođu u juriš na Zimski dvorac. Gardisti koji su Elizabetu Petrovnu obožavali doslovno su je na rukama odnijeli tamo gdje se nalazila obitelj Braunschweig, prijestolonasljednik-beba Ivan Antonovič i njegovi roditelji. Tako se odigrao najmirniji dvorski prevrat u Ruskom Carstvu.

Elizabeta u odajama Ane Leopoldovne. Ana Leopoldovna, nećakinja preminule carice Ane Ivanovne i majka Ivana VI., proglasila je samu sebe regenticom, ali ju je 1741. Elizabeta protjerala. Ana Leopoldovna umrla je u progonstvu 1746. Gravura, sredina 18. st.

Strani urotnici

Među povjesničarima ne postoji suglasnost u procjenama stranog utjecaja na ovaj prevrat. Svoje usluge princezi su nudili predstavnici Švedske i Francuske barun von Nolcken i markiz Chétardie, međutim, po nekim svjedočenjima, Elizabeti nisu odgovarali njihovi uvjeti. Sam puč bio je prilično neorganiziran i diplomatski predstavnici nisu bili u potpunosti informirani o planovima buduće carice.

Ruski car Petar II. (preminuo s 14 godina) i Elizabeta u lovu sa psima. Rad Valentina Serova.

Međutim, kako bilo da bilo, dvojica stranaca koji su u Rusiju stigli iz njemačkih zemalja ipak su bili uz Elizabetu Petrovnu u tom odlučujućem trentuku. Bili su to Johann Hermann Lestocq i Christoph Jacob Schwarz i obojica su, po svemu sudeći, bili pravi avanturisti.

Lestocq je bio porijeklom Francuz, međutim, rodio se i odrastao u Lüneburgu, gdje je kod oca učio medicinu, okončavši školovanje u Parizu. Prema svjedočenjima povjesničara, "on je od djetinjstva bio neobuzdane prirode, sa sklonošću prema glamuru i avanturama", ali je bio pametan i pažljiv. Liječnik, po svemu sudeći, nije bio baš najtalentiraniji, a Lestocq, uostalom, ni diplomu nije imao. Međutim, opći nivo medicine tog vremena i vlastita karizma omogućavali su mu da se dobro snalazi u profesiji.

Johann Hermann Lestocq

Lestocq se u Rusiji pozicionirao na dvoru osvojivši simpatije Petra Velikog, da bi potom pao u nemilost. Nemilosti se oslobodio još za vrijeme vladavine Petrove supruge Katarine Prve, postavši dvorski lijelnik i prilično se zblizivši s nasljednicom Elizabetom. Lestocq nije samo pomagao princezi po pitanju medicine, nego ju je podržavao i u zabavama. Pritom se, pored njenog osobnog okruženja, stranac uspio svidjeti i ostalim pripadnicima dvorske svite. Za vrijeme Ane Ivanovne imao je u vladajućim krugovima određeni utjecaj i nije bio siromašan.

Kako je Lestocq vrbovao Schwartza

I dok se Lestocqu pripisuje plemićko porijeklo, Schwarz je, pak, potjecao iz obične saksonske obitelji. Ne zna se kako je dospio u Rusiju, međutim, zahvaljujući svojoj poduzetnosti Nijemac je postao učitelj glazbe Elizabete Petrovne, premda je "bio nevješt glazbenik i jedva preživljavao" prije toga.

Schwarz nije prestajao tražiti načine da realizira svoje talente, pa se tako okušao kao član ruskog diplomatskog poslanstva u Kini, kartograf, inženjer, kao i suradnik geografskog odjeljenja Akademije znanosti, i u tom svojstvu sudjelovao u prijenosu moštiju Ane Ivanovne u Petropavlovski sabor gdje je sahranjena.

Avanturistička žica i beznačajnost pozicije Schwarza zapravo su i privukli Lestocqa. Ovaj avanturist rado je bio viđen na dvoru i nije izazivao nikakve sumnje, moguće zato što je bio oženjen sobaricom Elizabete Petrovne pa je imao alibi za česte posjete. Radi perspektiva koje su mu se otvarale bio je spreman na rizik, a u sebi je spajao energiju i ambicije neophodne za uspjeh cijelog pothvata. Kasnije se o Saksoncu pisalo da je svoju ulogu tako vješto odigrao da je, ne navlačeći sumnju ni na sebe, ni na svoje suradnike, do posljednjeg trenutka pleo nekoliko različitih intriga.

Pripreme prevrata

Schwarzu je, prema Lestokcqovom planu, u dio pala agitacija u vojsci. Saksonac je sudjelovao u vojničkim slavljima, s gardistima igrao karte i trudio se na sve načine osvojiti simpatije. Međutim, to je pokušavala i sama Elizabeta, koja je često boravila u vojarnama, nije štedjela na poklonima i nije odbijala biti kuma vojničkoj djeci. Gardisti su buduću caricu zvali "majkom".

Preobraženska pukovnija proglašava Eluzabetu caricom. Rad Jevgenija Lansere, početak 20. st.

Preko svojih poznanika na dvoru Schwarz je pratio događaje u obitelji Braunschweig. Sobarice majke prijestolonasljednika, regentice Ane Leopoldovne i sobar njenog muža, princa Antona Ulricha obavještavali su urotnike o svemu, uključujući dokumentaciju koju je dobivala carska obitelj. Schwarz je imao ulogu posrednika između onih sudionika zavjere koji zbog svog položaja nisu mogli biti aktivni toliko otvoreno. Time se bavio i sam Lestocq, održavajući veze sa stranim diplomatskim predstavnicima.

Povjerenje carice prema Lestocqu, kao i pristup donošenju organizacijski važnih odluka u velikoj su mjeri osigurali uspjeh puča. U odlučujućim trenucima on je uspijevao sačuvati hladnokrvnost i obodriti princezu. Tako je, recimo, jutro uoči samog prevrata posjetio Elizabetu Petrovnu s crtežom koji je sam nacrtao, kako bi joj ulio samopouzdanje. Na crtežu koji je svojoj pokroviteljici uručio s jedne strane papira nalazila se Elizabeta s carskom krunom, a na drugoj je bila u monaškoj odori, a pored nje vješala. Poruka je bila da princeza mora napraviti izbor, želi li preuzeti rusko prijestolje ili se naći zatočena u manastiru, prateći odatle pogubljenje odanih ljudi. Za Elizabetu Petrovnu, koja je navikla na izobilje i nije željela sahraniti svoju ljepotu u manastirskim zidinama, monaški život bio je najstrašnija kazna.

Portret Elizabete Petrovne. Umjetnik Georg Cristoph Grooth

Na dan puča i nakon njega

U noći između 24. i 25. studenog, kada su urotnici odlučili realizirati ono što su naumili, Schwarz i Lestocq bili su zajedno s Elizabetom Petrovnom aktivni sudionici događaja. Oni su s njom otišli u vojarne, a zatim u Zimski dvorac gdje su dvorsku svitu upoznali s događanjima.

Stupivši na vlast Elizabeta nije zaboravila svoje suborce, pa je tako Schwarz bio nagrađen zvanjem armijskog pukovnika kojim, on, inače, nije bio zadovoljan. Nakon godinu dana dobio je imanje u Livoniji na koje se i preselio. Petnaest godina kasnije tu će i nastradati od kmetovske ruke. Ubila ga je, naime, seljanka s imanja, braneći se od njegovih nasrtaja.

Lestocqova sudbina bila je nešto dramatičnija. Dan nakon prevrata dobio je čin tajnog savjetnika, dužnost prvog dvorskog liječnika, glavnog ravnatelja Medicinskog ureda i medicinskog fakulteta. Uživajući naklonost carice, stekao je veliki imetak i imao veliki utjecaj na dvoru, međutim, s vremenom su inozemne simpatije Lestocqa dovele do neprijateljstva između njega i carice. Lestocq je nastavio s intrigama i na kraju je optužen za novu urotu, ovoga puta za svrgavanje s vlasti bivše zaštitnice. Mučen je i osuđen na smrtnu kaznu, ali je ona ipak ublažena, pa je protjeran. Petar Treći, koji je na prijestolje došao 1762. godine, vratio je Lestocqa u Sankt-Peterburg, gdje je ovaj povratio plemićki status i činove.

  • Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
  • Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
  • Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
  • Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće