Kako su Rusi kroz povijest karakterizirali čovjeka na temelju brade

16.-17. stoljeće: "Kod stranaca poštovanje"

Brada – svi su je nosili

Brkovi bez brade – Litavac ili Poljak

Bez brade i bez brkova – "Nijemac" (svaki Europljanin, katolik, stranac)

Strašan skandal potresao je moskovsko društvo kada je veliki knez Vasilij Ivanovič obrijao bradu i samo s brkovima izgledao "kao Litavac". Uradio je to, kako se govorkalo, kako bi ugodio kneginji Jeleni iz loze Glinski koja je bila 29 godina mlađa od njega. Ubrzo nakon udaje za kneza Glinska mu je rodila nasljednika Ivana Groznog. Međutim, bojari i plemstvo vrlo dugo nisu mogli doći sebi, s obzirom na to da je brijanje brade pravoslavcima bilo zabranjeno.

"Seljak sa štapom"

Ivan Kramskoj

U staroj i srednjovjekovnoj Rusiji nošenje brade i brkova podrazumijevalo se za sve muškarce. Još je "Ruska Pravda", prvi zbornik pravnih normi u Rusiji, priznavala poseban status brade, a ako bi netko tuđoj bradi namjerno nanio štetu, morao je platiti kaznu.

S vremenom su se, međutim, brade, očigledno počele sjeći, jer je u Europi u ranom novom vijeku lice bez brade postalo sinonim za visoki socijalni status određene osobe. U Rusiji se novoj modi pružao otpor. Odlukama Stoglavog sabora iz 1551. godine bilo je zabranjeno brijanje i sječenje brkova i brade, pod prijetnjom ekskomunikacije iz crkve. U uvjetima stalne konfrontacije pravoslavlja i katoličanstva i neprestanih pokušaja katoličke crkve da propovijeda među pravoslavnim stanovništvom, brijanje ili nošenje brade bilo je pitanje, između ostalog, i političko.

"Poljski plemić"

Aleksandar Orlovski

U Rusiji prije Petra Velikog bradom ne samo da su se ponosili, nego su joj se i klanjali. Putnik Adam Olearius primijetio je da su među moskovskim bojarima najviše bili poštovani oni s velikim trbusima i dugim bradama. "Njegovo carsko veličanstvo isticalo je na svečanim primanjima takve ljude u prvi plan, nadajući se da će na taj način kod stranaca pobuditi dužno poštovanje i prema sebi."

"Ruski car"

Sergej Ivanov

18. stoljeće: "Stoj! A brada?"

Brada – seljak, bogati trgovac, svećenik, staroobrednik

Bez brade i brkova – svi ostali

Čovjek s "golim licem" na ruskoj ulici skretao je na razne načine pažnju. Prva pomisao bila je da je stranac, Nijemac ili Litavac! Ali krajem 17. stoljeća stranaca je bilo toliko mnogo da je među rusku mladež doprla moda pravljenja frizura i, ako ne baš brijanje, sječenje brade svakako.

Godine 1675. godine moskovskom plemstvu morala je biti skrenuta pažnja ukazom "da ne prihvaćaju strane, njemačke i druge navike, i da ne šišaju kosu i ne nose haljine, kaftane i kape po ugledu na strane uzore i ne traže od svojih ljudi da ih oponašaju".

"Portret A. N. Demidova"

Georg Christoph Grooth

Petar Veliki je 1698., po povratku iz europske turneje, okupio bojare kojima je pričao o svom pohodu i usred gozbe im počeo sjeći brade. Šokantni postupak uslijedio je i na narednom slavlju u prisustvu cara, i na sljedećem...

I kao što se u Rusiji činilo da je čovjek bez brade stranac, tako su bradonje iz ruskih veleposlanstava u Europi izgledali kao divljaci. Petar je shvaćao da je za uspješnu trgovinsku i kulturnu razmjenu s Europom tu psihološku barijeru trebalo ukloniti. Tako je 1700. godine svima osim svećenstva, kočijaša i seljaka naređeno da nose "njemačku" odjeću, a 1705. godine u gradovima je uveden čuveni porez na bradu. Propis se nije primjenjivao na selu, paori su nastavili nositi brade. Međutim, odlazeći u grad, morali su platiti kopejku za ulazak.

Građani koji su željeli nositi brade morali su platiti veliki porez. Za imućne građane (trgovce i zanatlije) on je iznosio 60 rubalja godišnje, a za siromašnije dvostruko manje, 30 rubalja. Bogati trgovci bili su dužni platiti sto rubalja godišnje. Kako bi se stekao uvid, treba reći da je vojnik imao godišnju plaću od deset rubalja. Nije teško shvatiti koliko je skupo bilo nošenje brade.

Kontrola se vršila na svim gradskim vratila, a ulicama su išle patrole. Povjesničar Grigorij Jesipov ostavio je svjedočanstvo o tom vremenu.

"Siromašnog trgovca ili seljaka koji u grad vozi žitarice, trupce, drva, ugljen ili neku drugu robu na gradskim vratima zaustavljaju riječima: 'Stoj! A brada?' Htio ne htio, mora platiti, a ako neće, vode ga u ured vojvode, a odatle u zatvor, gdje ga čeka duži boravak, jer odakle siromahu pedeset rubalja? U uredu vojvode u Peterburgu 1723. godine vrvjelo je od bradonja iz reda siromašnih trgovaca i zanatlija, koji su u grad došli s bezvrijednom robom i kojima se po ukazu Senata brijala brada, a na slobodu su puštani uz jamstvo."

19. stoljeće: "S vrha odobreni brkovi"

Brada – seljak, bogati trgovac, svećenstvo, staroobrednik

Brada u kombinaciji s modernom odjećom – pomodar, slobodouman i kicoš

Brkovi bez brade – vojnik

Bez brade i brkova – običan građanin

Katarina je 1762. godine ukinula porez na bradu za građanska lica, a u vojsci su se nastavili brijati po vojničkim pravilima. Međutim, u ruskom društvu već se prestala nositi brada. Staroobrednici su, pak, dobili su pravo da nose bradu bez ikakvog kažnjavanja.

Starovjerci Pomori

Javna domena

Dolaskom devetnaestog stoljeća i doba dendizma brada je postala obilježje pustinjaštva. Sam car Aleksandar Prvi govorio je da će pustiti bradu i otići u Sibir ako rat protiv Napoleona bude izgubljen.

Počevši od 1830-tih, brada se vezivala za kicoše. "Damski žurnal" pisao je da "mnogi mladi ljudi zamišljaju da će skrenuti korisnu pažnju na sebe ako puste bradu poput građana u staroj Grčkoj i Rimu". Međutim, u društvu takvi kicoši nisu bili popularni, uspoređivali su se s "prljavim kozacima", dervišima, i čak jarčevima.

Veliko zaprepaštenje u društvu pratilo je činjenicu da je 1832. godine u vojsci bilo dozvoljeno nošenje brkova i zulufa (i produženih brkova do donje vilice). Kako je došlo do toga? Vrlo jednostavno, brkove je iz nekih razloga pustio sam car Nikolaj Prvi, pa je isto morao dozvoliti i cijeloj vojsci (Nikolaj Pavlovič imao je u vojsci čin inženjera-generala). Međutim, car je uskoro primijetio da su bradu i brkove počeli nositi i građanski činovnici, posebno u provinciji. Car je 1837. godine morao izdati ukaz u kojem se skretala pažnja svim čelnicima građanskog resora da strogo vode računa da podanici ne nose ni bradu ni brkove koji su rezervirani samo za časnike.

Nikolaj I. i prijestolonasljednik Aleksandar II. u slikarskom studiju Bogdana Willewaldea, 1854.

Bogdan Willewalde

Za vrijeme Nikolaja Prvog jedini "legalni" civil s brkovima bio je dvorski slikar Bogdan Willewalde. Car mu je često pozirao, tako da je slikar isposlovao pravo da zadrži svoje raskošne brkove za koje je govorio da su "odobreni s najvišeg mjesta".

Car Aleksandar Drugi dozvolio je svim vojnicima (osim garde, svite i najviših činova) da nose brkove i brade, a njegov sin, bradati car Aleksandar Treći, odmah nakon krunidbe 1881. godine dozvolio je nošenje brade pripadnicima svih činova i zvanja. A nižim činovima u gardi i grenadirima naloženo je čak da "ne briju bradu". Od tada se brada i brkovi nisu ticali zakonodavstva, nego mode, i više se na osnovu njihovog izgleda nije moglo točno odrediti tko je Rus, a tko nije.

"Portret grenadira"

Vladimir Pojarkov

Pretplatite se na naš Telegram kanal!