Kako se u "davna, pradavna vremena" ruskom narodu objašnjavao svijet oko nas?

Slavenska neznabožačka mitologija imala je vlastito tumačenje važnih kozmogonijskih i antropoloških pojava i vlastite odgovore na pitanja kako je nastao svijet, kako nastaju razni prirodni fenomeni, kako i zašto se na svijetu pojavio čovjek i zašto je baš takav kakav je. Slavenska mitologija imala je najviše sličnosti sa skandinavskom i staroindijskom mitologijom.

U Staroj Rusiji svatko je od djetinjstva naučen da je Perun glavni bog, i da je on gromovnik i pokrovitelj kneževe družine. S jedne strane, on donosi kišu, a kiša čini zemlju plodnom, a s druge, on može munjom rascijepiti drvo.

Knez Oleg s družinom polaže zakletvu pred bogom Perunom 907. godine. Minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa, kraj 15. st.

Javna domena

Perun boravi na nebu i odvajkada je u stalnom konfliktu s Velesom koji obitava na zemlji i odgovoran je za poljoprivredu i stoku u seoskom domaćinstvu. Pored toga, Veles je pokrovitelj trgovine i financijskih transakcija. U pojedinim je krugovima uvriježeno vjerovanje da je nakon primanja kršćanstva Velesovu "funkciju" preuzeo sveti Nikola i da je upravo zbog toga on postao jedan od najomiljenijih svetitelja u Staroj Rusiji, gdje su ga ljudi doživljavali kao "svog čovjeka". Postoje mnoge tipično ruske varijacije ikone svetog Nikole. Mnogi i ne znaju da je on ranokršćanski svetitelj iz bizantskog razdoblja.

Žensko božanstvo Mokoš, ruski vez, Sjever

Vladimir Lobačov/Javna domena

Ljudi koji se bave rekonstrukcijom staroruskog panteona na temelju krajnje oskudnih (a ponekad i nepostojećih) izvora tvrde da se u ta davna, pradavna vremena bog sunca zvao Hors, a Daždbog je bio "zadužen" za plodnost, dok je Stribog upravljao vjetrom i zrakom. Spominje se i boginja Mokoš. U "zoni njene odgovornosti" bilo je žensko načelo. Mokoš je, navodno, bila pokroviteljica (i omiljena boginja) žena, posebno majki. Ona je ujedno bila i pokroviteljica tkanja i drugih zanata, i uopće svakog blagostanja.

Kršćanstvo i nova predodžba o svijetu

Rusija je primila kršćanstvo krajem 10. stoljeća. U početku, dok se nisu pojavile crkvene knjige na slavenskom jeziku, svećenici su na bogoslužjima prepričavali sadržaj grčkih knjiga, tako da običnom narodu mnogo toga još uvijek nije bilo jasno. 

Knez Igor polaže zakletvu pred Perunovim kipom, a kršćani pred crkvom svetog Ilije. Minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa, kraj 15. st.

Javna domena

Ljudima su i dalje bili potrebni odgovori na najvažnija pitanja života i smrti, kao i objašnjenja različitih prirodnih pojava, s obzirom na to da je "djelovanje" poganskih božanstava odbačeno. Običnom čovjeku nije bilo dovoljno reći da je takva volja Božja, često su bili potrebni očigledniji primjeri "funkcioniranja" različitih pojava na Zemlji.

Pored toga, sve do 17. stoljeća Rusija se širila na istok i pridobivala nove teritorije na Uralu i u Sibiru, gdje je autohtono stanovništvo još uvijek imalo poganska vjerovanja, pa su se ona odražavala i na predodžbe o svijetu i čovjeku. U Rusiji još uvijek postoji veliki broj praznovjerja vezanih za prirodne pojave i nečiste sile. Običan je narod mnoge pravoslavne praznike protumačio u duhu poganskih običaja (na primjer, Maslenicu uoči Velikog posta).

Pojavila su se i usmena predanja u kojima su nova kršćanska shvaćanja pomiješana sa starim i dobro poznatim mitološkim i folklornim motivima. Poznata je takozvana "Dubinska knjiga" ("Glubinnaja kniga") u kojoj su zapisani odgovori na pojedina pitanja. Ona je poznatija pod nazivom "Golublja knjiga" ("Golubinaja kniga"), pa se i ta varijacija naziva objašnjava tako da sve bude pomiješano s kršćanstvom, jer je golub simbol Svetoga Duha.

Zabranjena knjiga s odgovorima na "ključna pitanja"

"Golublja knjiga" u suštini je apokrif, a za čitanje sličnih tekstova čovjek je mogao biti okarakteriziran kao heretik, i kao takav je mogao biti čak i kažnjen. Upravo se to dogodilo sa svetim Avramijem Smolenskim, koji je živio krajem 12. i početkom 13. stoljeća. Njega su crkveni jerarsi protjerali iz manastira i javno osudili zato što je čitao apokrife i držao neke pretjerano "veleumne" propovijedi, na kojima se okupljalo mnoštvo naroda. On je pisao i knjige. Poznato je, na primjer, da je on autor "Slova o nebeskim silama... i izlasku duše iz tijela", gdje se razmatraju važne duhovne teme.

Rerih, "Golublja knjiga", 1922.

Javna domena

Nije poznato kada se točno pojavila "Golublja knjiga". Prvi pronađeni rukopisi datiraju iz 17. stoljeća, ali znanstvenici smatraju da je tekst nastao ranije, možda krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Knjiga je napisana u stihu koji podsjeća na stih ruskog junačkog eposa.

Tekst je podijeljen na tri dijela. U prvom je opisano porijeklo same knjige. Ona je, navodno, pala s neba, oko nje se okupilo mnoštvo naroda "i svi joj se bojahu prići". Knjiga se, međutim, sama otvori kada joj priđe mudri car David Jevsejevič (po svemu sudeći, biblijski car David). I on zatim pripovijeda narodu da je knjigu napisao sam Krist, a čitao ju je prorok Izaija.

U drugom dijelu ljudi iz naroda mole Davida da pronađe u knjizi odgovore na pitanja koja ih zanimaju, a vezana su "za naše sveto-rusko žiće". Drugim riječima, da objasni kako su nastale određene pojave – sunce, kiša, oblaci, zvijezde, noć, itd. Pored toga, ima i duhovnih pitanja, na primjer, otkud čovjeku "um-razum" i razne pomisli. Posebno je izdvojeno pitanje o porijeklu careva, knezova, boljara i pravoslavnih kršćana.

Nikolaj Rerih. Knjiga Golublja (Spomen o četiri kralja). 1911.

Javna domena

David pripovijeda da je Sunce nastalo od lica Božjeg, vjetar od Svetoga Duha, kiša od suza Kristovih, a misli ljudske od oblaka nebeskih. Knjiga piše da je "Bijeli car" (tj. ruski car) glavni među carevima i on štiti vjeru kršćansku i dom Bogorodičin (tj. Rusiju), dok je Sveta zemlja Rusija majka svim zemljama. Priča se tu i o Jeruzalemu, i o tome kako je Krist razapet, ali se ujedno spominju i fantastične pojave poput "ribe-kita", "stratim-ptice" i "indrik-zvijeri".

Treći dio pripovijeda o Davidovom snu u kojem se vodila borba između Pravde i Krivde. Pravda je odnijela pobedu i otišla na nebesa kod Krista, a Krivda se razmiljela po zemlji i od nje potječu svi problemi i "pogrešni" ljudi. Ovako David lakonski objašnjava suštinu vjere: "Tko ne živi Krivdom,/Taj se privolio uz Gospoda."

Javna domena

David prepričava i biblijski tekst o stvaranju svijeta, ali vrlo kratko i vrlo proizvoljno, i spominje kako je "ljuta guja" prevarila Evu.

Može se reći da je "Golublja knjiga" odraz svijesti i "filozofije" pojedinih slojeva ruskog naroda nakon primanja kršćanstva. U njoj se, na primjer, spominje "sveta Rusija", što je odjek šireg narodnog shvaćanja, odraženog, recimo, i u čuvenoj frazi "Mi smo Rusi, s nama je Bog" koja se pripisuje vojskovođi Aleksandru Suvorovu i doživljava kao neka vrsta nacionalne ideje.

Sadržaj "Golublje knjige" usmeno se prenosio s koljena na koljeno. Pjesnik Nikolaj Zabolocki napisao je 1937. godine da su mu stihovi pod nazivom "Golublja knjiga" poznati od djetinjstva kao "poluzaboravljena priča naših djedova", te da je u toj "tajnovitoj knjizi" napisana "sva tajnovita istina zemaljska".