Ako obični ljudi išta znaju o pozivu mornara, onda je to da oni vjeruju da žena na brodu donosi nesreću. Postojala je, međutim, jedna žena koja se nije slagala s tim i koja je čitavom svijetu pokazala da u ovom praznovjerju nema ni truna istine.
"Prošla sam sve teškoće mornarskog posla, od početka do kraja, i ako sam danas kapetanica velikog prekooceanskog broda, onda svaki od mojih podređenih zna da se nisam pojavila iz morske pjene!" Tako glasi najčuvenija izjava Ane Ščetinjine, prve žene na svijetu koja je bila kapetanica pomorskog broda.
Rođena 1908. godine u naselju Okeanskaja stanica kod Vladivostoka, Ana se zaljubila u more kad joj je bilo 16 godina. Njen otac Ivan Ščetinjin bio je skretničar na željeznici, a tijekom sezone ribolova radio je na ribarskim brodovima. Ana je jednom zakoračila na takav brodić i sve što se tamo događalo odmah je privuklo njenu pažnju.
Ubrzo je postala sigurna da želi postati mornar, pa se prijavila u srednju pomorsku školu u Vladivostoku. Ravnatelj je bio impresioniran djevojkom, ali ju je pokušao obeshrabriti, upozoravajući je na brojne teškoće koje će morati prevladati. Ana je bila uporna i, unatoč velikoj konkurenciji (200 prijavljenih na 40 mjesta), bila je primljena.
To je, međutim, bio samo početak. Premda je imala dobre ocjene, odmah je kao jedina djevojka u školi dospjela na listu "neperspektivnih" učenika i nije dobila stipendiju. Kako bi se uzdržavala, morala je ponekad raditi noću kao bolničarka, čistačica, pa čak i istovarivati barže s ostalim momcima.
Osim toga, tijekom prakse na brodu Ana je dobivala najprljavije i najteže poslove (skidanje hrđe, čišćenje teretnog odjeljenja, pranje kanti od boje). Nije se nikad žalila, jer je znala da ako nešto odbije nikada neće imati isti status kao ostali mornari.
Kada je 1929. godine završila školu, Ana je karijeru započela kao običan mornar. Zatim je brzo napredovala do položaja starije pomoćnice kapetana. Prekretnica se dogodila 1935. godine, kada je Sovjetski Savez u Europi kupio 12 teretnih parnih brodova. Četiri su broda bila upućena u brodsku kompaniju na Kamčatki i bilo je potrebno dosta ljudi s iskustvom da brodove prevezu na Daleki istok.
"U to doba bila sam druga pomoćnica kapetana s gotovo četiri godine iskustva i već sam preko godinu dana posjedovala diplomu pomorske kapetanice. Radila sam u Akcionarskom kamčatskom društvu otkako sam završila pomorsku školu, pa nije nikakvo iznenađenje što su smatrali da sam sposobna za ovaj posao... Bila sam na odmoru, ali lako su me uvjerili da preuzmem ovaj zadatak. Posao je za mene uvijek bio prioritet", prisjećala se ona u svojoj knjizi "Na morima i preko njih".
Tako je zahvaljujući stjecaju sretnih okolnosti Ščetinjina postala prva kapetanica pomorskog broda. Zbog nedostatka kapetana na raspolaganju, umjesto mjesta starije pomoćnice ponuđeno joj je da upravlja jednim brodom. "Bila sam, naravno, ne samo nevjerojatno sretna zbog ovog imenovanja, nego i malo ponosna", prisjećala se.
Nekoliko dana kasnije 27-godišnja žena "sa svjetloplavom svilenom kapom u sivom kaputu" stigla je u Hamburg da preuzme teretni brod "Čaviča" (ranije "Hohenfels"). Mlada "dama kapetanica" impresionirala je ne samo njemačke mornare, nego je brzo postala senzacija u međunarodnom tisku. Tijekom putovanja od Hamburga do Petropavlovska-Kamčatskog Ana se zaustavila u Odesi i Singapuru, gdje su je novinari već čekali.
"Čaviča"
Javna domena"Od novinara sam saznala da sam ja prva dama kapetanica broda na svijetu", kasnije je zapisala. "Moram reći da je to bilo vrlo neočekivano i neobično za mene. Preko deset godina moje pomorske karijere nitko nije pravio famu oko mog posla... S jedne strane, moram priznati, to je godilo mom samopoštovanju, ali s druge, pitanja novinara jako su me iritirala."
Tijekom narednih godina nakon ovog putovanja Ana i njen brod prevozili su teret duž obale Kamčatke po buri i hladnoći. Na zimu 1936. godine brod "Čaviča" bio je zaglavljen u ledu i plutao jedanaest dana, dok su se zalihe hrane i vode bližile kraju. Tada je Ana uočila pukotinu u ledu i uspjela izvući brod. Za to je dobila Orden radničke crvene zastave.
Ana Ščetinjina je 1938. godine postavljena za načelnicu ribolovačke luke u Vladivostoku, što je bilo neviđeno za to vrijeme. Vlasti su željele da je ona organizira od temelja, što je učinila za samo šest mjeseci. Ribolovačka luka funkcionira i danas.
Iste se godine upisala na Fakultet za navigaciju na Lenjingradskom institutu za vodni promet, no početak Drugog svjetskog rata spriječio ju je da završio studij. Prvu godinu rata provela je na Baltičkom moru, evakuirajući stanovništvo Tallinna pod bombama i prevozeći stratešku robu.
1943. godine Ščetinjina se vratila u Vladivostok gdje je dobila novi brod američke proizvodnje "Jean Jaurès". Tijekom sljedećih pet godina preplovila je Tihi ocean 17 puta prevozeći vojnu opremu iz Kanade i SAD-a u okviru Programa o najmu i zajmu.
Brodovi serije "Liberty", kojoj je pripadao "Jean Jaurès", bili su odlične kvalitete s jednim ozbiljnim nedostatkom: mogli su se doslovno raspasti prilikom snažnih oluja. Godine 1943. upravo to se dogodilo s Aninom brodom. Trup "Jeana Jaurèsa" pukao je po sredini, 500 milja od obale i posada se nije imala na koga osloniti, osim na sebe same. Probušili su rupe s obje strane pukotine i pritegli je. To je omogućilo brodu da uspješno stigne do obale.
Ana Ščetinjina i Valentina Tereškova, prva kapetanica broda i prva žena u svemiru
Muzej mornariceOsim u životu na moru, Ana je ostavila značajan trag u metodologiji obuke novih kadrova u Lenjingradu i Vladivostoku. Njeni bivši studenti sjećaju se da je bila vrlo stroga i da se rijetko osmjehivala. "Bila je vrlo zahtjevna, željela je naučiti kadete ne samo da budu dobri stručnjaci, nego i dobri ljudi", prisjećao se kapetan Jevgenij Klimov. "Jako nas je strogo propitivala, ali uvijek je bila pravična i uvijek je branila svoje kadete. Ana Ivanovna zaslužila je poštovanje čitavog instituta."
Žena s mnogo ordenja i titula, Ana Ščetinjina nikada nije imala pravu obitelj. Godine 1928., dok je pohađala pomorsku školu, udala se za kolegu mornara i radiovezista Nikolaja Kačimova, ali su ih nakon završetka školovanja poslovi razdvojili, jer su radili na različitim brodovima. Nakon rata, 1950. godine, Nikolaj je umro, a Ana se nikad nije ponovo udavala.
S mužem
Javna domenaPri kraju života "dama kapetanica" napisala je dvije knjige memoara ("Na morima i preko njih", "Na morskim putevima") i sve svoje dokumente predala lokalnom muzeju.
Čitav je život provela u Vladivostoku, ploveći i podučavajući, pa su lokalne vlasti po njoj nazvale trg, ulicu i školu koju je pohađala. Osim toga, njeno ime nose rt na obali Amurskog zaljeva i jedan od Kurilskih otoka. Ana Ščetinjina preminula je 1999. godine, ali njen život i dalje inspirira žene u Rusiji i širom svijeta.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu