Prepredeni Nijemci u dvorskim zavjerama dinastije Romanov

Andrej Ostermann

Heinrich Johann Friedrich (Andrej Ivanovič) Ostermann (1687.-1847.)

Ermitaž

Lukavi i ambiciozni Vestfalac Ostermann svoju je sjajnu karijeru počeo još u vrijeme Petra I., ali je vrhunac doživio nakon careve smrti, kada je zavadio dva politička tabora na ruskom državnom vrhu. Prvi je tabor podržavao Petra II., pokojnikovog maloljetnog unuka, a drugi, na čelu s Petrovim miljenikom Aleksandrom Menšikovom, "gurao" je suprugu pokojnog cara Katarinu I.

I. N. Nikitin: "Petar I. na samrtnom odru"

Ermitaž

Menšikov je izašao kao pobjednik, i samim je tim praktički stao na čelo države. On je bio naklonjen Ostermannu, koji je svojevremeno radi Menšikova izdao svog drugog pokrovitelja i zatim je primljen u Vrhovni tajni savjet (organ koji se bavio najvažnijim državnim pitanjima) i izabran za odgojitelja Petra II. Nakon smrti Katarine I., jedanaestogodišnji Petar ipak je naslijedio prijestolje, s tim da regent bude Vrhovni tajni savjet. Kako bi ojačao svoje pozicije, Menšikov je namjeravao udati svoju kćer za mladog prijestolonasljednika.

Vasilij Surikov: "Menšikov u Berjozovu", 1883.

Tretjakovska galerija

Ispostavilo se, međutim, da je uzdizanje karijerista Ostermanna bio pogrešan potez. Čim je došlo do zahlađenja odnosa s Petrom II., a Menšikov se razbolio, Vestfalac je zajedno s drugim dvoranima svrgnuo svog pokrovitelja i isposlovao njegovo protjerivanje u Sibir. Tako se pojačao Ostermannov utjecaj na politiku države, ali se ujedno rasplamsala i borba za utjecaj na mladog Petra II. U takvoj je situaciji Nijemac odlučio da se u Vrhovnom tajnom savjetu ne ističe previše, nego da vrijedno radi i "vlada iz sjene".

U krugovima dvorana i diplomata oprezni Ostermann bio je poznat po tome što se uvijek pravio bolestan u škakljivim situacijama. Zahvaljujući toj taktici, uspio je ostati na vlasti kada je došlo do nove smjne monarha. Petar II. se razbolio i umro, a Vrhovni tajni savjet izabrao je novog nasljednika, nećakinju Petra I., vojvotkinju Kurlandije Anu Ivanovnu. Smatralo se da je ona ličnost pogodna za upravljanje iz sjene, pa su političari namjeravali ograničiti njenu vlast čitavim popisom uvjeta, takozvanih "kondicija".

Portret Petra II., ruskog cara (1727.-1730.)

Tretjakovska galerija

Ostermann je angažiran u sastavljanju tog dokumenta, ali se nekako uspio "izmigoljiti" i osobno ništa ne potpisati. Nijemac je zauzeo poziciju promatrača, i dobro je učinio. Carica je jednostavno poderala "kondicije" i zavela autokraciju. Tada je Ostermann najzad ozdravio, a sve do tog trenutka dopisivao se s njom, a možda joj je čak i tajno pomagao u borbi za vlast.

Ernst Johann von Biron

Portret vojvode od Kurlandije Ernsta Johanna von Birona (1737.-1740.). Nepoznati umjetnik, 18. st.

Palača Rundale, Latvija

Vladavinu Ane Ivanovne pojedini povjesničari karakteriziraju kao "bironovštinu", po imenu njenog miljenika Birona. Taj je Nijemac zajedno s caricom došao na dvor iz Kurlandije i tijekom svih 10 godina Anine vladavine imao ogroman utjecaj na nju. Ona je svog miljenika zasipala počastima. Prema svjedočenju suvremenika, sva pitanja u državi rješavala su se preko njega, dok se Ana Ivanovna relativno malo bavila carskim poslovima.

Povjesničar Ključevski smatrao je da carica nije imala povjerenja u Ruse, i zato je u svom okruženju držala strance: "Nijemci su pohrlili u Rusiju kao smeće iz probušene vreće, oblijepili su dvor sa svih strana, zasjeli svuda oko prijestolja, dokopali se svih unosnih pozicija u upravi." Pojedini povjesničari, međutim, smatraju da je verzija o "divljanju stranaca" neosnovana, jer su umješni stranci dolazili u Rusiju još za vrijeme Petra I.

Louis Caravaque: "Portret carice Ane Ivanovne", 1730.

Tretjakovska galerija

Mnogi osporavaju i Bironovu moć, tvrdeći da je svu vlast zapravo imao Ostermann, a pored njega i Münnich, također Nijemac. Ostermann je i dalje bio blizu prijestolja. Dobio je titulu grofa, praktički je rukovodio vanjskom politikom, a Kabinet ministara uz njegovu podršku i stalno članstvo postao je vrhovni organ vlasti u državi.

I pored svega, kada se Ana Ivanovna razboljela, upravo je Biron imenovan za regenta uz njenog nasljednika Ivana Antonoviča, koji je tada bio još beba. Neki su pisali da je Biron na koljenima molio caricu da mu dodijeli taj status, jer se plašio (ne bez razloga) da će loše proći nakon njene smrti, imajući u vidu svoje mnogobrojne neprijatelje na dvoru.

Christoph von Münnich

General-feldmaršal grof Burkhard Christoph von Münnich, Heinrich Buchholz

Ermitaž

Karijera oldenburškog inženjera Münnicha krenula je uzlaznom linijom još za vrijeme Petra I. Za vladavine Petrovog unuka Petra II. Münnichu je povjereno upravljanje Peterburgom, gdje se on pokazao kao odličan administrator. Na sve je načine podržavao grad koji u ono vrijeme nije uživao status prijestolnice. Zatim je dobio titulu grofa i postao general-gubernator Ingrije, Karelije i Finske.

Za vrijeme Ane Ivanovne Münnich se zbližio s Ostermannom i Bironom, nakon čega je njegov utjecaj na dvoru porastao. Postao je general-feldmaršal, stao na čelo Vojnog kolegija, proveo nekoliko reformi u vojsci i dobio niz nagrada kao vojskovođa koji je sudjelovao u nekoliko ratova. Međutim, taj "trijumvirat" brzo je propao u rivalstvu i borbi za caričinu naklonost, kad su trojica Nijemaca počela kovati zavjere jedan protiv drugoga.

Nakon smrti Ane Ivanovne došlo je do novog prevrata, izazvanog uzajamnom mržnjom Münnicha i Ostermanna, kao i njihovom zavišću prema Bironu. Naime, samo tjedan dana nakon Anine smrti Münnich je organizirao zavjeru. Zavjerenici su noću doslovno izvukli regenta iz postelje i predali vlast prijestolonasljednikovoj majci Ani Leopoldovnoj. Biron je prvobitno osuđen na čerečenje, ali je na kraju osuđen na doživotno progonstvo i poslan u Sibir.

Münnich se odrekao svih funkcija. Smatrao je, po riječima povjesničara Nikolaja Pavlenka, da mu novi vladari nisu dovoljno zahvalni pa je podnio ostavku, očekujući da će ga Ana Leopoldovna moliti da ostane. Prevario se, jer nije računao na Ostermannovo uplitanje. Tako je Vestfalac ostao posljednji član trijumvirata koji je očuvao svoj položaj u podnožju ruskog prijestolja.

Idealizirani svečani portret Elizabete Petrovne, Charles-André van Loo

Petergof

Ali ne zadugo. Prošlo je tek nešto više od godinu dana i na vlast je došla Elizabeta Petrovna, kći Petra I. i Katarine I. Ostermann i Münnich izvedeni su pred sud i osuđeni na smrt, s tim što je obojici ta kazna zamijenjena zatočeništvom.

Da ironija bude veća, Ostermann je poslan u Berjozovo, gdje je on svojevremeno zatočio Menšikova, a Münnich u Pelim, gdje je zahvaljujući njemu bio zatočen Biron. Ostermann je umro u zatočeništvu, a Biron i Münnich su nakon izvjesnog vremena rehabilitirani. Münnich je čak stigao sudjelovati u još jednom dvorskom prevratu. Doduše, na pogrešnoj strani – podržao je Petra III., nad kojim je pobjedu odnijela njegova supruga Katarina II.