Zašto su sovjetski vođe odbacivali svoje i uzimali rusko ime i prezime?

Danas se teško može i zamisliti da neki predsjednik države koristi pseudonim kao što rade estradne zvijezde, a svoje pravo ime da nikada više i ne spominje. Ali prije nepunih stotinu godina u SSSR-u je upravo to bila standardna situacija. I to nisu radili samo političari na visokim funkcijama u državi, nego i znanstvenici, glumci, redatelji i pisci. Smatralo se da je „pseudonim“ idealan ako se odmah vidi da potječe iz ruskog jezika.

Neprihvatljivo prezime

Prije dolaska boljševika na vlast bilo je teško i gotovo nemoguće, promijeniti naslijeđeno prezime. Izuzetno je to bilo dozvoljeno možda samo plemićima u nekim izvanrednim okolnostima. I strancima koji su prešli u pravoslavlje bilo je dozvoljeno da uzmu rusko ime i prezime. Ta nova prezimena su često birana na nekoliko načina. Na primjer, Denisov je prezime od krštenog imena Denis, Tučkov je od nadimka „tučnij“ (debeo), a Kozlov od nadimka „kozjol“ (jarac). Masljennikov, Ključnikov i Svječnikov su prezimena od profesija, i nastala su od riječi „maslo“ (ulje), „ključ“ (ključ) i „svječa“ (svijeća). Isto tako su birana prezimena i od geografskih, odnosno topografskih naziva.

Sve se to promijenilo u sovjetskom razdoblju, kada su ukinuta mnoga pravila iz prethodnog, carskog razdoblja. Jedan od prvih dekreta nove vlasti bila je dozvola promjene vlastitog prezimena. Samo nekoliko godina kasnije (1924.) dozvoljena je promjena i vlastito ime. Procedura nije bila komplicirana, pa su mnogi brže-bolje iskoristili pruženu priliku. Ponekad je to bilo čak i neophodno, ako je riječ o javnoj i poznatoj ličnosti. Tako je 1979. godine prvom bugarskom kozmonautu, Georgiju Kakalovu bilo zabranjeno letjeti u orbitu dok ne promijeni prezime (zbog neželjenih asocijacija koje u ruskom jeziku može izazvati prezime Kakalov). Tako je on u svemir poletjeo kao Georgij Ivanov.

Georgij Ivanov // Svemirsko odjelo Georgija Ivanova s leta na brodu Sojuz 33

Svilen1970 // Scroch (CC BY-SA 4.0)

„Kakofonija“ nije bila jedini razlog za promjenu prezimena.

Udomaćeno prezime

Najpoznatija ličnost koja je odbacila svoje nerusko prezime i izabrala rusko bio je, naravno, Josif Staljin. Gruzijac po nacionalnosti, Josif Džugašvili je imao preko 30 pseudonima, pod kojima je bio poznat u revolucionarnim krugovima do 1911. godine. U to vrijeme su ga najčešće zvali Koba, što je vrlo simbolično ime za jednog Gruzijca. Naime, Koba je gruzijski ekvivalent imena perzijskog cara Kobadesa koji je krajem 5. stoljeća pokorio istočnu Gruziju i proglasio Tbilisi glavnim gradom. Takve povijesne paralele su, naravno, imponirale Džugašviliju.

Josif Visarionovič DŽugašvili (Staljin), 1902.

Javno vlasništvo

S druge strane, pseudonim Koba je bio razumljiv samo na Kavkazu, a ambicije gruzijskog revolucionara su bile šire od kavkaske regije. Vremenom je njegov utjecaj podignut na „federalnu“ razinu, a veze s ruskim partijskim filijalama su se razgranale. U novoj kulturnoj i jezičnoj sredini bilo je potrebno drukčije prezime, koje zvuči ruski. Džugašvili se 1913. godine prvi put potpisao kao Staljin ispod teksta „Marksizam i nacionalno pitanje“, pa je na kraju to prezime i zadržao. Prva asocijacija s prezimenom Staljin je ruska riječ „stalj“, tj. čelik, što je bilo vrlo povoljno (ovdje smo objasnili šta zapravo znači Staljinovo prezime, odnosno pseudonim).

Generalni sekretar SSSR-a Jurij Andropov je imao drugi razlog za promjenu prezimena.

Nepoželjno porijeklo

Predsjednik KGB-a SSSR-a Jurij Vladimirovič Andropov. Rusija, Moskva

Sputnik

Andropov je rukovodio Sovjetskim Savezom 1982.-1984. Biografi sovjetske partijske vrhuške pišu da je njegovo pravo prezime bilo Liberman i da je on tokom života pet puta mijenjao prezime (podaci o Andropovljevom porijeklu još uvijek su državna tajna). Navodno je njegov otac Velva Liberman bio poljski Židov, a Andropov je prezime njegovog drugog očuha.

Skrivanje vlastite nacionalne pripadnosti u SSSR-u je bilo političko pitanje. Na teritoriju Sovjetskog Saveza živjelo je 128 nacionalnosti, ali su Rusi bili osnivačka nacij, i ta činjenica je po završetku Drugog svjetskog rata posebno isticana. Prvi stimulans u tom pravcu dala je Staljinova zdravica na prijemu u Kremlju 24. svibnja 1945. godine, kada je on naglasio ulogu ruskog naroda kao rukovodeće snage i okarakterizirao ga kao „najistaknutiju naciju od svih nacija koje čine Sovjetski Savez“.

Kopija izvoda iz matične knjige rođenih J.V. Andropova od 17. ožujka 1932. godine.

Javno vlasništvo

Nacionalnost je u SSSR-u bila zabilježena u osobnim dokumentima i diskretno je utjecala na napredovanje u karijeri, kao i na pristup socijalnim, obrazovnim i znanstvenim resursima. Ukratko, ako je neko htio dostići određene domete, nerusko prezime bi mu u tome moglo biti smetnja. To se posebno odnosilo na židovska prezimena. Poslije formiranja države Izrael 1948. godine u Sovjetskom Savezu je odnos prema Židovima postao rezerviran, jer je ovoj naciji pripisivana prozapadna orijentacija, a također patriotski entuzijazam (što je po mišljenju sovjetske vlasti podrazumijevalo nelojalnost prema „sovjetskoj“ domovini).

Admiral flote Sovjetskog Saveza Ivan Stepanovič Isakov (1894.-1967.), rođen kao Ovanes Ter-Isakjan

Grigorij Vajl/Sputnik

Ta borba protiv kozmopolitizma (kako je nazivana politička kampanja protiv zapadnih tendencija) prodrla je u sve sfere života, od književnosti i umjetnosti do humanističkih znanosti. Zbog toga je tako mnogo predstavnika kreativne inteligencije težilo poboljšati svoj položaj promjenom imena i prezimena. Među njima je bio sovjetski vojskovođa, admiral flote Ivan Isakov (Armenac, Ovanes Ter-Isakjan), kao i narodna umjetnica SSSR-a, Faina Ranjevska (Židovka, koja je na rođenju dobila ime Fani Feldman), glumac Inokentij Smoktunovski koji je potjecao iz obitelji poljskih Židova, protjeranih u Sibir i mnogi drugi.