Kako su Napoleonovi vojnici postajali ruski kozaci

"Ogromnog rasta, sa šubarama nabijenim na čelo, širili su oči prepune surovosti, tresli kopljima, oblivenim krvlju, dok su im oko vrata visile ogrlice od ljudskih ušiju i lančića za satove..." – ovako su Francuzi zamišljali kozake koji su u sastavu ruske vojske 1814. godine prodrli na teritorij njihove zemlje.

Neregularne kozačke pukovnijei, toliko uspješne protiv Napoleonove "Velike armije" prilikom njenog napada na Rusiju i u borbama u Europi koje su zatim uslijedile, bile su prava egzotika za stanovnike Francuske. U svirepim bradatim "sjevernim medvjedima" koji su ulijevali strah u kosti oni su vidjeli izraz "ruskog barbarstva".

Sibirski kozak

Anne S. K. Brown Military Collection/Brown University Library

Zato posebno iznenađuje što je čitav niz Napoleonovih časnika i vojnika dobrovoljno i čak s velikom željom stupio u sastav ruskih kozaka. Kako se to dogodilo?

Dug put

Preko 400 tisuća vojnika "Velike armije" stupilo je na teritorij Ruskog Carstva u ljeto 1812. godine. A kasnije su im se iz Europe pridružile rezerve od još 200 tisuća ljudi.

Do kraja godine od čitave je ove ogromne mase ljudi zajedno s carom ovu toliko negostoljubivu zemlju napustilo samo 80 tisuća, dok je 300 do 400 tisuća poginulo u bitkama, umrlo od gladi, bolesti ili dezertiralo. Oko 200 tisuća, uključujući "48 generala i 4000 časnika", bilo je zarobljeno.

Držati toliko broj zarobljenika u opustošenom zapadnom dijelu carstva bilo je praktički nemoguće i, "kako ne bismo opteretili stanovništvo i spriječili njihov bijeg", Francuze su počeli slati u konvojima na istok, u dubinu prostrane zemlje.

Vlasti su se trudile Francuzima osigurati dovoljno hrane i odgovarajući odjeću, ali ipak su do mjesta zatočeništva uglavnom stizali zimi odjeveni u lake ljetne uniforme. Zarobljenici su umirali od smrzavanja i epidemija "zloćudnih i zaraznih bolesti" zbog kojih su ih stanovnici gradova i sela na koja su nailazili odlučno odbijali pustiti blizu svojih kuća.

Illarion Prjanišnikov

Mnogi su, međutim, savladali ovaj težak put. Tako je do Orenburške gubernije (na granici sa suvremenim Kazahstanom), gdje su se na kraju i pojavili francuski kozaci, stiglo gotovo 170 časnika i preko 1700 nižih činova nekada velike Napoleonove vojske.

Novi dom

U tako udaljenoj oblasti nije bilo nikakvog smisla držati zarobljenike pod stalnim nadzorom. Oni i tako nisu imali kuda: udaljenost od Orenburga do zapadne granice Ruskog Carstva bila je veća od 2000 kilometara.

Časnici su dobivali novčano sljedovanje od države i čak iznajmljivali stanove. Osim toga, njima su smještaj u svom domu sa zadovoljstvom nudili lokalni plemići očarani dalekom Francuskom. Dok su se obični vojnici, koji su dobivali znatno manje novca, smještali u seljačke obitelji, gdje su gostoprimstvo plaćali teškim fizičkim radom.

Stanovništvo koje nije neposredno doživjelo posljedice francuske invazije prema svojim privremenim gostima odnosilo se sa suzdržanošću. Glavni uvjet suživota bilo je poštovanje lokalnih običaja i načina života.

The Print Collector/Getty Images

Najprije je povratak u domovinu dozvoljen, već 1813. godine, Nijemcima koji su služili u "Velikoj armiji", a 14. prosinca 1814. godine objavljen je manifest prema kojem su "svi zarobljeni Francuzi oslobođeni".

Ispostavilo se da su mnogi od njih odlučili ne napustiti "divlju Rusiju". Dok je u Europi uništenoj ratom njihova budućnost bila vrlo maglovita, ovdje su na njih gledali kao na predstavnike visoke kulture i rado im nudili mjesto odgojitelja plemićke djece, dobru plaću i krov nad glavom. Ukupno je oko 60 tisuća zarobljenih Francuza izrazilo želju da postanu ruski podanici.

Francuzi-kozaci

U Orenburškoj guberniji našlo se oko pedeset Francuza koji su poželjeli ostati u novoj domovini. Intenzivno su učili ruski jezik, primili pravoslavlje, a oni koji se nisu odlučili promijeniti vjeroispovijest ipak su se počeli križati pred ikonama i prije jela.

U gradu Birsku jedan poduzeti Francuz otvorio je "Pariški kafić". Drugi su organizirali uspješan biznis proizvodnje i prodaje slamnatih šešira za lokalne ljubiteljice mode ili dekorativnih kocki za igru koje su bile vrlo popularne.

A neki su se od njih odlučili na nevjerojatan korak za Francuze, odnosno postati oni kojih se užasavao svaki "civilizirani" čovjek – "divlji" kozaci. Krajem 1815. godine prvih pet dobrovoljaca priključilo se Orenburškim kozačkim snagama.

Javna domena

Autor monumentalnog "Rječnika velikoruskog jezika" Vladimir Dalj prisjećao se kako je prilikom posjeta Uralu 1833. godine osobno sreo takvog Francuza-kozaka: "Njega su zarobili naši kozaci 1812. godine, doveli ga ovdje, na Ural; on se uomaćio, oženio i stupio u kozake – tako smo dobili francuskog kozaka Charlesa Bertua!"

Točan broj Francuza koji su izrazili želju da se priključe kozacima nije poznat. Utvrđeno je da je krajem 19. stoljeća u redovima Orenburških snaga bilo 48 potomaka zarobljenika iz "Velike armije".

Neka djeca Francuza koji su se priključili kozacima uspjela su napraviti briljantne karijere. Tako je, na primjer, sin Désiréa d'Andevillea Viktor stigao do čina generala i uspio se istaknuti u rusko-turskom ratu 1877.-1878., kao i u ratnim kampanjama pripajanja Srednje Azije Ruskom Carstvu.

S vremenom su Francuzi-kozaci sve više gubili svoj francuski identitet. Ne želeći se izdvajati među suborcima, masovno su mijenjali svoja prezimena, prilagođavajući ih ruskom zvučanju. Tako su, na primjer, unuci časnika Jeana Jourdana već promijenili prezime u Žandrov. Do početka 20. stoljeća "Napoleonovi" kozaci definitivno su asimilirani.