"Idemo na front poginuti": Ruske ženske "smrtonosne bojne" u Prvom svjetskom ratu

Orrin Wightman (Color by Klimbim)
Vojska ih je prezirala, nazivala ih prostitutkama. Muškarci su govorili da ima puno drugih načina služenja domovini, koji više priliče ženama. Ali pripadnice ženskih "smrtonosne bojne" su u borbi bile hrabrije od većine muškaraca i išle na prvu liniju fronta kada su mnogi prekaljeni ratnici dezertirali.

Vojne jedinice sastavljene isključivo od žena bile su kratkog vijeka u ruskoj armiji, ali su ostavile trajan utjecaj na potomke i njihovo divljenje nepokolebljivom duhu žene u Rusiji. Nekoliko službenih jedinica je formirano u ljeto 1917. godine. One su čak sudjelovale u borbama i pokazale nevjerojatnu hrabrost i pored teških gubitaka. Te jedinice su već u jesen rasformirane, ali su bile za ugled i inspirirale su osnivanje mnoštva dobrovoljačkih ženskih bojni u cijeloj zemlji.

Jaška

Kao što to često biva, sve je počelo od djevojke koja se htjela istaknuti. Marija Bočkarjova je rođena u siromašnoj obitelji i udala se kada joj je bilo samo 15 godina. Prvi njen muž je bio pijanica, a drugi, Jakov Buk zvani Jaška, bio je kockar i bandit. Bočkarjova je 1914. godine odlučila staviti točku na takav način života i da otići u rat.

Marija Bočkarjova

„Srce me je vuklo u vreli kotao bitke, čeznula sam za vatrenim krštenjem koje će me prekaliti. Sva sam bila obuzeta osjećajem požrtvovanosti. Osjećala sam da me moja zemlja poziva“, napisala je Bočkarjova u svojim memoarima. U to vrijeme je formalno mogla biti samo medicinska sestra i zato je napisala pismo samom caru moleći ga za dozvolu da se bori rame uz rame s muškarcima. I sama se začudila kada je car Nikolaj II. osobno to odobrio.

Kada je Bočkarjova došla u jedinicu vojnici su joj se podsmjehivali. Ubrzo je, međutim, postala prava legenda u svom puku i poznata po neustrašivom jurišu u boj odakle je izvlačila ranjenike. Spasila je preko 50 ljudskih života.

Imala je nadimak, kao i većina vojnika. Zvali su je Jaška po drugom mužu. Za umijeće pokazano na bojnom polju dobila je čin časnika. Još važnije je to što je na nju obratio pažnju predsjednik Državne dume Mihail Rodzjanko.

„Idemo u rat poginuti“

Carska vlast je pala u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine. Mnogi vojnici su bili demoralizirani i dezertirali su. Bočkarjova je uz podršku Mihaila Rodzjanka došla na ideju da formira ženske „smrtonosne bojne“ na sramotu muškarcima koji su bježali s fronta, ne bi li ih tako pobudila da ostanu i nastave sa borbom. Kritičari su, međutim, govorili kako među ženama neće biti discipline.

„Ja ću odgovarati za svaku ženu. Tu će biti stroga disciplina. Ja im neću dati da lutaju. Samo disciplina može spasti armiju. U toj bojni ću ja imati potpunu vlast i inzistirat ću na poslušnosti“, tvrdila je Bočkarjova.

Petrograd, svibanj 1917. Posljednja desno Marija Bočkarjova.

Predsjednik privremene vlade, Aleksandar Kerenski podržao je Bočkarjovu. Kada je odluka objavljena, prijavilo se preko 2000 žena. Među njima je bilo medicinskih sestara, kućnih pomoćnica, seljanki, uglednih gospođa, neobrazovanih i sveučilišno obrazovanih žena. Sve one su morale doći na liječnički pregled i ošišati se "na nulu". Zatim su upućene u kamp za obuku kojim su rukovodili muškarci, vojni instruktori. Tu su naučile marširati i pucati, učile su taktiku borbe, a nepismene žene su učile čitati i pisati.

Pripadnice ženske

Bočkarjova je opravdala svoje riječi vezane za disciplinu. U prva dva dana skoro 80 žena je protjerano iz bojne zbog hihotanja, flertanja s instruktorima i neposlušnosti. U svojoj uniformi i sa skamenjenim izrazom lica Bočkarjova je izgledala kao stari ratni zapovjednik i ponašala se tako. Bez oklijevanja bi ošamarila djevojku ili ženu koja se neprimjereno ponašala.

Ubrzo je od prvobitne 2000 ostalo samo 300 žena i sve su bile mlađe od 35 godina. Kada je formiranje jedinice završeno, Bočkarjova je odgovarajući novinarima na pitanja izjavila: „Neće biti novog projekta. Mi idemo u rat poginuti“.

U lipnju 1917. godine Prvi ruska ženska "smrtonosna bojna" krenula je iz Peterburga na prvu liniju fronta. Na rukavima svojih uniformi žene su nosile amblem totenhofa (Adamova ili mrtvačka glava), koji je bio simbol njihove neustrašivosti i preziranja smrti.

Marija Bočkarjova s pripadnicama svoje jedinice

Ženski rat

Vojska ih je na frontu dočekala s prijezirom i podsmijehivala im se kao „prostitutkama“, priča povjesničarka Svjetlana Solnceva. Anton Denikin, zapovjednik privremene vlade, rekao je da „ima puno drugih načina služenja domovini koji više priliče ženama“. Međutim, ništa nije moglo zaustaviti te žene. One su bile pune odlučnosti da se bore i brane svoju zemlju. Već u listopadu 1917. godine u Rusiji je bilo šest ženskih bojni, ali je samo Bočkarjovoj omogućeno da sudjeluje u borbama.

Moskva, Crveni trg, lipanj 1917.

Prva ženska bojna je 8. srpnja 1917. godine stupio u boj na području grada Smorgonja (Grodnjenska oblast, 800 km od Moskve). Dok su se muškarci kolebali, jedinica Marije Bočkarjove je stala na čelo prvih jedinica i pozvala muškarce da im se pridruže. Rusi su tokom tri dana odbili 14 njemačkih napada, ali su se na kraju povukli jer nisu dobili pojačanje.

Od 170 žena koje su sudjelovale u borbi poginulo je 30, a preko 70 je ranjeno. Ti gubici su poslužili kao argument za ukidanje jedinica ženskih bojni, tako da su one bile rasformirane po naređenju Lavra Kornilova, vrhovnog zapovjednika ruske armije. Žene koje su još uvijek htjele se boriti morale su pisati nove molbe kako bi bile primljene u redovne jedinice.

Pa ipak, bila je jedna ženska jedinica koja je trajala duže od ostalih – druga satnija Prve bojne. To su bile žene koje je Bočkarjova u početku odbacila, ali su ostale u Petrogradskoj oblasti i formirale Drugu satniju pod zapovjedništvom kapetana Loskova. One su 25. listopada 1917. godine branile Zimski dvorac od boljševika, ali su bile u manjini i pretrpjele su poraz. Boljševici su neke od njih silovali, a jedna žena je te noći izvršila samoubojstvo. Kada su došli na vlast boljševici su odmah i zauvijek rasformirali sve ženske odrede.

„Najljući neprijatelj boljševika“

Poslije potresa mozga koji je doživela u bitci kod Smorgonja, Bočkarjova je mjesec dana provela u peterburškoj bolnici. Odbila je surađivati s boljševicima i zato je optužena za kontrarevolucionarno djelovanje. Imala je sreće što je uspjela pobjeći u Europu, a zatim u SAD, gdje je pokrenula kampanju protiv boljševika. Bočkarjovu je primio predsjednik Woodrow Wilson, a kralj Velike Britanije George V. obećao joj je financijsku pomoć.

Marija Bočkarjova

Vratila se u Arhangelsk 1918. godine s engleskim trupama, a 1919. je otišla u Omsk gdje se upoznala s generalom Aleksandrom Kolčakom, šefom kratkotrajne anitkomunističke vlade. Kolčak se nadao da će Bočkarjova u njegovoj armiji formirati žensku bojnu, ali su je boljševici uhitili u siječnju 1920. godine. Njeni kontakti s Kornilovom i Kolčakom su bili dovoljni da bude osuđena kao „najljući neprijatelj republike proletera i seljaka“.

Boljševici su shvatali da vođa ženske "smrtonosne bojne" nikada neće odustati od borbe protiv neprijatelja. Strijeljana je u svibnju 1920. godine, istog dana kada je presuda donešena. Ruske vlasti su tek 1992. godine rehabilitirale Bočkarjovu.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće