Pavel Miljukov i buduća Jugoslavija: Putopis najistaknutijeg ruskog liberala s početka 20. stoljeća

Pavel Miljukov potječe iz stare plemićke obitelji. Rođen je 1859. godine u Moskvi u obitelji arhitekta. Još prije nego što je završio gimnaziju, 18-godišnji Miljukov prati događanja na Balkanu, gdje su 70-ih godina 19. stoljeća izbile pobune protiv Turaka. Ovi su događaji tako duboko utjecali na mladog Miljukova da se nakon završene gimnazije prijavljuje u dobrovoljački sanitarni odred, koji je trebao otići u Bugarsku. Ali tom prilikom Miljukovu nije bilo suđeno da stigne na Balkan. Odred je upućen na drugo poprište ratnih djelovanja, na Južni Kavkaz.

Po povratku iz rata Miljukov se upisuje na povijesno-filološki fakultet Moskovskog sveučilišta. Od 1886. godine Miljukov je privat-docent na sveučilištu koje je završio, drži predavanja u raznim obrazovnim ustanovama i raznim gradovima. Na jednom takvom predavanju u Nižnjem Novgorodu predavač je kritički ocijenio autokratsku vlast, što je izazvalo njegovo uklanjanje s predavačke pozicije. Nakon kratkog progonstva u Rjazanj, on se po prvi put direktno upoznaje s Balkanom. Premda nije u Bugarsku dospio za vrijeme rusko-turskog rata, on tamo stiže 1897. godine na poziv ministra narodne prosvjete u toj zemlji Konstantina Veličkova – kako bi održao niz predavanja u Sofijskoj visokoj školi. Istina, već godinu dana kasnije, na inzistiranje ruskih diplomata, u Bugarskoj mu je uskraćena predavačka djelatnost.

Ponovo se balkanska (ovoga puta jugoslovenska) tema u Miljukovljevom životu pojavljuje sasvim neočekivano. 1903. godine on s uspjehom u SAD-u drži predavanja o Rusiji, a Amerikanci od njega traže da isti takav tečaj održi o Južnim Slavenima. Kako bi dopunio svoja znanja o slavenskim narodima s juga Europe, Miljukov na ljeto 1904. godine prvi put odlazi na Zapadni Balkan.

Na početku svog putovanja odlučio je da, kako se kaže, poveže ugodno i korisno, i zajedno s obitelji odlazi u Opatiju, koja je i među Rusima već bila popularno mjesto za odmor na moru. Nakon šetnji po parku i po obali par Miljukovih tamo razgovara s "inteligentnim starcima" iz Rusije koji su bili njihovi susjedi u hotelu.

U Istri i Dalmaciji, koje su tada bile dio Austro-Ugarske, Miljukovljevu pažnju ne privlače samo lokalne znamenitosti – kao, na primjer, pulski amfiteatar koji ga je oduševio – nego i rast nacionalnog slavenskog pokreta u ovim zemljama u kojima je još bio jak talijanski kulturni utjecaj.

"Slaveni su ovdje, u Istri, prikupljali oskudna sredstva za izdržavanje biblioteka u kojima bi mogli čitati lokalne nacionalne novine i tajno razgovarati s pouzdanim ljudima o politici", prisjećao se kasnije Miljukov.

Zatim je krenuo jadranskim morem duž dalmatinske obale, posjećujući usput gradove kao što su Zadar, Šibenik, Trogir, koji su na njega ostavili isti dojam "talijanske fasade" pod kojom se krije slavenska većina u ovim gradovima.

Dojam na njega ostavio je i Split sa svojim dvorcem rimskog cara Dioklecijana i, naravno, "obavezni centar okupljanja turista svih nacija" – kako je Miljukov opisao Dubrovnik. Opisujući njegove arhitektonske i prirodne ljepote, on nije zaboravio spomenuti da je u svoje vrijeme ovaj grad bio ne samo centar procvata kulture i umjetnosti, nego i samostalna republika, koja je bila u stanju sebe zaštititi od Mlečana pod čijom su se vlašću u to doba nalazili drugi gradovi Dalmacije.

Nakon uživanja u "ljepotama Kotorskog zaljeva" Miljukov, najzad, okončava svoj primorski put i nastavlja putovanje po jugoslavenskim zemljama u sjeveroistočnom pravcu, zalazeći u predio neovisne Crnogorske Kneževine. Prošavši "pusto carstvo zapadne Crne Gore", uključujući i čuvenu planinu Lovćen, putnik se našao u "najširoj ulici malog sela pod zvučnim nazivom – Cetinje". U svom opisu Crne Gore Miljukov je potpuno nemilosrdan. Kneževski dvor na Cetinju, koji u početku nije ni primijetio, uspoređuje s osrednjom spahijskom kućom, ministarstva s tezgama, i otvoreno ismijava naziv glavnog hotela crnogorske prijestolnice – Hotel "Grand". Miljukov se nije pohvalno izrazio ni o političkom sustavu Crne Gore, ni o knezu Nikoli I. Petroviću Njegošu, koji je, prema njegovim riječima, držao u svom punom vlasništvu ne samo hotel "Grand", nego i čitavu Crnu Goru.

Zatim je otišao u Bosnu i Hercegovinu, koja se dugo nalazila pod osmanskom vlašću, ali je od 1878. bila pod okupacijom Austro-Ugarske. U svojim sjećanjima Miljukov je posebno isticao da su austrijske okupacijske vlasti mnogo strože kažnjavale izražavanje nacionalnih osjećaja Srba koji su živjeli u tim krajevima nego što su to činile Osmanlije u svoje doba. Tijekom putovanja po Bosni jako ga je zanimao srpski nacionalni pokret koji je tada bio u porastu, s čijim je pojedinim predstavnicima Miljukov imao prilike osobno razgovarati, kao i s predstavnicima austrijskih vlasti koji su ga rado opskrbljivali materijalima o upravljanju ovim dijelom zemlje.

Nakon što je blisko upoznao sve strane života u Bosni i Hercegovini, Miljukov je otišao u Zagreb, buduću prijestolnicu neovisne Hrvatske, a u to doba glavni grad Kraljevine Hrvatska i Slavonija u sastavu Austro-Ugarske. Tijekom putovanja vlakom od Sarajeva do Zagreba imao je zanimljiv razgovor sa suputnicom, nakon kojeg je Miljukov neposredno mogao doživjeti dubinu međuetničkih sukoba u regiji.

"Pitao sam je na svom srpskom: 'Jeste li Vi Srpkinja?' Na licu joj se za mene neočekivano odrazilo krajnje negodovanje. 'Kakva Srpkinja? Ja sam Hrvatica!' 'Ali to je jedno te isto' – odgovorio sam ja – 'i vaš jezik je gotovo isti'. 'Uopće nije tako: mi smo dva različita naroda!' Već sam shvatio u čemu je stvar, ali sam nastavio zapitkivati: 'Kako različiti? U čemu vidite razliku?' Moja sugovornica se malo zbunila, ali brzo je pronašla željeni odgovor: 'Mi smo visoki i plavokosi, a oni niski i crnomanjasti'."

Opisujući ovu epizodu u svojim sjećanjima mnogo godina kasnije, Miljukov je taj argument nazvao "hitlerovskim". Ali i onda je prigovorio suputnici, ukazujući joj na to da su Hrvati i Srbi "jedan jugoslavenski narod" i da razdor među njih unosi isključivo katoličko svećenstvo. "Koliko je zla načinila i nastavlja činiti ova usput spomenuta, ali ne slučajna tema!" – zaključuje on.

Sam Zagreb, krajnja destinacija Miljukovljevog jugoslavenskog putovanja, ostavio je na njega izuzetno ugodan dojam. On se oduševljava političkim sustavom tadašnje Hrvatske s njenim brojnim strankama i razvijenim javnim životom. U to vrijeme Miljukov je stekao dojam da će se upravo na tom mjestu nacionalne i političke proturječnosti moći riješiti "na civilizirani način" (što se, nažalost, nije potvrdilo). Miljukov priznaje i vrijednost kulturnog života Zagreba i Hrvatske, ističući "duhovnu profinjenost" hrvatske kulture, "kojoj su se na Dunavu još dugo morali učiti". Nakon posjeta Zagrebu Miljukov se preko Beča vraća u Rusiju, zahvaćenu predrevolucionarnim raspoloženjem...

Iste 1904. godine Miljukov ponovo odlazi u Chicago, gdje drži predavanja o Južnim Slavenima, zasnovana na opisanom putovanju. Ali prva ruska revolucija koja je počela u siječnju 1905. godine prisilila ga je da prekine s predavanjima i vrati se u Rusiju. Nakon toga Pavel Miljukov postaje lider Ustavotvorno-demokratske stranke i zastupnik Državne dume, jedna od centralnih figura političkog života Rusije početkom prošlog stoljeća.

Morao je proći kroz brojne teške životne faze, ali balkanske su zemlje bile jedan od stalnih predmeta Miljukovljevog zanimanja u značajnom dijelu njegovog života. U sjećanjima koja je napisao početkom 40-ih on je toliko detaljno i s takvim žarom opisao svoje balkansko putovanje da nema sumnje da su utisci iz ove regije ostavili dubok trag u životu ruskog političkog djelatnika iz druge polovice prošlog stoljeća.

Članak je preuzet s portala Balkanist.ru