Kako su tri sovjetske žene umalo poginule 1937. jureći svoj zrakoplovni san

Tridesetih godina u Sovjetskom Savezu došlo je do ubrzanog razvoja dalekoletne avijacije. 1938. godine posada koju su činile tri mlade žene čvrsto je odlučula oboriti još jedan rekord. Međutim, put ka slavi jedva su preživjele.

Dalekoletni bombarder "Rodina"

ANT-37bis "Rodina"

Javna domena

Odmah nakon što je posada pod vođstvom legendarnog sovjetskog pilota Valerija Čkalova uspješno izvela prvi kontinuirani let od SSSR-a do SAD-a preko Sjevernog pola, sovjetske pilotkinje tražile su od Staljina da im dozvoli da postave još jedan rekord. Tražile su dozvolu da lete iz Moskve do SAD-a preko Sjevernog pola. Cilj je bio postaviti međunarodni ženski rekord u najdužem letu.

Sovjetsko rukovodstvo željelo je iskoristiti ovu priliku i pilotkinje su dobile svoju šansu. Međutim, zadali su im drugačiju destinaciju. Umjesto u SAD, ženska je posada trebala odletjeti na Daleki istok Rusije.

Tip aviona i sastav posade potvrđeni su u kolovozu 1937. godine. Za letjelicu je izabran sovjetski dalekoletni bombarder s dva motora Tupoljev ANT-37 pod imenom "Rodina" (hrv. Domovina). Posadu su činile tri mlade žene.

Ženska posada

Dvadesetsedmogodišnja Valentina Grizodubova postavljena je za zapovjednicu letjelice. Unatoč svojoj mladosti, Grizodubova je bila već iskusna pilotkinja. Nakon što je 1936. godine stupila u sastav Crvene armije, postavila je nekoliko rekorda s malim motornim avionima. Što je još važnije, također je za sobom imala jedan dug let. Kada je bilo vrijeme za postavljanje novog svjetskog rekorda, sovjetske su se vlasti uzdale u Grizodubovu.

Valentina Grizodubova (1909.-1993.)

Javna domena

Tridesetogodišnja Polina Osipenko izabrana je kao kopilotkinja Grizodubove i druga članica posade. Osipenko je savladala brojne teškoće kako bi dospjela u avijaciju. Odrasla je u seljačkoj obitelji i nije pohađala redovnu školu, pa je jedva znala čitati i pisati. Jednom je vidjela avion i odlučila postati pilotkinja. Prijavila se u zrakoplovnu školu u naselju Kača u blizini Sevastopolja, ali nije položila prijemni ispit.

Polina Osipenko (1907.-1939.)

Javna domena

Umjesto da odustane, Osipenko se zaposlila kao konobarica u kantini koju su često posjećivali piloti. Nakon nekog vremena napisala je pismo narodnom komesaru obrane Klimentu Vorošilovu s molbom da joj dozvoli da se školuje s drugim pilotima. Unatoč malim šansama, ova joj je molba odobrena. Osipenko je primljena u vojnu avijacijsku školu u Kači koju je uspješno završila 1932. godine. Kada je čula da se priprema let za obaranje rekorda, Osipenko je pristala na poziciju kopilotkinje nadajući se da će postati dio sovjetske povijesti.

Marina Raskova (1912.-1943.)

Javna domena

Posljednja članica posade bila je navigatorica Marina Raskova. 27-godišnja djevojka naučila je letjeti kada je radila kao znanstveno-tehnička suradnica u aeronavigacijskom laboratoriju Ratne zrakoplovne akademije "Žukovski". Tajno je također bila u redovima NKVD-a, ministarstva unutarnjih poslova u ranim godinama Sovjetskog Saveza. Unatoč primjedbama od strane vođe posade, koja je sumnjala da je Raskova dovoljno kvalificirana za ovaj pothvat, djevojka je postavljena za navigatoricu predstojećeg leta i posljednju članicu posade.

Problemi pri uzlijetanju

Na dan povijesnog leta problemi su počeli već na pisti na kojoj je dalekoletni bombarder s dva motora Tupoljev ANT-37 čekao članice posade.

Avion je bio svjetlucavo srebrne boje s crvenom zvijezdom naslikanom na donjoj strani krila i trupu i krupnim natpisom: "Rodina". U avionu su se nalazile zalihe hrane za slučaj prisilnog slijetanja u nenaseljenim predjelima Dalekog istoka. Članice posade također su posjedovale oružje, streljivo i signalni pištolj.

Polina Osipenko, Valentina Grizodubova i Marina Raskova

Javna domena

Avion je uzletio 24. rujna 1938. godine u 8:16 ujutro s piste u blizini Ščelkova u Moskovskoj oblasti.

"Problemi su počeli gotovo odmah po polijetanju. Nakon nekih 150 kilometara avion je ušao u oblake i mi zapravo nismo vidjele zemlju sve do slijetanja. Najneugodnija i potpuno neočekivana stvar, međutim, bilo je to što je uskoro sva radiooprema – svi prijemnici i predajnici – otkazala. Dok je Polina Osipenko bila vrhunska pilotkinja, Marina Raskova kao navigatorica nije imala nikakvu specijalnu obuku i provela je u zraku samo 30 sati.

Nije znala ništa o letenju u ekstremnim uvjetima, posebno noću", kasnije je rekla Grizodubova. Neki istraživači smatraju da je posada kvar na radioopremi zapazila prije polijetanja. Prema ovoj nepotvrđenoj teoriji, Grizodubova je naredila polijetanje ne prijavivši problem, jer je čula da postoji mogućnost da misija bude otkazana.

U svakom slučaju, posada je morala letjeti prema odredištu u mraku. "Najviše sam se plašila da nam se ne dogodi da previše skrenemo nadesno i prijeđemo granicu [s Kinom]. Onda nas ništa ne bi moglo spasiti", rekla je kasnije zapovjednica leta.

Prisilno slijetanje

Valentina Stepanovna Grizodubova, Polina Denisovna Osipenko i Marina Mihajlovna Raskova

Jevgenij Leonov/Sputnik

Unatoč svemu, posada je uspjela ostati na pravom kursu. Oblaci su se raščistili, horizont se rasvijetlio i žene su ugledale Tugurski zaljev u Ohotskom moru. Krajnja destinacija leta je dostignuta, ali postojao je jedan problem: svjetiljka za gorivo na instrument ploči treptala je, pokazujući da im je preostalo goriva za samo 30 minuta leta.

Zato se zapovjednica leta odlučila za prisilno slijetanje u prostranim močvarama. Grizodubova je naredila Raskovoj da iskoči s padobranom, jer se plašila da ona ima male šanse da preživi slijetanje zbog položaja u kabini prilikom udara o zemlju.

Grizodubova je kasnije opisala slijetanje: "Motori su otkazali, svi sustavi su pali – a mi smo planirale slijetanje. Jasno sam vidjela da ćemo se spustiti u močvaru. Snažno sam se uhvatila lijevom rukom sa strane i čekala udarac o tlo. Sigurno smo sletjele. Nijedan se prozor nije razbio. Pale smo na nestabilno, močvarno tlo. Vladala je mrtva tišina. Pogledala sam na sat: 10:45 po moskovskom vremenu, 25. rujna."

Potraga i spašavanje

Polina Osipenko, Valentina Grizodubova i Marina Raskova, 25. rujna 1938.

Ivan Šagin/Sputnik

Potraga i misija spašavanja počeli su čim je isteklo vrijeme predviđeno za let. Više aviona i stotine lokalnih tragača krenuli su u akciju. Potraga je obuhvatila prostranu oblast između luke Ajan u Ohotskom moru i Habarovska.

Avion je pronađen devetog dana potrage.

Pilot koji je prvi ugledao avion ovako je opisao taj trenutak:

"Dobro sam poznavao Daleki istok. Tamo sam letio mnogo puta. Strma zapadna obala rijeke Amur pokrivena je neprohodnim močvarama. Oblast oko rijeke Amgun je močvarna, ali zgodnija za slijetanje, jer ima manje vode. Zato sam pažljivo pregledao ove terene. Nakon dva sata potrage primijetio sam točku koja je mijenjala oblik. Spustio sam se sa 700 na 50 metara visine. Ispostavilo se da je ova točka dvomotorni avion. U blizini su dvije osobe mahale razvijenim padobranom trudeći se privući moju pažnju. Nisam bio siguran da sam pronašao 'Rodinu', jer je njena posada imala tri člana. A nisam mogao ni vidjeti ime aviona. Spustio sam se nisko, ali i dalje nisam mogao ništa razabrati. Kasnije sam saznao da se natpis nalazio na donjoj strani krila i sa strane trupa, pa se nije mogao opaziti iz zraka."

Marina Raskova, koja je iskočila s padobranom, pronađena je dan kasnije, nakon što je deset dana lutala kroz močvaru. Pritom je sa sobom imala samo dvije table čokolade u džepu.

Valentina Grizodubova

Ivan Šagin/Sputnik

Kasnije se ispostavilo da je letjelica ostala čitava unatoč prisilnom slijetanju. 2. studenog 1938. godine Grizodubova, Osipenko i Raskova postale su prve žene kojima je dodijeljeno zvanje Heroja Sovjetskog Saveza, najviše odlikovanje u SSSR-u.