O izgradnji metroa u Moskvi su još početkom 20. stoljeća sanjali inženjeri Petar Balinski i Jevgenij Knore. Oni su se obratili general-gubernatoru Moskve velikom knezu Sergeju Aleksandroviču s prijedlogom da se izgradi mreža gradske željeznice velike brzine koja ne bi opteretila ulični promet. Dužina metroa trebala je biti 105 kilometara, pri čemu je bilo predviđeno da budu izgrađene kako podzemne, tako i nadzemne stanice. Najveće mjesto presjedanja trebalo je biti Crveni trg. Centralna željeznička stanica nalazila bi se na Vasiljevskoj padini, kod crkve Vasilija Blaženog, a podzemna stanica ispod Teatralnog trga.
Radi postavljanja metroa inženjeri su predlagali da se sruše "smetnje" u obliku brojnih crkava. Ova progresivna ideja nije naišla na podršku, a Carsko moskovsko arheološko društvo nazvalo ju je "drskim napadom na ono što je u gradu drago svim ruskim ljudima“". Međutim, ideja o metrou je pokrenuta. Kada je 20-ih godina Moskovska gradska željeznica počela projektirati metro, preuzeli su ideju Knorea i Belinskog o stanici u samom centru prijestolnice. Trebala se nalaziti ispod Crvenog trga. Projekt su izradili arhitekt Vladimirov i inženjer Boldirjev, izabravši aktualan stil konstruktivizma i planirajući da buduća stanica ima tri razine, s podzemnim prijelazima i presjedanjima. Ali nažalost, ni ova ideja nije ostvarena.
Stanice koje su projektirali Boldirjev i Vladimirov nisu nalikovale na ono što možemo vidjeti danas. Njihov je metro više podsjećao na pariški. Svedenost, jednostavnost, maksimalna praktičnost – ni nalik na mramorne dvorce današnjih stanica. Na primjer, stanica "Teatraljnaja" (tada "Sverdlov") u njihovom je projektu podsjećala na jednu od brojnih stanica metroa u nekom europskom gradu. Obložena pločicama, s peronima uza zidove tunela i prugama u sredini.. Na kraju je ipak izabran projekt Ivana Fomina, u kojem je sve podređeno svečanoj teatralnoj tematici.
Na osmišljavanju izgleda ove stanice radili su najbolji arhitekti tog vremena. Među njima su bila i braća Vesnjin. Za buduću stanicu "Donbas" (kako se trebalo zvati današnja "Paveleckaja") arhitekti su istovremeno kreirali tri projekta. Oni su bili posvećeni temi eksploatacije rudnih bogatstava i industrijskom razvoju tog kraja.
Braća Vesnjin predložila su da se kao dekor iskoriste mozaici od obojenog stakla na tavanicama i generalno su stanicu zamislili rasterećenu od viška detalja. U jednom od projekata specifičan su ritam trebali dati fenjeri u centru dvorane. Ali zbog rata nijedan nacrt nije realiziran, premda je upravo njihov projekt pobijedio na natječaju.
A gotovi mozaici, načinjeni na temelju skice Aleksandra Dejnike, korišteni su pri uređenju druge stanice – "Novokuznjecke".
Početkom 20. stoljeća u novoj vrsti prometnog sredstva – metrou – građanima je trebalo biti maksimalno udobno. Nije im trebalo padati na pamet da se voze u vagonima koji prolaze kroz zemlju. Prilikom projektiranja prvih stanica metroa ovom se pitanju poklanjala velika pažnja. Na primjer, Konstantin Džus-Danilenko predložio je da tavanica stanice "Biblioteka Lenjina" bude crne boje. Trebao se stvoriti dojam da putnici čekaju vlak vani pod noćnim nebom. Efekt su trebale pojačati klupe i svjetiljke na peronu. Vlasti nisu bile oduševljene ovom idejom. U varijanti koja je odabrana za realizaciju jedino što je moglo podsjećati na stanicu na površini zemlje bio je asfalt na peronima, koji je tek kasnije zamijenjen granitom.
Jedna od najsvedenijih i ujedno najsvečanijih stanica Moskovskog metroa istinska je himna podvigu boraca u Drugom svjetskom ratu. Projekt arhitekta Leonida Poljakova momentalno priziva u sjećanje izgled drevnih crkvi. Svijetli mramor, tematski reljefi, svjetiljke u obliku baklji i, naposljetku, udubljenje na kraju dvorane perona koje podsjeća na oltar. Čak i sam ulaz podsjeća na Trijumfalna vrata. Sasvim drugačiji dojam ostavlja projekt Petra Revjakina. On je stanicu osmislio u staroruskom stilu. Na njegovim skicama "Oktobarska" više nalikuje na boljarske palače, oslikane jarkim bojama, s oblim linijama svodova koji podsjećaju na Kremlj.
U gradskom metrou ostvaren je veliki broj ideja – kako arhitektonskih, tako i tehničkih. Veliki prometni čvorovi, stanice za presjedanja, neobična stilska rješenja. Ali postojale su i ideje koje su bile značajno ispred svog vremena. Arhitekt Ivan Taranov dugo je radio na projektu stanice na dvije razine. Prema njegovoj zamisli, četiri tunela sa prugama na takvoj stanici za presjedanje trebala su se sresti u zajedničkom hodniku. A putnici bi do željenog perona stizali pomoću kratkih dizala – vertikalna presjedanja omogućila bi da se izbjegne gužva. Ideja je bila inspirativna, čak je odlučeno da se primijeni pri izgradnji "Kijevske" stanice. 1947. godine inovativna stanica planirana je kao svojevrstan poklon povodom Staljinovog 70. rođendana. Međutim, kada su razmislili o mogućnosti da izgradnja ne uspije, nadležni su odlučili odustati od projekta.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
