Kako je napravljen i lansiran prvi Zemljin umjetni satelit?

Godina 1955. Vojni institut NII-4 u Bolševu (Podmoskovlje) bavi se proračunima za balističke rakete, a to je djelatnost koja predstavlja državnu tajnu. U jednoj od prostorija instituta smješteni su "fantazeri". Taj su nadimak dobili znanstvenici čiji je zadatak bio proučiti probleme koji će se vjerojatno pojaviti tijekom svemirskih letova. Prošlo je samo deset godina od završetka Drugog svjetskog rata i još nitko nije poletio u svemir.

Model prvog sovjetskog svemirskog umjetnog satelita Zemlje u paviljonu "Znanost" na Svesaveznoj poljoprivrednoj izložbi u Moskvi. Sovjetski svemirski brod, lansiran u orbitu 4. listopada 1957.

David Šolomovič/Sputnik

Povremeno "fantazeri" bučno raspravljaju o tome što će se dogoditi. Ako čovjek ode u svemir, on će izgorjeti prilikom spuštanja na Zemlju, bestežinsko stanje će ga nadimati ili rastrgati, radijacija će ga ubiti, itd. Ponekad dolaze kolege iz drugih odjela da vide kakva je to vika, pa šutke zavrte prstom kod sljepoočnice i tiho zatvore vrata, da do njih ne bi dopirala buka ljubitelja znanstvene fantastike.

Tako su prošle dvije godine. I što se ispostavilo? "Fantazeri" sada, dvije godine kasnije, rade na najambicioznijem projektu čovječanstva – šalju u svemir prvi Zemljin umjetni satelit.

Potrebna je raketa

Sputnjik-1, maketa. Kozmodrom Kapustin Jar.

Ministarstvo obrane RF/mil.ru

Prije udubljivanja u ideju o slanju umjetnog tijela u Zemljinu orbitu, trebalo je projektirati sredstvo koje će ga tamo odnijeti, tj. raketu.

"Priča o stvaranju prvog satelita zapravo je priča o raketi. Raketna tehnika Sovjetskog Saveza i SAD-a ima njemačko porijeklo", ističe znanstvenik i konstruktor Boris Čertok.

Poslije Drugog svjetskog rata sovjetski su izumitelji dobili pristup njemačkoj trofejnoj tehnici, između ostalog i raketi "V-2" dometa 320 km kojom je izveden prvi suborbitalni svemirski let na svijetu. Do tančina su proučili trofeje i na temelju njemačkog prototipa napravili su niz sovjetskih raketa. Ime Sergeja Koroljova, rukovoditelja sovjetskog svemirskog programa, drži se u strogoj tajnosti (njegova je karijera također neobična: on je 1938. osuđen na 10 godina robije, a zatim je prebačen u takozvanu "šarašku", tj. u zatvoreni konstruktorski biro za osuđene znanstvenike).

Pod njegovim rukovodstvom se 1954. godine pojavljuje "sedmica", tj. raketa R-7 čiji je domet 9500 km. "Kada je 1957. s poligona Tjura-Tam [zatim je taj poligon preimenovan u kozmodrom Bajkonur] lansirana balistička raketa R-7 i kada je ona pogodila cilj na poligonu na Kamčatki, postalo je jasno da imamo nosač za lansiranje satelita u orbitu. Da budem iskren, ja prije toga nisam vjerovao da se svih 32 motora rakete mogu istovremeno upaliti i odraditi svoj posao kako je predviđeno", sjećao se akademik Georgij Uspenski, jedan od "fantazera" iz one bučne prostorije instituta.

Objekt "D"

Sergej Pavlovič Koroljov (drugi slijeva) među članovima grupe za proučavanje mlaznog pogona, 1932. Iz fondova Državnog povijesnog muzeja.

Sputnik

Istog se trenutka odnos prema "fantazerima" promijenio. Povjereno im je da konstruiraju prvi satelit pod nazivom objekt "D". Zadana je masa bila 1000-1400 kg, a aparatura za istraživanja težila je dodatnih 200-300 kg. U jednoj varijanti satelita bio je predviđen čak i kontejner s "biološkim teretom", tj. s oglednim psom. Drugim riječima, to nije bio minijaturni "Sputnjik", nego teška "makina" koju je raketa R-7 trebala iznijeti u orbitu 1957.-1958. godine.

Ubrzo je, međutim, sagledano da nije moguće realizirati tako glomazan projekt u tako kratkom roku. Posao se odužio, a SSSR je znao da SAD ima slične projekte, tj. da se stvara Minimum Orbital Unmanned Satellite of Earth koji treba biti lansiran u isto vrijeme. Zbog toga je Koroljov odlučio odustati od "teškaša" i umjesto njega u orbitu poslati laki satelit koji ima samo dva radioodašiljača.

"Ljudi su spavali na pomoćnim krevetima na rasklapanje u konstruktorskom birou"

Poštanska marka

Javna domena

Izvana je satelit izgledao kao hermetički zatvorena aluminijska kugla s četiri antene, promjera 58 cm, teška svega 83,6 kg. Unutra je imao dva radijska predajnika. Dijapazon predajnika odabran je tako da satelit mogu pratiti čak i radioamateri. Mnogi su od njih zapamtili taj karakteristični zvuk "Bip-Bip-Bip" kada je "Sputnjik" preletao iznad njih.

Na projektiranju satelita radilo se nevjerojatnim tempom. "Ljudi danima nisu napuštali radna mjesta, spavali su na pomoćnim krevetima na rasklapanje u konstruktorskom birou Koroljova! Prvi satelit je, naravno, imao vrlo jednostavnu konstrukciju i uređaje. U njega je ugrađen senzor čiji je cilj bio provjeriti kako radiovalovi prolaze kroz atmosferu. Tada čak ni to nismo znali", ispričao je Uspenski.

Prva varijanta R-7 testirana 1957. godine.

Heriberto Arribas Abato (CC BY-SA 3.0)

Između uspješnog testiranja rakete R-7 u kolovozu 1957. godine i lansiranja satelita prošla su samo dva mjeseca. Raketa-nosač sa Sputnjikom lansirana je u svemir 4. listopada 1957. godine u 22:28 po moskovskom vremenu.

Prvi satelit bio je u funkciji do 4. siječnja, tj. ukupno 92 dana. Za to je vrijeme 1440 puta obišao oko Zemlje, a njegovi radijski predajnici radili su dva tjedna od trenutka lansiranja. Zbog trenja u gornjim slojevima atmosfere satelit je izgubio brzinu, ušao u gušće slojeve i izgorio.

Crveni Mjesec (Red Moon)

Kazahstanska SSR. Lansiranje satelita "Sputnjik-1" s kozmodroma Bajkonur.

RKK "Energija"/TASS

Vijest da su Sovjeti izbacili satelit u orbitu odjeknula je kao bomba. Novinari u cijelom svijetu govorili su da je to "svemirski potres" i "ne samo najveće znanstveno dostignuće, nego i jedan od najveličanstvenijih događaja u povijesti cijeloga svijeta". Američki mu je tisak dao ime Red Moon.

Tih su dana mnogi ljudi pokušavali ugledati Sputnjik na izlasku ili zalasku sunca. Mogli su, doduše, vidjeti samo centralni blok rakete (dok nije izgorio), a ne malenu kuglu koja u promjeru nije imala ni čitav metar. Ali čak i glavni sovjetski list "Pravda" smatrao je da su to "sitnice" i pozivao ljude na cijelom planetu da gledaju u nebo.

"One noći kada je Sputnjik prvi put zaparao nebo, ja sam <...> gledao uvis i razmišljao o tome kako je budućnost predodređena. Jer onaj maleni plamičak koji se munjevito kreće s kraja na kraj neba bio je budućnost čitavog čovječanstva. Iako su Rusi fantastični u svojim pothvatima, znao sam da ćemo mi uskoro krenuti za njima i da ćemo na nebu zauzeti mjesto koje nam pripada", napisao je kasnije Ray Bradbury.

Evolucija sovjetskih raketa-nosača.

NASA/Peter Gorin/Emmanuel Dissais

Pored znanstvenog, ovaj događaj je imao i veliki politički značaj. Tog 4. listopada postalo je jasno da Sovjetski Savez ima višestupanjsku interkontinentalnu raketu koju protuzračna obrana nije u stanju zaustaviti. To saznanje kompletno je izmijenilo sustav međunarodnih odnosa.