Nürnberški proces: Kakve su poteškoće imali sovjetski prevoditelji tijekom suđenja nacistima?

Za vrijeme Nürnberškog procesa tijekom saslušanja Fritza Sauckela, komesara za nacistički program eksploatacije radne snage u upravi Četverogodišnjeg plana, dogodio se incident sa sovjetskim prevoditeljima. Optuženi Sauckel uzbudio se i počeo vikati, a zamjenik glavnog tužitelja iz SAD-a Thomas Dodd sa svoje je strane također podigao ton, nastavljajući sa navođenjem novih dokaza Sauckelove krivice. Obojica su manifestirala toliko burne emocije da se njihovo raspoloženje prenijelo i na sovjetske prevoditelje.

Pogled iz zraka na Zgradu suda u Nürnbergu, studeni 1945.

Javna domena

Ovako je to u svojoj knjizi opisala Tatjana Stupnjikova, koja je u tom trenutku prevodila ono što govori Sauckel: "... Poskakali smo sa stolica i, stojeći u prevoditeljskom akvariju zajedno s kolegom, počeli smo voditi glasan i oštar dijalog, sličan onome koji su vodili tužitelj i optuženik. <...> Kolega s kojim sam prevodila u paru snažno mi je stezao ruku iznad lakta i obratio mi se isto onako glasno kao uzbuđeni tužitelj, samo na ruskom, ponavljajući: ’Vas treba objesiti!’ Ja sam mu sva u suzama od boli u ruci zajedno sa Sauckelom viknula: 'Ne treba mene objesiti! Ja sam radnik, ja sam mornar!'"

Tu je scenu prekinuo predsjednik suda, Britanac Geoffrey Lawrence, rekavši: "Nešto se dogodilo s ruskim prevoditeljima. Zatvaram sjednicu."

Prije međunarodnog tribunala nad nacističkim zločincima u Nürnbergu nikada na suđenju nije bilo simultanog prevođenja, bilo je samo pismeno i konsekutivno. Zbog toga je ovaj povijesni sudski proces, koji je trajao od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. godine, bio pravi izazov za prevoditelje, jer simultani prijevod podrazumijeva da se govornik prati "u stopu", tj. da se odmah prevede ono što on izgovori.

Britanski premijer Winston Churchill, američki predsjednik Harry Truman i sovjetski predsjednik Josif Staljin uoči početka Potsdamske konferencije.

National Archives and Records Administration

U ljeto 1945. godine na Potsdamskoj je konferenciji odlučeno da se Njemačka podijeli na četiri okupacijske zone. Nürnberg je bio pod kontrolom SAD-a, pa je funkcionitanje tribunala opsluživalo američko osoblje. Upravo zbog toga je sovjetska delegacija, po sjećanju sudionika sudskog procesa, došla na suđenje bez prevoditelja. Računalo se da će Amerikanci sami osigurati prevoditelje za ruski, njemački, engleski i francuski jezik. Ali ta je pretpostavka bila pogrešna. Hitno je naloženo Narodnom komesarijatu za unutarnje poslove (NKVD) da pronađe stručnjake, tako da su oni stigli u Nürnberg neposredno uoči početka tribunala.

Sovjetski prevoditelji imali su različito obrazovanje. Bilo je diplomiranih prevoditelja, a pored njih su u prevođenju sudjelovali i učitelji, ekonomisti i potomci emigranata koji su od djetinjstva učili nekoliko stranih jezika.

Uvjeti rada i psihičko opterećenje

Prevoditeljica Tatjana Ruzskaja (u sredini)

Javna domena

Neophodan uvjet za simultano prevođenje je kabina sa zvučnom izolacijom, jer šumovi sa strane utječu na koncentraciju i ometaju rad. Za vrijeme Nürnberškog procesa nije bilo govora da se tako nešto osigura. Tamo je radni prostor simultanih prevoditelja bio odozgo otvoren, s tri je strane bila staklena pregrada, a kabine su postavljene vrlo blizu optuženičke klupe. To je bilo posebno važno jer prevoditelj treba vidjeti ljude čiji nastup prevodi.

Sa strane je sve to nalikovalo na stakleni akvarij, zato su ga prevoditelji tako i zvali. "Akvarij" se sastojao od četiri kabine s po tri mjesta u svakoj. Svaki je prevoditelj imao slušalice, no u kabini je bio samo jedan mikrofon koji su prevoditelji davali jedan drugome kada na koga dođe red.

Simultano prevođenje samo je po sebi naporno jer treba slušati, razumjeti i prevoditi informacije onom brzinom kojom se izgovaraju, ne propuštajući nijedan detalj. A povrh svega toga, na suđenju nacističkim zločincima postojalo je i dodatno psihičko opterećenje, jer su se oglašavali jezivi detalji nacističkih zločina.

Bitne nijanse u radu simultanog prevoditelja

Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu: Odjeljenje za simultane prevoditelje.

Raymond D'Addario/U.S. Army

Sovjetski prevoditelji imali su vrlo mnogo posla. Naročito su veliki posao imali prevoditelji s njemačkog, jer je trebalo prevoditi optužene Nijemce i njihove njemačke odvjetnike, ali i svjedoke koji su također većinom bili Nijemci.

I prevoditelji za engleski jezik također su imali dosta posla, jer su prevodili engleske i američke tužitelje i suce, a među njima i predsjednika tribunala Geoffreyja Lawrencea.

Francuski se jezik daleko rjeđe koristio u sudnici, tako da su prevoditelji u "akvariju" uglavnom šutke čekali da se oglasi neki Francuz.

Dvorana Međunarodnog vojnog tribunala, Nürnberg.

Raymond D'Addario/U.S. Army

Jednom je Moskva na suđenje u svojstvu prevoditelja poslala profesoricu njemačkog jezika s pravnog fakulteta Moskovskog državnog sveučilišta (MGU). Ona je u sudnici doživjela "profesorski šok" kada je čula frazu koju je izgovorio doktor Otto Stahmer, odvjetnik Hermanna Göringa. Na pitanje predsjednika suda koliko će vremena odvjetniku biti potrebno da dostavi dokumente i iznese završnu riječ u obrani svoga štićenika, gospodin Stahmer je odgovorio: "Doktor Stamer – ziben stunden (sedam sati)." To je suprotno fonetici njemačkog jezika u kome se slova "st" izgovaraju kao "scht", a zapravo je odvjetnik od uzbuđenja prešao na svoj maternji sjeverni dijalekt. Slušajući to, profesorica je sve vrijeme ponavljala: "Za takvu grešku ja studentima dajem slabu ocjenu."

Javna domena

Bilo je slučajeva kada su optuženici ispravljali prevoditeljske greške. Tako je Alfred Rosenberg, rukovoditelj vanjskopolitičke uprave Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP), prigovorio Nijemici koja je prevodila s ruskog: "Nisu to slike s prikazima Boga – Gottesbilder, nego ikone – Ikonen, draga moja!" I to joj je dobacio na čistom ruskom jeziku. Nijemica se toliko uplašila da su umjesto nje morali ubaciti sovjetskog prevoditelja.

Kolegijalna pomoć

Jevgenij Haldej/Ruski državni arhiv filmskih i fotografskih dokumenata

Nečije izlaganje moglo je trajati i po sat vremena, pa i duže, i zato je prevoditelj zadužen za dotični jezik morao imati maksimalnu koncentraciju, dok su ostala dvojica mogla slušati "s pola mozga", tek da ne propuste eventualnu repliku na njihovom radnom jeziku.

Arkadij Poltorak, rukovoditelj sekretarijata sovjetske delegacije na vojnom tribunalu, napisao je kasnije u memoarima: "U prevoditeljskoj su ekipi Amerikanci, Englezi i Francuzi u sličnoj situaciji obično čitali neku zanimljivu knjigu ili se jednostavno odmarali. A naši su gotovo uvijek svi zajedno slušali onoga koji govori i koliko god su mogli pomagali su kolegi koji trenutno prevodi."

Javna domena

Čak i najiskusniji simultani prevoditelj malo u prijevodu zaostaje za govornikom, i zato su, kada je netko s govornice navodio veliki broj imena ili cifri, sovjetski prevoditelji sve zapisivali na papir da bi zatim njihov kolega mogao pročitati sve to naglas kada stigne do tog mjesta.

Kasnije su i druge delegacije počele primjenjivati tu vrstu kolegijalne pomoći. Poltorak je istaknuo da je to bio "trijumf našeg morala, makar i sićušan!"

Javna domena

Pored toga, sovjetski su simultani prevoditelji po završetku svog radnog dana pomagali kolegama u pismenom prijevodu, jer je količina tekstova za prevođenje bila ogromna, a nije bilo dovoljno ljudi. Sovjetsku je delegaciju opsluživalo oko 40 prevoditelja, a američku najmanje 640.