Zašto su se u sovjetskoj Moskvi u skoro svakom dvorištu nalazili golubarnici?

„To je bila prava epidemija, dugotrajna i neizlječiva. Epidemija, koju nisu uspjeli pobijediti ni glad, ni rat. Zaraženi su bili svi redom, kako dječaci predškolci i tinejdžeri, tako i odrasli dečki i oženjeni muškarci“. Ovako je pisac Mihail Kolosov opisivao golubarsku ostrašćenost koja je zahvatila zemlju u sovjetsko vrijeme. Golubovi su preplavili glavni grad i čak bili razlog za oslobađanje od posla.

Golubovi na službi u vojsci

Prvi golubarnici pojavili su se u ruskoj prijestolnici još pijre više od 200 godina, a prvi uzgajivač bio je grof Aleksej Orlov, mlađi brat Grigorija Orlova, ljubimca ruske carice Jekaterine II. Njegovi kmetovi odgajili su specifičnu vrstu golubova, bijele turmane i zahvaljujući tome bili oslobođeni. Najljepše golubove Orlov je poklanjao carici, odakle i potječe njena zanimacija za ove ptice.

Golubarnik grofa Alekseja Orlova

Runov / Sputnik

Međutim, u Carskoj Rusiji u 19. stoljeću golubove su uzgajali samo spahije iz puke dosade. Masovna pojava postalo je početkom 20. stoljeća kada je osnovano Rusko društvo golubarskog sporta i mreža poštansko-golubarskih stanica između Moskve, Sankt-Peterburga i susjednih gradova. Golubovi uključeni u povezivanje naseljenih mjesta bili su pod okriljem Generalnog stožera. Godine 1914. u ruskoj vojsci bilo je više od 4000 golubova.

Od rata do rata

Crvenoarmejac A. Gončarov, 1942.

Leonid Velikžanin / TASS

Ipak carska golubarska pošta nije dovela do toga da uzgajanje golubova postane strast tisuća ljudi. Revolucija i građanski rat uništili su praktički sve golubove (uhvaćeni su i pojedeni).

Dječak i golub, 1940-ih godina

Obiteljski arhiv T. D. / Russia in photo

Sovjetska vlast je već 1925. godine poduzela određene korake i stvar podigla na razinu državne potrebe. U cijelom Sovjetskom Savezu otvorene su sekcije poštanskog golubarstva. Pritom, nepraktične i dekorativne vrste golubova novu zemlju nisu mnogo zanimale. Sovjetima su bile potrebne isključivo izdržljive i brze ptice. U Centru golubarskog sporta stalno su održavana natjecanja u brzini i dometu leta.

Kapetan zrakoplovstva Viktor Popov, 1943.

Olga Ignatovič / MAMM / MDF / Russia in photo

Činilo se da će golubovi od tog trenutka doživjeti procvat u mladoj zemlji. Ali to se nije dogodilo, čemu je kumovala nova geopolitička katastrofa. Zapovjednik Moskve, 1941. godine, naložio je „svim privatnim licima da u roku od tri dana predaju sve svoje golubove u upravu milicije kako ih neprijateljski elementi ne bi mogli iskoristiti“. Ptice su, naime, mogle dospjeti u ruke njemačke vojske. Tako su golubovi ponovo nestali, njihovo uzgajanje odvijalo se, inače, u svojevrsnim zatvorenim krugovima, koji su s vremena na vrijeme iskrsavali i nestajali.

Za sve je kriv Picasso

Golubarnik na ulici Boljšaja Ordinka, Moskva, 1958.

argopavel / pastvu.com

Prava „golubarska revolucija“ odigrala se pedesetih godina prošlog stoljeća i povezana je ni manje ni više nego s Pablom Picassom. Moskva, je, naime, u ljeto 1957. godine trebalo da bude domaćin Šestog međunarodnog festivala omladine i studenata, događaja kojim je prvi put poslije rata podignuta „željezna zavjesa“ između Sovjetskog Saveza i Zapada. U Sovjetskom Savezu natjecalo se 34 000 ljudi iz 131 zemlje svijeta. Pablo Picasso, inače ostrašćeni golubar, smislio je simbol festivala - goluba mira. Ptice su obično puštane na ceremoniji otvaranja u znak prijateljstva i solidarnosti.

Svjetski kongres za razoružavanje i mir, Moskva, 1962.

Maks Alpert / Sputnik

Moskva se nije smela osramotiti, bilo je potrebno mnoštvo golubova. Međutim poslije Drugog svjetskog rata ovih ptica u gradu gotovo da više nije bilo. Zato je za uzgoj određenog broja ptica za festival partija odredila posebnog instruktora, a gajeni su zajedničkim naporima koje su ulagali doslovno svi, od učenika do sveučilišnih profesora.

Moskva, 1975.

Vitalij Sozinov / TASS

Po partijskom zadatku u svakom poduzeću sagrađeni su golubarnici u kojima su radili golubari amateri među zaposlenima koji su pritom oslobađani svih drugih obaveza. Gradski aktivisti zajedno su gajili tisuće ptica u lokalnim klubovima, stotine ptica u kavezima po školama čekalo je svoj trenutak. Hrana za golubove prodavana je na gradskim trgovima, a na nekim centralnim ulicama pojavio se čak prometni znak „Oprez, golubovi“, dok brzina nije smjela prelaziti pet kilometara na sat.

pastvu.com

I tako se 28. srpnja 1957. godine 34 000 golubova (po broju gostiju festivala) vinulo u nebo iznad Moskve. Cilj je bio postignut. Međutim, Moskovljani, koji su otkrili interesantno zanimanje nisu tako lako željeli ih se riješiti. Gajenje golubova postalo je nešto poput kulturnog fenomena.

Muška zabava

Šesti međunarodni festival omladine i studenata, Moskva, 1957.

Ivan Šagin / MAMM / MDF / Russia in photo

Kao prvo svima se toliko svidjelo da puštaju u nebo tisuće golubova što je postalo tradicija za sve velike festivale i događaje. Tisuće golubova letjelo je u nebo za vrijeme Olimpijskih igara 1980., Festivala mladih 1985. godine, Igara dobre volje 1986. godine.

Kao drugo, uzgoj golubova ustalio se kao isključivo muško zanimanje. Muškarci su se u golubarnicima okupljali slično kao i u garažama, s bocom nekog alkoholnog pića. Na tim mjestima mogli su se izdvojiti i na miru voditi svoje razgovore, žene tamo obično nisu svraćale.

Golubarstvo, doduše, čak ni na svom vrhuncu popularnosti, osamdesetih godina prošlog stoljeća, nije povezivano s „brutalnim poslovima pravih muškaraca“, već je prije bilo znak melakholije, negdje na granici s osobenjaštvom. Film Vladimira Menjšova „Ljubav i golubovi“, svojevrsna ilustracija tog fenomena, u sovjetskim kinima premijerno je prikazan 1985. godine.

Kadar iz filma Ljubav i golubovi, 1984./ rež. Vladimir Menjšov / Mosfilm

Spomenutih „melankolika“ u Moskvi je bilo mnogo. Ljudi su stvarno ostrašćeno pokušavali pobijediti susjeda u broju ptica, rijetkih vrsta ili njihovoj brzini leta. Bilo je i krađa kada su iz golubarnika jednostavno kradene ptice ili korišteni sofisticiraniji načini: ženke slane u susjedne golubarnike iz kojih se nisu vraćale kući same.

Opsjednutost golubarstvom završila se s raspadom SSSR-a. Ljudima nije bilo do golubova. Golubarnici su godinama poslije toga bili pusti i doživljavani kao obilježje prošlih vremena, sve dok ih novi graditelji nisu porušili. U pojedinim moskovskim dvorištima i danas se mogu vidjeti upravo ti sovjetski golubarnici.

Golubarnik na ulici Tvardovskog, Moskva, 1985.

pastvu.com