Protiv koga su se borile ruske biciklističke jedinice?

Arhivska fotografija
Nekoliko vojnih biciklista pokopano je pored zidina Kremlja. Jedna ulica u Moskvi nosi ime njima u čast.

Oni su se mogli brzo, nečujno i neočekivano približiti neprijateljskim položajima, izvršiti zadatak i isto tako neprimjetno nestati s vidika. Početkom 20. stoljeća, kada je vrijeme konjice već bilo na izmaku, a epoha motoriziranog pješaštva još nije počela, mobilne biciklističke snage bile su vrlo popularne u vojskama različitih zemalja svijeta.

Biciklisti Ruske carske vojske, 1910.-1916.

Bicikl se ne treba hraniti niti puniti gorivom. Nisu mu potrebni komplicirani popravci, a može prenositi teret koji sam čovjek ne bi mogao nositi. Krećući se istom brzinom kao i konjica (6-12 kilometara na sat), biciklističke su snage za jedan dan mogle prijeći udaljenost od 120 kilometara. Bili su im potrebni samo dobra cesta i lijepo vrijeme.

Biciklisti boljševici, 1919.

Vojni su se biciklisti u Ruskom Carstvu nazivali "samokatčiki". Prve vojne biciklističke grupe pojavile su se u Rusiji 1891. godine. Ostavljajući svoje "željezne konje" u pozadini, one su se borile kao obično pješaštvo, ali su za razliku od njega imale prednost u brzom napredovanju i manevarskim sposobnostima. Do 1917. godine u Ruskoj carskoj vojsci formirano je preko 30 biciklističkih četa.

Od naoružanja biciklisti su imali ručno streljačko oružje, mitraljeze, ručne bacače raketa i bombe koje su specijalnim držačima bile pričvršćene za ramu bicikla. Dio opreme i streljiva mogao se prevoziti u prostranim prtljažnicima.

Listopad 1918., Petrograd

Vojni su biciklisti u početku imali bicikle "Gerard" kompanije "Peugeot". Tijekom Prvog svjetskog rata oni su zamijenjeni domaćim biciklima "Duks borbeni" ruskog izumitelja Mihaila Ščipanova, koji su se u to doba smatrali najboljima na svijetu.

Biciklisti Crvene latvijske jedinice, travanj-listopad 1918., Moskva

Na bojištima "Velikog rata" ruske biciklističke snage koristile su se za izviđanje i komunikaciju, kao i za pokrivanje konjice i pješaštva. S obzirom na svoju nečujnost, one su realizirale učinkovite noćne napade na neprijatelja. Zapovjedništvo ih je koristilo kao visokomobilnu rezervu za zatvaranje pukotina u obrani ili, naprotiv, za učinkovito zauzimanje položaja na neprijateljskim linijama tijekom prodora. Zbog njihove specifičnosti biciklisti nisu uzimali zarobljenike.

Vojni su biciklisti čak bili heroji revolucionarnih događaja iz 1917. godine. U studenom su se u Moskvi vodile borbe između pristalica i protivnika nove vlasti, i rezervni biciklistički bataljun, stacioniran u gradu, priključio se boljševicima. Trojica poginulih vojnika ove jedinice pokopana su pored zidina Kremlja, a Novoblagoslovenaja ulica u njihovu je čast promijenila ime u Samokatnaja.

Biciklističke snage intenzivno su se koristile u Građanskom ratu u Rusiji. Bijeli je pokret "željezne konje" dobivao od sila Antante, dok su ih boljševici uglavnom oduzimali od građana putem rekvizicije. 1. kolovoza 1919. godine oni su čak proglasili takozvanu "mobilizaciju bicikala".

U Crvenoj armiji u vrijeme Drugog svjetskog rata bicikli nisu imali tako široku primjenu kao u sastavu Wehrmachta ili Oružanih snaga Francuske. Tijekom ovog teškog konflikta sovjetska industrija nije mogla sebi dozvoliti njihovu masovnu proizvodnju i problem nabave ove vrste prijevoznih sredstava rješavao se u značajnoj mjeri ratnim trofejima.

Biciklisti demineri na vojnoj paradi 1. svibnja 1938.

U uvjetima mehaniziranog rata vojni biciklisti praktički više nisu sudjelovali u borbenim djelovanjima. Premda su postojali izuzeci. Na primjer, 1. biciklističko-motociklistička brigada, u kojoj su se osim biciklističke pukovnije nalazili i motociklistička i tenkovska pukovnija, tijekom ljeta i jeseni 1942. godine vodila je teške borbe protiv neprijatelja na području Rževa.

Premda su se biciklisti tijekom rata i dalje mogli koristiti prilikom izvršenja specijalnih zadataka i izviđačkih misija, njihova se služba uglavnom odvijala u sastavu snaga za vezu. "Najčešće sam morao cirkulirati između stožera pukovnija i stožera divizija", prisjećao se veteran Vladimir Fomin. "Polazeći na zadatak, naučili smo da zapečaćene koverte i zavežljaje s naređenjima i podacima omotamo oko bombe – kako bismo je u slučaju opasnosti mogli aktivirati i uništiti sve tajne stožerne dokumente koji su nam bili povjereni (međutim, tako nešto nikad se nije dogodilo)."

Budimpešta, 5. veljače 1945.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće