5 pojava protiv kojih se borila sovjetska vlast

1. Religija

Javna domena

Ateistička i antireligijska propaganda bila je među najvažnijim elementima u radu boljševika na stvaranju novog sovjetskog čovjeka. Ideolog revolucije Vladimir Lenjin pretvorio je citat Karla Marxa u parolu: "Religija je opijum za narod." On i njegovi istomišljenici smatrali su da će običan čovjek, kada shvati da nema Boga, razumjeti da njegov vlastiti život i život njegovog naroda ovise o njegovom vlastitom trudu. To je djelomično imalo smisla, jer je institucija Ruske pravoslavne crkve krajem 19. stoljeća u značajnoj mjeri kočila razvoj društva. Svećenstvo je masovno svojim stavom štitilo državu, držeći veliki dio stanovništva u obespravljenom položaju i siromaštvu, što je samo doprinijelo propasti države, izbijanju građanskog rata i stradanju više milijuna ljudi.

Sputnik

Boljševici su napravili veliki broj propagandnih plakata na kojima su svećenici prikazani karikaturno kao debeli i maksimalno odbojni ljudi u mantijama i s bradom, koji "zaglupljuju" narod. Pored toga, sovjetska je vlast od crkve za "potrebe gladnih" počela oduzimati dragocjenosti: vjerske predmete od plemenitih materijala. Topili su crkvena zvona i od tog metala proizvodili oružje i streljivo.

2. Nepismenost

"Da bismo više imali, moramo više proizvesti. Da bismo više proizveli, moramo više znati"

Javna domena

Nekoliko godina prije Oktobarske revolucije, prema različitim procjenama, samo je 20% stanovništva Rusije znalo čitati i pisati. Ali nova vladajuća klasa – radnici i seljaci – morali su se obrazovati kako bi sudjelovali u društvenom životu i doprinijeli povećanju proizvodnje. Zato je jedna od prvih masovnih kampanja boljševika bila borba protiv nepismenosti i promocija obrazovanja.

Opismenjavanje Sovjeta, 1920.

Arkadij Šiškin/MAMM/MDF/Russia in Photo

1919. godine objavljen je dekret prema kojem su svi stanovnici zemlje od 8 do 50 godina starosti imali obvezu opismeniti se na ruskom ili materinjem jeziku, prema izboru. Također, kako bi se olakšalo opismenjavanje, boljševici su pojednostavili pravopis. U deset godina opismenjeno je oko deset milijuna ljudi i, kako je pokazao popis stanovništva, 1926. godine je na selu već bilo oko 50% pismenog stanovništa, dok je 1939. već gotovo 90% stanovništva čitave zemlje opismenjeno.

3. Socijalna nejednakost

"Svatko za kolektiv, kolektiv za svakog!"

Javna domena

Sovjetska vlast željela je stvoriti društvo sveopće jednakosti, gdje ne bi bilo siromaštva, nego bi vrijedila ravnopravna podjela dobara. Ona je odbacivala princip osobnog bogaćenja i prioritet privatnog vlasništva, na kojima počiva kapitalizam. Osim toga, na idejnom planu poricala se mogućnost da čovjek sa zadovoljstvom koristi neka dobra, ako je pored njega netko kojem ona nedostaju. Ideal je bio dijeliti s bližnjim sve što imaš, pa čak i davati više nego što sam koristiš.

Tu je korištena još jedna parola Karla Marxa: "Od svakog prema sposobnostima, svakome prema potrebama." Nije trebalo biti ni bogatih ni siromašnih, svi su trebali imati otprilike ista primanja, svi raditi jedni za druge, a zajednički se proizvod trebao dijeliti svima.

Ilja Arons/Sputnik

Prema sovjetskoj etici, čovjek se ne treba truditi i raditi radi osobnog bogaćenja i stjecanja materijalnih bogatstava, nego radi samog posla i svijesti o općem napretku. Zadovoljstvo ne treba dobivati od korištenja materijalnih blaga (takav pokretač razvoja djeluje u kapitalističkom potrošačkom društvu), nego od procesa rada i samorealizacije.

4. Društveni parazitizam

"Besposličar je teret za čitav kolektiv. Vrijeme je da ga se oslobodimo!"

U SSSR-u se smatralo da svaki čovjek treba raditi, a ne živjeti od rente, kamate ili na tuđi račun. Zato se vlast odlučno borila protiv "besposličara". Lenjin ih je ubrojao u istu kategoriju kao bogataše i prevarante – i jedni i drugi bili su neprijatelji proletarijata. "Tko ne radi, taj ne jede" – ovo je još jedna popularna sovjetska parola. U sovjetskom ustavu propisano je pravo na rad i svakom građaninu bilo je zagarantirano zaposlenje nakon školovanja.

60-ih godina izašao je ukaz o "inteziviranju borbe protiv lica koja izbjegavaju društveno koristan rad i vode antisocijalni parazitski način života". Nekada su se na takve ljude organizirale prave hajke. Na primjer, za vrijeme radnog vremena u javnom prometu nadležna su lica mogla od čovjeka tražiti dokumente i pitati ga zašto nije na poslu.

Josif Brodski u New Yorku

Fine Art Images/Heritage Images/Getty Images

Često se ukaz odnosio upravo na disidente. Na primjer, na pjesnike, pisce, slikare koje sovjetski establišment nije priznavao. Jedan od najpoznatijih primjera je pesnik Josif Brodski koji je osuđen zbog parazitizma i protjeran iz zemlje.

5. Nemoral

Javna domena

Boljševici su preuzeli brojne kršćanske zapovijedi radi formiranja moralnog kodeksa novog čovjeka. Na primjer, princip jednakosti svih ljudi ("nema ni Grka ni Židova"), neophodnost života radi zajedničkog dobra, a ne radi osobne koristi ("ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe"), nestjecanje i odbacivanje privatnog posjeda (jedan od zavjeta koji se daje pri monašenju), doživljavanje žene kao ravnopravne osobe.

Uslijed odsutnosti religije koja bi se borila protiv ljudskih poroka, sovjetskoj je vlasti bilo potrebno stvoriti nove metode za usađivanje morala. Jedan od načina bila je društvena kritika. Čovjeka koji bi počinio neki nemoralni postupak, koji se nije ponašao "na sovjetski način", pozvali bi pred zbor kolektiva u školi, institutu, na poslu, i s njim odgojno razgovarali. Jer svojim postupkom on nije "sramotio" samo sebe, nego i čitav kolektiv, pa i čitav Sovjetski Savez. Posebno se vodila borba protiv pijanstva i raspuštenog života. Kolektiv se mogao miješati čak i u obiteljske stvari i osuditi nevjernog muža, na primjer.

Osim toga, sovjetska se vlast prvi put u povijesti Rusije bavila pitanjem općeg obrazovanja i obrazovanja djece. To više nije bilo samo obiteljsko pitanje, nego državno.

Sovjetska se vlast intenzivno borila i protiv maloljetne delikvencije. Poslije Prvog svjetskog rata, a posebno poslije Građanskog rata, mnoga su djeca izgubila roditelje. Službeno je bio oko 7 milijuna djece beskućnika (dok se u državnim domovima nalazilo samo oko 30 tisuća djece). Mnoga su djeca doslovno rasla na ulici i, naravno, krala i prosila. Država je u potpunosti preuzela kontrolu nad problemom brige o ovoj djeci. Osnovana je specijalna Dječja komisija, a također je otvoren veliki broj domova i odgojnih škola. Posebne operativne grupe radile su na željezničkim stanicama i prugama, gdje su praktički "lovile" djecu i slale ih u domove. Do 1924. godine u domovima je već bilo 280 tisuća djece.

Popis nezbrinute djece u SSSR-u, 1926.

TASS