Zašto je Ruska pravoslavna crkva kanonizirala Hitlerovog vojnika?
"Zahvalimo Gospodu za snagu koju nam daje u borbi protiv Sotone. Neka mi i umremo, ali će se zato Nijemcima, konačno, otvoriti oči."
Ovako je u ćeliji osuđenika na smrt pisao Alexander Schmorell, njemački vojnik koji je prkosio Hitleru i koji je nakon smrti proglašen svecem.
Pravoslavni Nijemac
Schmorell se rodio 1917. godine u ruskom gradu Orenburgu (danas na granici s Kazahstanom) u obitelji rusificiranog Nijemca. Dječakova majka, rođenjem Ruskinja, umrla je od tifusa prije nego što je njen sin napunio dvije godine.
Schmorellov otac 1921. godine odlučuje napustiti Rusiju u kojoj je izbio građanski rat i s drugom ženom i sinom seli se u Njemačku. Kako su dječakova maćeha i dadilja bile Ruskinje, maternji jezik nije zaboravio. Štoviše, u obitelji se držalo do ruske tradicije, jeli su se peljmeni i blini (ruske palačinke) i na stolu je uvijek bio samovar.
Alexander Schmorell bio je pravoslavne vjeroispovijesti i često išao u crkvu u Münchenu. Cijelog je života volio Rusiju, iako boljševičku ideologiju nije prihvaćao.
"Bijela ruža"
Neprihvaćanje komunizma nikako nije značilo da bi Schmorell mogao podržati naciste. Naprotiv, Adolf Hitler bio je za njega još veće zlo, a firera njemačke nacije smatrao je pravim đavlom. "Nešto je ovdje vrlo neugodno, a i osjeti se sumpor", rekao je Schmorell svojevremeno svojoj poznanici kada je u restoran u Münchenu u kojem su sjedili ušao Hitler sa svitom.
Schmorell je pozvan u vojsku 1937. godine, ali je odbio položiti zakletvu šefu države i samo je zahvaljujući zalaganju njegovog zapovjednika slučaj zataškan. Drugi put u oružanim snagama Aleksandar se našao 1940. godine. Kao student medicine Sveučilišta u Münchenu u sastavu sanitarne čete sudjelovao je u njemačkoj invaziji na Francusku.
Nagledavši se "dostignuća" nacionalsocijalizma, budući liječnik odlučio je svom snagom pružiti otpor i u tom pothvatu nije bio sam. Zajedno s kolegom Hansom Schollom 1942. godine osnovao je ilegalnu organizaciju "Bijela ruža", kojoj se ubrzo pridružilo nekoliko studenata i čak jedan profesor.
"Mi i naši prijatelji bili smo toliko različiti, u čemu se krije, kako se čini, bogatstvo ljudske ličnosti, i upravo se i ispostavilo da je baš to bilo glavna opasnost za naciju, za nacionalnu ideju", pisala je Sophie, članica "Bijele ruže" i sestra Hansa Scholla.
"Nekako neprimjetno sve su nas satjerali pod zastave, naučili marširati, ići u stroju, ne buniti se i kolektivno misliti. Mi smo toliko voljeli Njemačku da nam nikada nije padalo na pamet sebi postavljati pitanje 'zbog čega volimo' našu domovinu? Dolaskom Hitlera na vlast počeli su nas učiti i objašnjavati nam 'kako i zašto' treba voljeti domovinu."
Članovi ilegalne organizacije tiskali su i dijelili letke na kojima se pozivalo na pružanje otpora nacističkom režimu. "Zar se svaki pošteni Nijemac danas ne stidi svoje vlade", pisalo je na jednom od prvih letaka. Osim toga, na zgradama u Münchenu su se pojavili natpisi "Dolje Hitler" i "Sloboda", za što je bila zaslužna upravo "Bijela ruža".
Schmorell je vrlo bolno doživljavao napad Njemačke na SSSR 1941. godine, a 1942. godine bio je prisiljen u njemu sudjelovati. Zajedno sa Schollom u sastavu medicinske čete 252. pješadijske divizije tri je mjeseca proveo na području grada Gžata nedaleko od Smolenska. Aleksandar je uspio izbjeći prvu liniju fronta. Bio je u stalnom kontaktu s lokalnim stanovništvomi, uvjerivši se još jednom da je Hitler apsolutno zlo kojeg se moraju osloboditi i Njemačka i Rusija i ostatak svieta.
Svetac
"Bijela ruža" provaljena je 18. veljače 1943. godine. Jedan zaposlenik Sveučilišta u Münchenu priveo je Hansa i Sophie Scholl koji su distribuirali letke u praznim slušaonicama i hodnicima visokoškolske ustanove. Uskoro je uhićen i Alexander Schmorell čija je glava bila ucijenjena na tisuću Reichsmaraka.
Mladim buntovnicima sudio je Narodni sud kojim je predsjedavao Roland Freisler. Bivši komunist i član Partije boljševika koji je neko vrijeme živio i radio u sovjetskoj Rusiji, poslije čega se preselio u Treći Reich, gdje je postao ljuti nacistički fanatik. Samo četiri dana nakon uhićenja poslao je na pogubljenje Christopha Probsta, Hansa i Sophie Scholl.
Schmorellu se sudilo sve do ljeta 1943. godine. Za Aleksandra se kod Heinricha Himmlera zauzeo njegov rođak Rudolf Hoffmann, jedan od najstarijih članova Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke. Odgovor Reichsführera SS-a bio je kategoričan. "Nedoličan čin Alexandra Schmorella, koji je nesumnjivo u velikoj mjeri prouzrokovalo prisustvo ruske krvi u njemu, zaslužuje pravednu kaznu."
U pismima iz zatvora Aleksandar je na sve načine pokušavao utješiti obitelj. "Ako trebam umrijeti, znajte da se smrti ne bojim... Gospod upravlja tokom stvari po svom nahođenju i za naše dobro. Zato mu moramo vjerovati..."
"Ja sam ispunio svoju životnu misiju i ne znam što bih još mogao raditi na ovom svijetu", rekao je on pravoslavnom svećeniku koji ga je došao ispovijediti poslije izricanja smrtne kazne.
Alexander Schmorell pogubljen je odsijecanjem glave na giljotini 13. srpnja 1943. godine. U znak sjećanja na Schmorella i druge članove "Bijele ruže" njihova imena danas nose brojne ulice, trgovi, škole i parkovi. Spomenik hrabrom studentu medicine podignut je u njegovom rodnom Orenburgu. Ruska pravoslavna crkva proglasila ga je svecem 4. veljače 2012. godine.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu