Tko je pobijedio u najkrvavijoj jednodnevnoj bitci 19. stoljeća?

"Od svih mojih bitaka najužasnija je ona koju sam imao blizu Moskve. Francuzi su u tom okršaju pokazali da su dostojni pobjede, a Rusi su se proslavili kao nepobijeđeni" – tako je Napoleon Bonaparte okarakterizirao Borodinsku bitku koja se odigrala 7. rujna 1812. godine stotinjak kilometara od Moskve. Za samo jedan dan borbi ubijeno je, ranjeno ili nestalo oko 80 000 vojnika Napoleonove "Velike armije" i ruskih trupa na čelu s generalom Mihailom Ilarionovičem Kutuzovom. Po tome je Borodinska bitka sve do početka Prvog svjetskog rata slovila za najkrvaviji jednodnevni okršaj u povijesti.

Kutuzov uoči Borodinske bitke cjeliva čudotvornu ikonu Smolenske Majke Božje.

Nikolaj Samokiš

Bonaparte je priželjkivao odlučujuću bitku protiv Rusa otkako je njegova vojska 24. lipnja 1812. godine prešla granicu Ruskog Carstva. Rusi su, međutim, na sve načine izbjegavali direktan okršaj s čuvenim vojskovođom i povlačili se mameći ga duboko na svoj teritorij. Ali kako su se Francuzi približavali Moskvi, ruska javnost i car Aleksandar I. sve više su inzistirali da se zapovjednik Kutuzov konačno uhvati u koštac s Napoleonom. Ruski vojskovođa na kraju je morao popustiti.

"Napoleon na uzvišenju kod Borodina"

Vasilij Vereščagin

Francuska i ruska vojska imale su otprilike isti broj vojnika, svaka oko 135 000. Napoleon je planirao silovitim napadom razbiti rusku obranu, probiti se u pozadinu ruskog fronta, a zatim opkoliti neprijatelja i uništiti ga parcijalno. Kutuzov je, s druge strane, planirao iznuriti neprijatelja na Borodinskom polju gdje je užurbano napravljena linija obrane dugačka osam kilometara, i poslije toga krenuti u veliku kontraofenzivu. Francuzi su 5. rujna, nekoliko dana prije početka bitke, zauzeli Ševardinski redut, istureno uporište ruske vojske, ali je požrtvovni otpor branitelja ovog položaja ipak omogućio Mihailu Ilarionoviču da dobije na vremenu i bolje se pripremi za obranu. 

Arhivska fotografija

U zoru 7. rujna francuska vojska iz korpusa princa Eugènea de Beauharnaisa izvršila je napad na selo Borodino u centru ruskih položaja. Nakon sat vremena krvave borbe selo je zauzeto, no Francuzi su imali mnogo gubitaka. Upravo je tu poginuo general Louis Auguste Marchand Plauzonne, prvi ali ne i posljednji zapovjednik visokog ranga koji je toga dana izgubio život.

Bitka za Moskvu. Pozicije u 12:30.

Franz Roubaud

Napad na Borodino imao je za cilj privući pažnju ruskih trupa kako bi zanemarile drugi, važniji pravac. Naime, glavni je udarac "Velika armija" zadala na lijevom krilu ruskih trupa, gdje su se nalazili takozvani Semjonovski rovovi. Obrambeni položaji vojske generala Petra Bagrationa zasuti su koncentriranom paljbom iz 130 francuskih oruđa. Ovdje, na udarnom pravcu, djelovale su snage trojice maršala: Joachima Murata, Michela Neya i Louis-Nicolasa Davouta.

Borodinska bitka 26. kolovoza (7. rujna) 1812.

Peter von Hess

"Na lijevom krilu odigravala se vrlo žestoka bitka. Rusi su se hrabro držali u rovovima, tako da su Francuzi svaki korak naprijed platili velikim brojem žrtava. Zaista je začuđujući poriv s kojim su oni jurili u smrt, i začuđujuća je prisebnost s kojom su se Rusi branili, amortizirajući silovito nadiranje brojnijeg neprijatelja", napisao je kasnije general-major artiljerije Ilja Rodožicki. Rovovi su izdržali sedam napada. Francuzi su u više navrata zauzimali položaje koje su zatim ruski vojnici odmah oslobađali u kontranapadu. U jednom od tih kontranapada smrtno je ranjen general Bagration.

Napad Platovih kozaka na pozadinu Napoleonovih trupa.

Javna domena

Neprijatelj je u 9:00 konačno zauzeo Semjonovske rovove (koji su kasnije dobili naziv Bagrationovi). U tom su se trenutku žestoke borbe vodile već i na Kurganskoj koti, tj. u centru ruske vojske gdje se nalazila artiljerijska baterija generala Nikolaja Rajevskog. U podne je nastao kritičan trenutak, kada je lijevo krilo Napoleonovih trupa neočekivano napao 1. konjički korpus generala Fjodora Uvarova zajedno s osam kozačkih pukovnija Matveja Platova koji su krišom forsirali rijeku Koloču. U redovima Francuza došlo je do pometnje, što je primoralo cara da dio svojih trupa pošalje na tu stranu i samim tim smanji intenzitet juriša na položaje Rajevskog. Konjica i kozaci dobili su na vremenu tako da je na Kurgansku kotu pristigla svježa rezerva, a oni su se povukli.

Carska gardijska Izmajlovska pukovnija u Borodinskoj bitci.

Aleksandar Kocebu

U žestokim krvavim okršajima položaj baterije Rajevskog više je puta prelazio iz ruke u ruku, da bi se Francuzi u 15:00 konačno utvrdili na ovom položaju. "Unutrašnjost reduta izgledala je užasno", napisao je kasnije kapetan Eugène Labaume: "Leševi su ležali na gomili, jedan preko drugog, i među njima je bilo mnogo ranjenika čiji se jauci nisu čuli. Svakojako oružje bilo je razbacano na zemlji... U tom sam kaosu primijetio leš ruskog artiljerca s tri ordena na grudima. Činilo se kao da taj junak još diše, u jednoj je ruci držao komad sablje, a drugom čvrsto zagrlio pušku kojom se tako dobro služio. Neprijateljski vojnici koji su držali redut nisu se htjeli predati po cijenu života..."

Bitka kod Borodina, 1812. Napad ruske Litavske lejb-gardijske pukovnije.

Nikolaj Samokiš

Car je u 17:00 osobno došao u bateriju i vidio sliku koja mu se nije mogla svidjeti: snažno uzdrmana, ali ne i slomljena, ruska se vojska u potpunom redu povukla na nove položaje, spremna dočekati svaki novi napad. Kad se počelo smrkavati, borbe su prestale, ali je artiljerijska kanonada nastavljena. "Što rade Rusi?", upitao je nešto kasnije Napoleon. "Stoje u mjestu, vaše veličanstvo." "Pojačajte paljbu, znači da im još treba", naredio je on namrgođeno: "Dajte im još!" Unatoč nagovaranju generala, on nije želio poslati u boj svoju posljednju rezervu, elitnu Staru gardu koja je brojala 19 000 vojnika.

Borodinska bitka

Louis Lejeune

Ruska vojska još je prije svitanja napustila svoje položaje i povukla se u pravcu Moskve. Izmrcvareni Francuzi nisu imali ni mogućnosti ni želje goniti ih, pa su ostali prenoćiti tu na bojnom polju, među leševima. "Oko svake vatre, čim bi se svjetlost njenog plamena pojavila u mraku, okupljali su se ranjenici, ljudi koji su bili na samrti, i ubrzo bi njih bilo više nego nas", napisao je kapetan Brandt: "Slični utvarama, oni su se sa svih strana kretali u polumraku, vukli su se prema nama, puzali do krugova osvijetljenih vatrom. Jedni su, strašno osakaćeni, u tome potrošili posljednje ostatke svojih snaga, teško su disali i umirali zagledani u plamen, kao da su njega molili za pomoć. Drugi, u kojima je još ostalo života, izgledali su kao sjenke mrtvih!"

Juriš lejb-gardijske Litavske pukovnije.

Nikolaj Samokiš

Ruska je vojska imala oko 45 000 mrtvih, ranjenih i nestalih, dok su Francuzi, prema procjenama, izgubili 35 000 ljudi. Ukupno 16 francuskih i ruskih generala ostalo je ležati na bojnom polju, a još šezdesetak generala bilo je ranjeno ili kontuzirano. Borodinska bitka ponekad se karakterizira kao "Bitka generala" zbog velikih gubitaka među najvišim časnicima.

"Kraj Borodinske bitke"

Vasilij Vereščagin

Napoleon Bonaparte zauzeo je sve ključne neprijateljske položaje i prisilio rusku vojsku da se povuče s bojnog polja, pa je samim tim odnio taktičku pobjedu. Sa strateške strane, međutim, Borodino je bilo njegov poraz, jer ruske trupe nisu bile slomljene i potpuno su sačuvale svoj borbeni poredak. "Kakva je korist bila u tome što je bojno polje ostalo u našim rukama?", žalio se general Philippe-Paul de Ségur: "Zar u tako velikoj zemlji kao što je ova Rusima može nedostajati prostora za borbu?"

Tijela poginulih vojnika Napoleonove Velike vojske ostavljena na mostu preko rijeke Koloče poslije Borodinske bitke 1812.

Christian Wilhelm von Faber du Faur

"Velika armija" nalazila se tako daleko od kuće, a pretrpjela je nenadoknadive gubitke za koje se na kraju ispostavilo da su uzaludni. Razočaranje je pomalo počelo hvatati i cara, i njegove generale, i obične vojnike. Pa ipak, Francuzi su se nadali da će ovu vojnu kampanju okruniti trijumfom. Poslije Borodina su nastavili kretanje u pravcu Moskve. Nisu bili svjesni da idu u sigurnu smrt.

M. M. Tučkova na Borodinskom polju. Parastos generalu A. A. Tučkovu.

Simon Kozhin (CC BY-SA 3.0)