Zašto je Lenjin u Rusiji stvorio državu neovisnu o Moskvi?

U vrijeme krvavog Građanskog rata u istočnom dijelu Rusije pojavila se neovisna Dalekoistočna Republika. Posebno je neobično što je ta nova republika stvorena na inicijativu Moskve. Boljševici su žrtvovali vlastiti teritorij radi osnivanja nove države u namjeri da obuzdaju Japan, koji je namjeravao pokoriti čitav Daleki istok Rusije. U čemu se konkretno sastojao lukavi Lenjinov plan?

Mapa Dalekoistočne Republike 1922.

Javna domena

U vrijeme Građanskog rata sile Antante su na čelu s Velikom Britanijom izvele sveobuhvatnu intervenciju u Rusiji. U toj intervenciji sudjelovali su i Japanci. Saveznici su bili nezadovoljni što je Sovjetska Rusija poslije Brestskog mira u ožujku 1918. godine istupila iz Prvog svjetskog rata, pa su stali na stranu Bijelog pokreta, čiji su se lideri zakleli da će, čim pobijede boljševike i dođu na vlast, nastaviti borbu protiv Nijemaca do konačne pobjede. Zapadni vojni kontingenti, međutim, nisu žurili otvoreno se suprotstaviti Crvenoj armiji – iskrcali su se u različitim dijelovima zemlje, ali su se uglavnom držali podalje od fronta, u pozadini svojih ruskih saveznika.

Sredinom 1919. godine Antanta je počela razmišljati o postepenom povlačenju svojih trupa s teritorija Rusije. Prvi svjetski rat već je odavno bio završen, a sve je manje bilo nade da će Lenjinova vlast biti srušena. Japan, međutim, nije planirao napuštati ruske zemlje. Naprotiv, on je počeo intenzivno gomilati trupe u njima. Japancima je Građanski rat u Rusiji otvorio nove i velike mogućnosti.

"Naše će trupe napasti s kopna, zraka i vode i istjerati neprijatelja iz Sibira" – japanska propagandna razglednica.

Javna domena

"Svjetski rat je Japanu donio neočekivani poklon, i taj je poklon bio Sibir, netaknuta riznica bogatstava. Japanci... trebaju industrijalizirati sibirsku riznicu... Njeno pridruživanje Japanu, ne u smislu vojne uzurpacije, nego u ekonomskom smislu, ovisi o tome koliko će Japanci biti vješti", napisao je urednik "Narodnih novina" I. Rokuro. Japanci su polako ali sigurno uspostavljali kontrolu na teritorijima Dalekog istoka i Istočnog Sibira. Negdje su sami kontrolirali zemlju, a negdje preko svojih štićenika poput atamana Grigorija Semjonova i Ivana Kalmikova. Ekspanziju "Zemlje izlazećeg Sunca" kočio je samo strah od otvorenog narodnog ustanka i oštar stav SAD-a koji je bio protiv tolikog jačanja geopolitičkog rivala.

Ruski Daleki istok za Moskvu je dugo imao drugostupanjsku ulogu. U europskom dijelu Rusije vodile su se žestoke borbe, tako da su se na istoku protiv Japanaca borili samo raštrkani odredi "crvenih" partizana.

Japanski interventi poziraju kraj tijela svojih žrtava, 1920.

Sputnik

Stanje se promijenilo u razdoblju od proljeća 1919. do početka 1920. godine, kada je Crvena armija uspjela potući bijelu Rusku vojsku na Istočnom frontu, prijeći na Uralske planine i krenuti u silovitu ofenzivu kroz Sibir, tako da je na kraju stigla do prilaza Bajkalskom jezeru, iza kojeg su već i japanski garnizoni bili blizu.

U to se vrijeme vodio i sovjetsko-poljski rat, a na jugu zemlje bile su koncentrirane snage "bijelih" pod zapovjedništvom generala Antona Denikina. Zbog svega toga boljševici su smatrali da bi otvoreni sukob s Japanom bio najgora varijanta. "Ispast ćemo idioti ako dozvolimo sebi glupo napredovanje dalje u Sibir, a za to vrijeme Denikin živne i Poljaci udare sa svoje strane. To će biti zločin", telegrafirao je Lenjin predsjedniku Revolucionarnog vojnog savjeta Lavu Trockom u veljači 1920. godine.

Upravo se tada pojavila ideja o stvaranju tampon-države između teritorija koji su bili pod kontrolom Moskve i Tokija. Na "ničijoj" zemlji djelovao je niz prosovjetskih vlada koje su po poticaju iz Moskve 6. travnja 1920. godine proglasile osnivanje Dalekoistočne Republike ("Daljnevostočnaja respublika", DVR), koja je formalno bila neovisna o Sovjetskoj Rusiji. Nova država službeno je obuhvaćala ogromnu zemlju od Bajkala do sjevernog Sahalina, premda su praktički mnogi "njeni" teritoriji tada bili pod vlašću "bijelih" i Japanaca.

Miting povodom proglašenja Dalekoistočne Republike.

MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Stvaranje DVR-a u tom je trenutku odgovaralo svima – i Moskvi, i Washingtonu, i antisovjetskim snagama u Sibiru koje su strahovale od širenja sovjetske vlasti, pa i Tokiju, koji je odmah pokrenuo čistku boljševičkih elemenata na teritorijima pod svojom kontrolom, računajući da će kasnije podčiniti i novu državu u cjelini. Samo su pojedini zapovjednici crvenih partizanskih odreda izrazili protest, pa su boljševici morali uložiti mnogo napora kako bi ih uvjerili da je ta mjera privremena i neophodna.

Dalekoistočna Republika dobila je ustav, grb, zastavu i valutu (rubalj DVR-a), formirani su organi zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. "O, to je bila vesela republika DVR!", zabilježio je pisac i novinar Viktor Kin: "U parlamentu su divljale frakcije, nešto su uvodili, usaglašavali, predsjedavajući je molio za mir. Iznad predsjedavajućeg je stajao grb, gotovo sovjetski, ali umjesto srpa i čekića imao je pijuk i sidro. Zastava je bila crvena, ali s plavim kvadratom u uglu. Vojska je nosila petokrake zvijezde, ali pola plave, pola crvene. I cijela republika je bila takva, tj. polovična."

Amblem Dalekoistočne Republike // 1000 rubalja (lice) Dalekoistočne Republike.

BFPlayer (CC BY-SA 3.0); Javna domena

Kada je u srpnju 1920. godine predsjednik vlade DVR-a Aleksandar Krasnoščokov pitao Lenjina kakvo treba biti uređenje republike, ovaj je odgovorio: "Dopustiva je deomkracija s malim privilegijama komunista." U stvarnosti su boljševici uvijek bili apsolutna većina u rukovodstvu.

Moskva je intenzivno pomagala Dalekoistočnoj Republici novcem i resursima, a također je ubrzano naoružavala njenu Narodnu revolucionarnu vojsku, u kojoj su regularne trupe bile spojene s mnogobrojnim partizanskim odredima, tako da je u studenom 1920. godine vojska imala 100 000 ljudi (isto toliko vojnika imali su Japan i Rusija). Zapovjednici Crvene armije upućivani su u ovu republiku na zapovjedne funkcije. Jedan od njih, Vasilij Bljuher, bio je neko vrijeme vojni ministar DVR-a i zapovjednik njenih trupa. On je 1935. godine dogurao do maršala Sovjetskog Saveza. Strijeljan je tri godine kasnije u masovnim represijama poznatim pod nazivom "Veliki teror".

Fjodor Petrov na pregovorima.

MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Narodna revolucionarna vojska nije imala prava boriti se protiv Japanaca (ali su im se još uvijek suprotstavljali partizanski odredi), premda je intenzivno uništavala ostatke bijelih jedinica na Dalekom istoku. U listopadu 1920. godine očišćen je veliki teritorij Zabajkalske regije od trupa atamana Semjonova, a oslobođena Čita postala je glavni grad umjesto dotadašnjeg Verhnjeudinska. Prethodno je Dalekoistočnoj Republici pošlo za rukom diplomatskim metodama potisnuti Japance iz regije.

Za nekoliko je godina sfera utjecaja "Zemlje izlazećeg Sunca" na Dalekom istoku Rusije svedena na minimum. Iscrpljeni borbom protiv partizana, Japanci su počeli gubiti pozicije. Tokio je shvatio da su boljševici sada velika sila, a Narodna revolucionarna vojska DVR-a služi im kao avangarda u regiji.

Ulazak jedinica Narodne revolucionarne vojske u Vladivostok.

MAMM/MDF/russiainphoto.ru

U veljači 1922. godine njene su jedinice oslobodile Habarovsk od "bijelih", a 25. listopada iste godine ušle su u Vladivostok, krećući se doslovno za petama japanskog garnizona koji se evakuirao. Samo je sjeverni Sahalin ostao u rukama Japanaca, ali su oni i njega morali vratiti 1925. godine.

Samoraspuštena Dalekoistočna Republika 15. studenog 1922. godine ušla je u sastav RSFSR-a kao Dalekoistočna oblast.

MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Kada su istočni teritoriji oslobođeni od "bijelih" i od intervenata, nije više bilo potrebe za postojanjem Dalekoistočne Republike. Stoga je Narodna skupština DVR-a 14. studenog 1922. godine proglasila samoraspuštanje i obratila se Moskvi s molbom "da prisajedini Daleki istok jedinstvenoj Ruskoj Socijalističkoj Sovjetskoj Republici", što je odmah i učinjeno.