Aleksandar Lekso Saičić rođen je u drugoj polovici 19. stoljeća, točnije 5. kolovoza 1873. u selu Vinicka koje se nalazi u neposrednoj blizini grada Berana na sjeveru Crne Gore. Vinicka se inače nalazi na lijevoj strani rijeke Lim, na mjestu gdje se lanac planine Komovi završava Crvenom Stijenom. Ona se nalazi s obje strane Vinicke Rijeke, dijelom i na blagim stranama spomenutog planinskog lanca, kao i na jednoj terasi iznad ravnice.
Lekso je direktan potomak čuvenog Vasa Saičića (ogranak Mijomanovića) i od najmanjih jr nogu htio postati vojnik. Napajajući se izvornom epikom, interpretiranom kroz gusle, Lekso je razvio zdrave psihološke crte ličnosti koje su ga predodredile da bude vrhunski oficir - ratnik. Kako se kaže, željezo se kovalo dok je vruće.
Ovaj budući srpsko-ruski junak osnovno je obrazovanje završio u tadašnjoj crnogorskoj prijestolnici na Cetinju, a gimnaziju u Dubrovniku, nakon čega odlazi u Beograd i stupa u "pješadijsku podoficirsku školu". Po završetku školovanja vraća se u svoju domovinu, gdje biva postavljen za ađutanta čuvene Vasojevićke brigade u čijoj službi ostaje tri godine.
Radilo se o čovjeku s izvanrednim fizičkim predispozicijama. Krasile su ga izuzetna brzina i nevjerojatna, eksplozivna snaga. Iz tog vremena i potječe priča o njegovim nesvakidašnjim vještinama. Saičić je bio vrsni jahač i znao je sa svojim konjem izvoditi čitav spektar akrobatskih vještina. Preskakanje zahtjevnih prepreka kao što su, na primjer, volovi upregnuti u dugački jaram, izvođenje raznih figura u sedlu (okretanje na suprotnu stranu, provlačenje ispod konja u oštrom galopu, sve sa sabljom u ruci). Znao je uzjahati konja dok je ovaj bio u punoj brzini, natjecati se u raznim fizičkim disciplinama na lokalnim sajmovima gdje su se mjerili eksplozivna snaga i spretnost sudionika (razni skokovi, savladavanje vertikalnih prepreka, igre gdje se merila brzina itd.). Mještani su svjedočili da je u planini Turiji (nalazi se u blizini sela Vinicka) znao u nekoliko koraka preskočiti dvije oznake koje su bile visoke po nekoliko metara. Dakle, radilo se o urođenom psihofizičkom fenomenu koji je bio baza kasnije Leksove ratničke vještine.
Što se tiče njegove vojničke karijere, u želji da se dalje usavršava odlazi u Carigrad, gdje stupa u redove turske vojske kao poručnik carske garde. Tamo je od pitomaca čuo da se na Dalekom istoku komplicira situacija, te naslućuje da bi tamo mogao buknuti rat. Ne čekavši časa, kreće put Mandžurije gdje se kao dobrovoljac priključuje jedinicama ruske vojske. Zahvaljujući svojim sposobnostima, koje su u svakom slučaju bile nadprosječne u odnosu na standardne pripadnike ruske carske vojske, odmah dobiva oficirski čin poručnika. Ruski su oficiri tijekom obuke uočili njegove vještine kada je u pitanju rukovanje sabljom, što je pored gore navedenih motoričkih sposobnosti bila njegova specijalnost.
Nakon što se uklopio u trupu, buknuo je rusko-japanski rat /veljača 1904./. Lekso je to jedva dočekao, odlučan da dotadašnje znanje i vještinu potvrdi na bojnom polju. U naredne dvije godine u neprekidnom vojevanju po krajnjem istoku Rusije zadobio je tri teške rane u tri bitke, i svoje junačke grudi ukrasio s pregršt ratnih odlikovanja i ordena.
I tako je došlo do Bitke pod Jun Dzu Anom, u istočnoj Mandžuriji, nedaleko od Vladivostoka. U ruskom su se zapovjedništvu razmatrali načini kako na najefikasniji način iznenaditi neprijatelja i doći do pobjede, kad se najednom na horizontu odakle je nadirala protivnička vojska pojavio konjanik s kopljem na kojem se vijorilo bijelo platno. Naime, zapovjednik japanske vojske koja je izašla na bojno polje preko svog je izaslanika koji je nosio vidno istaknutu bijelu zastavu uputio svojevrsni izazov ruskim trupama, gdje je od ruskog zapovjednika zatražio da izabere svog najboljeg ratnika koji će neposredno prije početka bitke izaći na megdan njihovom samuraju. U prvom trenutku ovo je imalo veliki psihološki efekt na rusko zapovjedništvo, jer iskusni oficiri nisu mogli vjerovati da se Japanci na početku 20. stoljeća i dalje pridržavaju svog drevnog običaja. Zasjedanje ruskog stožera povodom ove neočekivane, ali ipak u ratničkom pogledu časne ponude, dugo je trajalo: ako ne pošalju megdandžiju, sramota će biti velika, a ako pak odluče prihvatiti japanski izazov, koga poslati da se suprotstavi njihovom vještom i iskusnom ratniku. Znali su da pobjeda u takvom dvoboju stvara nepobitnu psihološku prednost, točnije generira dodatnu motivaciju i snagu koja se poput zaraze širi kroz vojsku.
Među okupljenom vojskom pročula se ova vijest. U taborima je zavladala graja, pogledi su se međusobno susretali, a glave okretale i na pomisao na tako nešto. Što ćemo sad? Tko će izaći na megdan surovom samuraju koji se od najmlađeg uzrasta spremao za borbu prsa o prsa, i koji je do sada posjekao tko zna koliko glava.
Ova neugodna situacija nije dugo trajala. Ispred glavnog zapovjednog šatora u kojem su sjedili najviši ruski oficiri odjednom se stvorio vižljasti poručnik orlovskog pogleda, u prašnjavoj uniformi s rukama surovog gorštaka. "Ja sam Aleksandar Saičić, rodom iz Berana, Crna Gora. Podanik sam knjaza Nikole, a sad u službi Njegovog carskog veličanstva, i spreman sam izaći na megdan mrskom neprijatelju" – oštro je zborio vasojevski junak, iz kojeg je frcalo samopouzdanje.
Ugledavši ispred sebe odlučnog dobrovoljca, oficiri ruskog zapovjedništva međusobno su se zagledali. Da li pored ruskog vojnika na megdan poslati srpskog dobrovoljca iz "malene" Crne Gore da brani čast i slavu ruske vojske, njenog oružja i, konačno, njenog Cara? Nije se više moglo časiti ni časa. Nije bilo druge nego da mu pruže priliku koju je već tako samouvjereno zatražio, a da se nitko drugi iz velike mase vojske nije prijavio. Nakon što je dobio potvrdan odgovor, Lekso se odmah dao u potragu za konjem i sabljom koji bi mu najviše odgovarali. Sablju je brzo našao, dok je od ponuđenih konja izabrao onog koji je odgovarao njegovom stilu jahanja. Vranca koji je na zapovijed jahača znao manevrirati i praktički čitati njegove misli. Kretati se lijevo pa desno, i na vrijeme izbjeći napad neprijatelja.
Nakon što je odabrao konja, uzeo je sablju u desnu ruku i strelovitim skokom uzjahao vranca. U galopu se uputio ka japanskoj vojsci koja se nalazila s druge strane prostranog polja. Pratila ga je glazba vojničkog marša, koja je bivala sve tiša kako se udaljavao od prednjeg ešalona ruske vojske. Došao je na mjesto megdana i tu stao čekajući svog suparnika.
S druge strane je kroz stroj japanskih vojnika izletio ratnik s katanom obučen u crno krzno, koji je dosta sablasno izgledao. Lekso je kasnije pričao da ga je podsjećao na nekakvu zlokobnu crnu orlušinu. Dok se crni ratnik približavao polju na kojem je zakazan megdan, Saičić nije časio časa, nego se poput strijele ustremio ka neprijatelju. Žamor među vojnicima potpuno je prestao, i čuli su se samo zvuci konjskih kopita ispod kojih se tresla zemlja. Došlo je do prvog kontakta gdje su sudarile dvije oštrice, čiji se zvuk prolomio bojnim poljem. Obojica su ostala u sedlu. Brzo su se okrenuli pa opet s isukanim oružjem koje se presijavalo od sunčevih zraka jurnuli jedan na drugoga.
Ovdje nije bilo popuštanja ni za jotu. Tuklo se na život ili smrt. Što se kaže, namjerio se junak na junaka. Ovaj viteški sudar zabilježila je i epska poezija stihovima: "Jedan ka drugom poletješe/K'o orlovi sudariše/I sablje se zavitlaše/Prema Suncu prelivaše..."
Poslije drugog sudara japanski samuraj uspio je sabljom okrznuti Leksa, točnije kosmati dio koji se nalazi iznad čela. Saičića je oblila krv. Nije bilo vremena za gubljenje. Morao se brzo okrenuti jer je samuraj osjetio da je protivnika ranio, i poput strijele jurnuo da ga dokrajči. Dok je zauzdavao svog vranca, Saičić je slobodnom rukom nekoliko puta obrisao vrelu krv koja mu se slijevala preko očiju, i samo njemu znanim akrobatskim manevrom izbjegao oštricu koja mu je prošla tik iznad glave. Istovremeno, zajedno s tim manevrom praktički je u djeliću sekunde instinktivno zamahnuo sabljom, i iz sve snage rasjekao neprijatelja u visini grudnog koša, nanijevši mu smrtnosnu ranu koja se protezala praktički od lijevog do desnog ramena. Samuraj s crnim krznom stropoštao se u prašinu, dok je njegov konj, ispuštajući prodorne krike, nekontrolitano krenuo bježati s bojišta vukući svog gospodara za sobom, jer su mu noge ostale zaglavljene u stremenima. Mrtva lešina krvlju oblivenog samuraja ispala je stotinjak metara ispred prvih redova japanske vojske.
Saičić je s isukanom sabljom jurnuo za svojim neprijateljom u cilju da ga dokrajči i, kada je vidio da ga je ubio, poklonio se preminulom vitezu i s konjem okrenuo nazad, ka mjestu gdje se nalazila ruska vojska.... ka svojima. Dočekali su ga glazba i postrojeni špalir ruskih vojnika. Potom se, kažu, ruskom vojskom razlegao gromoglasan aplauz. Među prvima mu je čestitao admiral ruske flote Roženstvenko, koji je slovio za jednog od najsposobnijih ruskih vojskovođa u to vrijeme, a ubrzo je, s posebnom pratnjom, stigao i admiral japanske flote Togo i viteški se naklonio pobjedniku. Viteštvo je tada još bilo na cijeni.Međutim, ni ova psihološka prednost stečena pobjedom u dvoboju nije pomogla ruskoj vojsci pod Jun Dzu Anom. Povjesničari tu bitku ocjenjuju neriješenom, a rusko-japanski rat svrstavaju u vojni poraz Rusije, formaliziran primirjem u Portsmouthu (SAD) 5. rujna 1905. godine.
Postoje razne priče o ovom događaju, ali istinu smo pronašli u njegovoj rodnoj kući koju s ponosom čuvaju njegovi potomci. Branislav Saičić, jedan od Leksovih praunuka, jos uvijek čuva uokvireni telegram ruskog cara. Poslije Leksove smrti car je izrazio veliku žalost, ali još veću zahvalnost za njegove junačke podvige.
U Vinicki na zemlji koju su Saičići dali za izgradnju crkve stoji bista Aleksandra Leksa Saičića koju redovno obilaze njegovi rođaci. Potomak kapetana carske vojske, Saša Saičić, rekao je da su poslije više od sto godina konačno stvoreni uvjeti da se na pravi način oda počast vasojevicčkom junaku. Udruženje Kozaka i Noćnih vukova iniciralo je da se podigne spomenik u čast Leska Saičića. Skupština je ubrzo donijela pozitivnu odluku i u Cvjetnom parku u Beranama, blizu biste Živka Živkovića, stoji i spomenik čuvenom Aleksandru Leksu Saičiću.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
