Zašto je Petar Prvi sahranjen tek šest godina nakon smrti?

Krajem 1724. godine Petar je već teško bolovao od urolitijaze (formiranja kamenaca u mokraćnom sustavu), ali je ipak otišao na gradilište Ladoškog kanala, a to je preko stotinu kilometara duž Ladoškog jezera. Dvorski je liječnik inzistirao da car ne ide na taj put, ali Petar nije htio niti čuti. Projekt je bio važan, jer je cilj izgradnje kanala bio da se uveća obim trgovine s Europom. Pored toga, u jesen je izgledalo da se i carevo zdravlje popravilo.

Vrijeme je pokazalo da je to bila fatalna greška.

Sahrana kao kod europskih kraljeva

Smrt Petra Velikog

Legion Media

Uslijed plovidbe morem po hladnom i lošem vremenu (kod Lahte je Petar morao ući u hladnu vodu do pojasa, jer se brod s vojnicima nasukao) careva je bolest progresirala. Ubrzo je 52-godišnji car pao u postelju. Njegovo zdravstveno stanje tako se brzo pogoršalo da nije stigao čak ni napisati testament. Po riječima očevidaca, samo je stigao izgovoriti "Dajte sve..." i izgubio je svijest.

Umro je 8. veljače 1725. godine u ćeliji Zimskog dvorca, toliko tijesnoj da je u nju jedva ubačen sanduk dugačak 216 cm, prema carevoj visini. Smrt je bila iznenadna, ali se za vlastitu sahranu Petar pripremao cijelog života.

Portret Petra Velikog na samrtnom odru

Louis Caravaque

U tu je svrhu promijenio pravila sahranjivanja careva i postao prvi ruski vladar koji je sahranjen po novoj proceduri. Petar je bio protivnik mnogih staroruskih običaja i nije želio da i njega sahrane sutradan poslije smrti, kao što su sahranjivali moskovske careve prije njega. Htio je da to bude pompozan i dugotrajan ispraćaj, kao kada umiru europski kraljevi. Tu je proceduru on proučavao na konkretnim primjerima. Trudio se odlaziti na sahrane svih uglednih stranaca koji su bili na državnoj službi u Rusiji, i sam je sudjelovao, između ostalog i financijski, u organizaciji i provođenju pogrebnih ceremonija. Pored toga, još je 1723. naložio ruskim diplomatima da mu iz inozemstva šalju detaljne opise sahrana na kojima su prisustvovali. Bilo je očigledno da Petar u nekom smislu "uvježbava" ceremoniju sahrane koju je pripremao za sebe, i to prije svega po ugledu na francuske kraljeve.

Smrt cara Petra Velikog, 8. veljače 1725.

Legion Media

I zato su, kada je kucnuo posljednji Petrov čas, već bila spremna krajnje iscrpna naređenja u vezi s njegovom pogrebnom ceremonijom. Ta je sahrana bila događaj nezabilježenih razmjera.

Kako je sahranjen car Petar?

Pogrebna dvorana Petra I.

Aleksej Rostovcev

Oproštaj od Petra Prvog organiziran je u Zimskom dvorcu. Tijelo mu je bilo izloženo u Pogrebnoj dvorani površine 200 kvadratnih metara, uređenoj specijalno za pogreb i iznutra presvučenoj crnim suknom. Oko mrtvačkog sanduka bili su postavljeni državni simboli, carske insignije i carevo ordenje. Po dvorani su bile razmještene drvene skulpture. I nije bilo nijedne ruske ikone, što je bilo krajnje neobično rješenje za ono doba.

Tako se carevo tijelo držalo u Zimskom dvorcu 42 dana, okruženo carskim insignijama i gomilama ljudi koji su se došli oprostiti. Tek 10. ožujka tijelo je u pogrebnoj procesiji preneseno na mjesto sahrane. Kovčeg je preko leda na rijeci Nevi prenesen u crkvu sv. Petra i Pavla, a nosilo ga je 11 000 ljudi u pratnji počasne straže. U crkvi je obavljen oproštaj, ali car nije sahranjen, nego je na poklopac kovčega samo simbolično bačena šaka zemlje. Cijelih šest godina kovčeg je stajao u toj crkvi. U međuvremenu se upokojila i Petrova žena Katarina I., koja je došla na tron nakon muževljeve smrti i umrla tri godine kasnije. I njezin kovčeg nije sahranjen, suprotno kršćanskim običajima, nego je donesen i postavljen pored muževljevog.

Portret Jakova Vilimoviča Brusa

Javna domena

Toliko trajanje ceremonije oproštaja (42 dana u dvorcu) očigledno je podrazumijevalo da carevo tijelo bude balzamirano. To je još jedno pravilo koje je Petar promijenio. Ruski carevi prije njega nisu balzamirani. "Generalnu probu" balzamiranja car je izvršio na tijelu rođene sestre Natalije Aleksejevne. Kada je Natalija umrla 1716. godine, brat joj je bio u inozemstvu. I da bi se stigao oprostiti s voljenom sestrom, on je naredio da joj se tijelo balzamira. Procedura balzamiranja izvršena je uspješno. Petrovo tijelo balzamirano je po istoj tehnologiji, ali u njegovom slučaju nešto je krenulo naopako.

Portret princeze Natalije Aleksejevne (1673.-1716.)

Ivan Nikitin/Tretjakovska galerija

Stvar je u tome što nije bilo dozvoljeno secirati careve, tako da je Petar sahranjen bez seciranja. A budući da je umro od gnojne upale mokraćnog mjehura, tijelo mu je pocrnilo i počelo se raspadati već deset dana nakon smrti. Pa ipak, Katarina je odlučila ispoštovati sve muževljeve odredbe, a jedna je od njih bila da opraštanje traje 42 dana. Balzamiranjem Petrovog tijela rukovodio je Jakov Brus, najbliži carev suradnik i jedan od najobrazovanijih ljudi toga doba, koji je u narodu slovio za "crnog maga" i "carevog čarobnjaka". S njim se dovodila u vezu i odluka o tolikom odlaganju sahranjivanja Petrovih posmrtnih ostataka.

Carev "crni mag" i potomak škotskog kralja

Jakov Brus potjecao je iz roda koji je pripadao jednom od najstarijih ogranaka škotskog klana, čiji su predstavnici živjeli u Rusiji od 1647. godine. Jedan od njegovih predaka bio je kralj Robert I. Bruce, osloboditelj Škotske. Jakov Brus bio je u Petrovom okruženju još od careve mladosti, kada se budući car skrivao u Trojickom manastiru od neprijatelja iz drugog političkog klana. Od tada se nije odvajao od njega i bio jedan od njegovih najbližih dvorana.

Brus se nije nigdje školovao, ali je cijelog života sam proučavao mnoge oblasti i prikupio biblioteku od oko 1500 knjiga iz oblasti prirodnih znanosti. Tečno je govorio šest jezika, razumio se u matematiku, geografiju, geologiju, astronomiju, optiku, mehaniku, medicinu, vojnu znanost i druge discipline. Bio je zadužen za tiskanje knjiga na ruskom jeziku, sastavio je rusko-nizozemski i nizozemsko-ruski rječnik, napisao je prvi ruski udžbenik iz geometrije i otvorio prvi opservatorij u Rusiji.

Suhareva kula

Javna domena

Ova posljednja činjenica po svemu je sudeći veoma doprinijela širenju glasina da je Brus crni mag i čarobnjak. Opservatorij koji je on otvorio bio je smješten u Suharevskoj kuli u Moskvi (srušenoj 1934. godine). U moskovskoj predaji ovo je mjesto obavijeno velom tamnih legendi. Navodno se tu okupljalo tajno društvo heretika, a u temeljima kule bila je sakrivena Brusova "crna knjiga" koja daje neograničenu vlast. Narodne su legende pripisivale Brusu da je stvorio eliksir vječne mladosti, živu lutku i mehaničku pticu na kojoj čovjek može poletjeti.

Kada je Petar I. umro. Jakov Brus dobio je titulu vrhovnog dvorskog maršala pogrebne komisije (koja je rukovodila ceremonijom opraštanja i sahrane). On je i balzamirao carevo tijelo. Odlaganje sahrane povezivalo se s mističnim djelovanjima koja je Brus, navodno, upražnjavao, i s njegovim "đavolskim eksperimentima". Što je vrijeme više prolazilo, u narodnoj je svijesti sve jače bilo uvjerenje da iza svega toga stoji "carev čarobnjak".

Istina je, međutim, daleko prozaičnija.

Carska grobnica

Crkva sv. Petra i Pavla u Sankt-Peterburgu

Javna domena

Finalna pogrebna ceremonija, tj. spuštanje sanduka u zemlju, zapravo se odgađala zato što se čekao završetak izgradnje careve grobnice i cijele crkve sv. Petra i Pavla. Crkva se nalazi u tvrđavi sv. Petra i Pavla, i to je posebno mjesto za vječni boravak umrlog cara. Temelji tvrđave udareni su 16. svibnja 1703. godine, i to je ujedno datum osnivanja Sankt-Peterburga, grada čiji je osnivač Petar Prvi.

Perfektangelll (CC BY-SA 3.0)

Kada je car umro, njegov mrtvački sanduk smješten je u privremenu drvenu kapelu unutar crkve sv. Petra i Pavla koja je bila u izgradnji. A kada je 1731. godine na vlast došla Petrova nećakinja Ana Ivanovna, ona je naredila da se zakopaju tijela cara Petra i carice Katarine. Njihovi posmrtni ostaci sahranjeni su uz južni zid ispred oltara crkve sv. Petra i Pavla. Zanimljivo je da je Petar sahranjen tako da nije moguće izvršiti ekshumaciju dok se pretehodno ne sruši čitava crkva sv. Petra i Pavla.

Petar Veliki na samrtnom odru

Ivan Nikitin/Ruski muzej

Prije Petra Prvog ruski su se carevi sahranjivali na različitim mjestima: u Arhangelskoj crkvi, u Voznesenskom manastiru, u crkvi Spasa na Boru i Novodevičjem manastiru. Crkva sv. Petra i Pavla postala je carska grobnica kada je Peterburg postao glavni grad.