Rudarski gradić Noyelles-sous-Lens na sjeveru Francuske bio je prebivalište poljskih gastarbajtera. U tom se mjestu 1937. godine u jednoj poljskoj obitelji rodila djevojčica Édith-Marie Piecha. Njezin otac uskoro je umro od rudarske bolesti silikoze, zbog udisanja štetne prašine. U jamu je umjesto njega sišao Editin stariji brat, da bi nakon samo nekoliko godina i on umro od tuberkoloze. Obitelj koja je za vrijeme fašističke okupacije preživjela teške godine preselila se nakon rata u Poljsku. Edita je tada imala devet godina.
O prvom gradu u svom životu i događajima iz tog vremena zvijezda sovjetske estrade pjevala je 1965. godine u pjesmi "Grad djetinjstva", inače jednom od njezinih najpopularnijih hitova. "Postoji na jednom mjestu grad, tih kao san, prekriven prašinom do guše...“ Tada je već imala rekordne tiraže gramofonskih ploča i gostovala širom svijeta.
"U Francuskoj, gdje sam se rodila, rat je počeo 1939. godine. Naš je kraj bombardiran jer se tamo kopao ugljen koji se vagonima slao u Njemačku. Sjećam se i bombardiranja i skloništa, i gdje su nas sve tjerali", govorila je Pjeha u jednom od intervjua.
Nakon rata njen je očuh komunist rekao: "Ja sam Poljak i vi ste Poljaci. Odlazimo od tih kapitalista u narodnu Poljsku." Tako se obitelj našla u poljskom rudarskom gradu Boguszówu. Do tamo su putovali devet dana u teretnom vagonu. Novca ni ovdje nije bilo dovoljno. "Najbolje od onog što smo imali, odnosno jela od mesa, bila su namijenjena očuhu koji je radio kao rudar. A meni je pripadala juhica", tako je Edit opisivala financijsku situaciju u kući.
Edita je namjeravala postati nastavnica, pa se upisala na Pedagoški licej. Počela je pjevati još u školskom zboru, ali to je bio samo hobi. Presudna godina bila je 1955, kada je Edita Pjeha izvukla "sretnu kartu" i dobila rijetku i prestižnu mogućnost školovanja u SSSR-u. Odabrala je Lenjingradsko sveučilište i Filozofski fakultet (na Pedagoškom institutu nije više bilo mjesta) i otišla od kuće. Majka joj je na stanici rekla: "Ti se nećeš vratiti." I bila je u pravu.
Na fakultetu se Edita učlanila u zbor poljskih studenata. Uoči novogodišnje noći i dočeka 1955. godine, dirigent Aleksandar Bronjevicki ponudio joj je da "na konzervatoriju na profesorskoj večeri otpjeva jednu-dvije pjesme".
Devetnaestogodišnja djevojka pristala je, premda nije imala ni haljinu. Na pozornicu je izašla u vunenom džemperu, suknji i cipelama za skijanje kupljenim od prve stipendije. Vjerovala je da je baš lijepo obučena. "Međutim, u dvorani su sjedile sve same dame u neobičnim haljinama, sa skupim nakitom. Pažljivo su me slušali, a onda je uslijedio ogroman aplauz. Četiri puta sam pozivana na bis", sjećala se Edita.
Počeli su je tražiti već sutradan. Neobičan glas, snažan naglasak i markantan izgled urezali su se u sjećanje profesorske publike. Tako počinje njena slava. Odmah je formiran ansambl Družba u kojem je postala pjevačica. Kako bi uskladila fakultet s estradom, tražila je da prijeđe na izvanredni studij, zbog čega je morala u Moskvu, na prijem kod ministra obrazovanja. Ruski je morala učiti na licu mjesta, a jezik nije govorila sve do druge godine. Prema njenim riječima, učila ga je doslovno iz "Kapitala" Karla Marxa, svojevrsne "komunističke Biblije".
Pjeha nije nalikovala na druge pjevačice na sovjetskoj sceni. Ona je prva počela neposredno komunicirati s publikom za vrijeme koncerata, "odvajala" se od stalka s mikrofonom i slobodno kretala po pozornici u vrlo izazovnim, po tadašnjim mjerilima, scenskim kostimima.
Pritom ne samo da je bila okrenuta svjetskoj estradi u stilu nastupa, nego je i podsjećala na stranu zvijezdu. "Ponekad su je dužnosnici kritizirali za naglasak, govoreći da je navodno propagatorica buržoaske ideologije", prisjećala se Pjeha.
Ansamblu Družba 1959. godine zamalo je došao kraj. Zabranjen je navodno zbog propagande jazza, ideološki strane buržoaske glazbe i zbog pomodarstva njegovih članova (prva kontrakulturna grupa u SSSR-u). Aleksandar Bronjevicki, prvi muž Edite Pjehe, uspio je obraniti grupu, tražio je poseban nastup u Ministarstvu kulture, nakon čega je dio članova otpušten, a Edita nastavila s radom u obnovljenom sastavu Družbe.
Istinski je voljela rizik. Pjevala je ne samo sovjetskoj publici bliske balade, romanse i liriku, već joj je i otkrivala nove plesne i glazbene stilove, kao što su bili jazz, twist ili foxtrot. Vlastima se to nije svidjelo, ali ljubav naroda prema pjevačici bivala je sve veća.
"Događalo se da meni Poljakinji, rođenoj u Francuskoj, vlast odbija dodijeliti počasno zvanje Narodne umjetnice SSSR-a, uz obrazloženje da je to ideološki nepodobno. I tek nakon što bi narod Komunističku partiju zatrpao pismima, dobivala bih zvanje", govorila je Pjeha.
Samo kao članica Družbe pjevačica je snimila dvadeset ploča. Njene pjesme "Naš susjed", "Grad djetinjstva", "Pjesma ostaje s čovjekom", "Bijelo veče" i mnoge druge spadaju u najljepše pjesme sovjetske estrade. Međutim, u ljeto 1976. godine pjevačica je napustila Družbu i formirala svoj ansambl, što se ispostavilo kao dobro.
Pjeha je dva puta pjevala u čuvenoj pariškoj "Olimpiji", pri čemu je jednom održala 47 koncerata zaredom. Ogromne aplauze pobrala je u SAD-u, Argentini, Njemačkoj, Italiji. U Cannesu je na glazbenom sajmu MIDEM 1970. godine dobila glavnu nagradu Disk od žada za milijunske tiraže ploča.
U SSSR-u bez nje nije mogla proći gotovo nijedna glazbena emisija. Obožavali su je doslovno svi, od običnog svijeta do partijske vrhuške, umjetnika i sovjetskih kozmonauta. Čak su joj pripisivali romansu s Jurijem Gagarinom, o čemu su ostale glasine.
Igrala je i u filmovima, manje, ali markantne uloge, i u pravilu strankinje. Jedna od njenih najpoznatijih rola je uloga agentice zapadne obavještajne službe Josephine Claire u filmu "Sudbina rezidenta" iz 1970. godine.
Pjevačica se tri puta udavala, ali je priznala da stabilan brak nije bio njena sudbina. "Smatram da bi to već bila nezasitnost, ne možete u životu dobiti baš sve. Ja nisam mogla stvoriti sebi ugodnu obitelj i dom i biti isključivo majka i domaćica i pritom brinuti o mužu."
Pjeha danas živi u kući izvan grada, nedaleko od Sankt-Peterburga, gdje se preselila početkom pandemije koronavirusa, a zbog problema sa zdravljem rijetko se pojavljuje na sceni. Dvostruka je prabaka i, po riječima unuka Stasa Pjehe, također popularnog pjevača, živi kao obična umirovljenica.
On vjeruje da bi umjetnik njenog ranga u nekoj drugoj zemlji bio bogat i imao neki biznis. "A Edita je uvijek bila daleko od komercijalnog. Ona nema ušteđevine i veze, ona je uvijek bila osobenjakinja, posvećena isključivo profesiji... Ostala je sama u svojoj veličini, sa svojim prtljagom i obožavateljima koji nažalost zbog odmaklih godina odlaze", napominje unuk i dodaje da je to njen izbor i da na baku "nema ljutnje".
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
