Zašto su ruski plemići uvijek bili u dugovima?

Ruski plemići odlično bi razumjeli situaciju u kojoj se nalaze mnogi stanovnici suvremenih gradova, kada jedan čovjek ima i po nekoliko kredita, a da bi vratio kamatu prisiljen je na restrukturizaciju duga.

"Kolaps banke"

Vladimir Makovski

I ruska elita u drugoj polovici 18. i tijekom cijelog 19. stoljeća bila je uhvaćena u "paučinu dugova". Za njih je to bila uobičajena pojava. S druge strane, to ih uopće nije sprečavalo da i dalje žive luksuzno, da grade novi stakleni vrt ili putuju po Europi. Ta je pojava, međutim, daleko složenija i ne može se svesti samo na želju da netko živi na visokoj nozi ili od danas do sutra.

Zašto su se plemići toliko zaduživali?

"U krčmi"

Vladimir Makovski

Postoji mit o basnoslovnom bogatstvu ruskog plemstva, tj. ljudi s titulama, privilegijama i carevim "zaleđem". Ali nisu svi plemići bili u istoj situaciji. Bilo je plemića (i to ne malo) koji su od imanja i nekretnina imali toliko malo prihoda da im to nije bilo dovoljno za uobičajene potrebe plemićkog staleža, pa čak ni za par pristojnih frakova.

S druge strane, plemićka titula obvezivala ih je na odgovarajući standard i način života. Velika stavka u troškovima bilo je upravo održavanje tog uobičajenog standarda. On je podrazumijevao troškove za hranu, odjeću, knjige i kućne ukrase, za obrazovanje, izdržavanje čitave gomile rođaka, za luksuzne poklone važnim ličnostima, itd., itd. Taj je standard obuhvaćao i specifične troškove svakog mladog plemića, poput "grandioznog putovanja" po Europi i stjecanja znanja kod čuvenih stručnjaka. Tako su oni, na primjer, učili glazbu, jahanje, filozofiju ili ekonomiju.

"Cjenkanje"

Nikolaj Nevrev

Čak je i davanje novca u dobrotvorne svrhe moglo poslužiti plemiću kao razlog za uzimanje novca na zajam, iako bi se na prvi pogled reklo da se tu radi o dobrovoljnoj gesti. "I još 15 rubalja duga od prošle godine", napisao je Aleksandar Voroncov, kancelar Ruskog Carstva, u svojoj bilježnici prihoda i troškova vezanih za dobrovoljni prilog crkvi.

Najveći su bili troškovi za građevinske radove. Posjedovanje vlastite kuće služilo je kao pokazatelj prestiža. I što je veća kuća, veći je i prestiž.

Plemić je najčešće imao nekoliko izvora prihoda (na primjer, njegovo imanje i seljaci koji rade za njega, a uz to i plaća u državnoj službi). Ali prihod od imanja stizao je samo dva puta godišnje (u najboljem slučaju). Plemići koji su bili u državnoj službi živjeli su u prijestolnici, a imanja su im bila u provinciji, tako da im upravnik imanja nije mogao često donositi novac.

"Spahinica"

Konstantin Makovski

Plaća se također nije dijelila često kao danas, nego tri puta godišnje. Kada godina nije bila rodna, imanje je moglo čak donositi i gubitke (Rusija je zemlja seoske poljoprivrede, tako da je zemljoposjednik morao izdržavati seljake od svog novca, ako nema dovoljno prinosa od ljetine). Plaća je također mogla kasniti, ili biti smanjena. Na primjer, sudski savjetnik (čin koji je bio na cijeni) u 18. stoljeću godišnje je zarađivao 300 rubalja, notar je dobivao 150-200 rubalja, a sudac 600 rubalja. Tada je jedan pud (16,3 kg) svinjske šunke koštao 40 kopejaka, pud najboljeg pšeničnog brašna 30 kopejaka, šešir 2 rublja, dok je bogata livreja sa zlatnim gajtanom (odjeća lekaja i kočijaša) koštala 70 rubalja. Sada zamislite da dobivate novac samo nekoliko puta godišnje, i samo približno znate koliko ćete dobiti, a trebate živjeti svaki dan. Tako su plemići često dospijevali u situaciju da moraju uzeti kredit. I što je najgore, mnogi nisu znali čak ni kome i koliko oni zapravo duguju.

Od koga su plemići pozajmljivali novac?

Plemići su zahvaljujući socijalnom statusu mogli podizati lake kredite koji su se u Rusiji pojavili u drugoj polovici 18. stoljeća. Prva je banka otvorena 1754. godine i to je bila Plemićka kreditna banka koja je davala kredite samo plemstvu. Zatim se 1769. godine pojavila mogućnost vanjskih zajmova, tako da se u Rusiji stjecalo mnogo novca koji se vrlo lako dijelio i trošio.

"Čitanje poezije"

Vladimir Makovski

Pored toga, država je uvela plemićko starateljstvo kao novu instituciju. Naime, u slučaju da plemić nije imao dovoljno sredstava za održavanje svoga imanja, mogao je pozajmiti novac od države. Novac je vraćao s kamatom, ali ga je zato mogao potrošiti kako god je htio, nitko to nije provjeravao.

Novac se mogao pozajmiti od banke, što je zapravo bila pozajmica od države, jer su sve banke pripadale državi. Plemići su na taj način reprogramirali svoje dugove, tj. uzimali su veliki kredit u banci da pokriju privatne dugove.

Plemić je mogao pozajmljivati i od ljudi nižeg statusa, na primjer od trgovaca i vlastitih seljaka. U trgovačkoj radnji mogao je uzeti robu i zamoliti da upišu dug na njegov račun. Trgovci su rado pristajali, znajući da će dug najvjerojatnije biti vraćen čak i u slučaju da plemić umre. Pored toga, za trgovca je bila dobra reklama i sama činjenica da neka ugledna ličnost kupuje robu kod njega.

"Prošlost je iza nas"

Vasilij Maksimov

Na imanju su, uvjetno govoreći, mogle postojati "dvije kase", tj. gospodski novac (koji je seoska zajednica prikupljala za gazdu) i seoski novac. Ako bi vlasnik ostao bez novca, on ga je uzimao iz seoske kase na zajam, i poslije vraćao.

Kako su plemići vraćali dugove?

"Preferans"

Viktor Vasnjecov

Plemići su imali prešutni redoslijed vraćanja dugova. Najprije su vraćali dug državi, zatim drugim plemićima (ali ne iz najbližeg okruženja), zatim trgovcima i rođacima, pa tek na kraju seljacima.

Pojedinci su vodili knjige prihoda i rashoda da bi imali bolju sliku o tome kako troše novac, tj. zapisivali su sve svoje rashode. Ali nisu svi to radili. Najčešće se tek poslije plemićeve smrti moglo saznati njegovo pravo dužničko stanje. Rođaci su čak objavljivali u novinama obavijesti da je "umro taj i taj plemić, a svi koji imaju financijska potraživanja mole se da se obrate tijekom narednih šest mjeseci".

Procedura izmirenja dugova bila je komplicirana i mogla je trajati godinama. Dug umrlog plemića kasnije su otplaćivala njegova djeca. U svakom slučaju, svi su se trudili vratiti dug. Velike sume pokrivale su se prodajom imovine. Plemići su vodili računa o svojoj reputaciji, a reputacija dužnika mogla im je nanijeti štetu. Na primjer, s dugom je teže bilo udati kćer, napredovati u službi itd.

"Posjet siromašnima"

Vladimir Makovski

Shvaćajući da su se plemići našli u zamci vlastitog statusa, Slobodno ekonomsko društvo (prva društvena organizacija u Ruskom Carstvu) preporučilo im je da uvedu bar neka ograničenja u trošenju novca. Ne moraju, na primjer, kupovati loše vino, mogu dobro vino razblaživati vodom. Teško je voditi kućnu evidenciju o potrošnji brašna i zato je bolje da se kruh ne peče kod kuće, nego da se kupuje. I najbolje je ne graditi kuće, nego ih iznajmljivati, jer su mnogi plemići bankrotirali upravo gradeći svoju kuću. Te se preporuke nisu rado provodile u život. Mnogi su radije odgađali pitanje duga sve dok se ne dogodi nešto zaista ozbiljno. Na primjer, dok dužnik ne umre.