Tko je spalio Moskvu 1812. godine?

"To je bilo ognjeno more, izgledalo je kao da su nebo i oblaci u plamenu, vrtlozi plamena bili su kao planine, kao ogromni morski valovi naglo su se podizali uvis prema usijanom nebu i zatim ponovo padali u ognjeni ocean. O! Bio je to najveličanstveniji i najjeziviji prizor koji je čovječanstvo ikada vidjelo" – tako je Napoleon Bonaparte opisao grandiozni požar koji je zahvatio Moskvu 14. rujna 1812. godine, istoga dana kada je "Velika armija" zauzela staru prijestolnicu Rusije.

Plamen je uništio 6000 od ukupno 9000 objekata, gotovo polovicu crkava u gradu, sveučilište s jedinstvenim arhivima i vile sa zbirkama umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti. Pored toga, u požaru je život izgubilo preko 2000 teško ranjenih vojnika ruske vojske koji nisu mogli biti evakuirani pa su po ondašnjem običaju ostavljeni neprijatelju da se brine o njima.

Vatrena stihija bijesnila je pet dana i noći, a na pojedinim su mjestima žarišta tinjala sve do konačnog odlaska Francuza iz grada krajem listopada. Obje su strane odmah optužile jedna drugu za ovaj barbarski čin. Tko je zapravo bio krivac?

Neotesani Rusi?

Požar u Moskvi 15.-18. rujna 1812., nakon što je Napoleon zauzeo grad.

Aleksej Smirnov

"U gradu stalno izbijaju požari i sada je već jasno da njihov uzrok nije slučajnost", napisao je časnik "Velike armije" Cesare De Laugier: "Ispostavlja se da su potpaljivači djelovali po naređenju Rostopčina i načelnika policije Ivaškina. Većina su uhićenih policijski agenti preobučeni u kozake, robijaše, činovnike i bogoslovce... Uhvaćeni se strijeljaju na licu mjesta."

Francuzi su general-guvernera Moskve Fjodora Rostopčina proglasili glavnim krivcem tragedije. Philippe Paul de Ségur, koji je bio u Napoleonovoj sviti, napisao je da je upravo po Rostopčinovom naređenju bilo pripremljeno mnoštvo raketa i drugih zapaljivih tvari: "Moskva se trebala pretvoriti u ogromni pakleni stroj čija će iznenadna eksplozija usred noći progutati cara i njegovu vojsku."

I zaista, gradonačelnik je u više navrata impulzivno tvrdio da bi radije uništio Moskvu nego što bi je prepustio neprijatelju. Još u kolovozu, u pismu knezu Petru Bagrationu, on je napisao da će narod, ukoliko neprijatelj dođe, "pretvoriti grad u pepeo, a Napoleon će umjesto plijena dobiti mjesto na kojem je bio glavni grad (op. Russia Beyond – misli se na staru prijestolnicu, jer je u to vrijeme Sankt-Peterburg bio glavni grad carstva). Nije loše da i on zna ovo, da ne računa na milijune i hambare sa žitom, jer će zateći ugljevlje i pepeo."

Rostopčin je demonstrativno spalio svoje podmoskovsko imanje Voronovo i u posljednjem je trenutku naredio da se spale skladišta namirnica "po mogućnosti tako da neprijatelj to vidi" (ta su žarišta Francuzi uglavnom brzo gasili). Pa ipak, general-guverner nije se mogao odvažiti da uništi čitav grad bez neposredne naredbe vrhovnog zapovjednika ruske vojske Mihaila Kutuzova ili cara Aleksandra I. Nema, međutim, nikakvih dokumenata koji bi sadržavali slične naredbe, kao što nema ni odgovarajućih raporta od strane izvršitelja.

Moskovska policija nije imala ni vremena ni mogućnosti da se bavi bilo kakvim diverzijama. Odmah poslije savjetovanja u selu Fili 13. rujna, na kojem je zapovjedništvo donijelo odluku da se napusti Moskva, Kutuzov je zamolio Rostopčina da mu "pošalje po ovom pobočniku Montresoru što više policijskih časnika koji bi mogli provesti vojsku različitim putevima do puta koji vodi u Rjazanj", tj. da vojsku kojoj su Francuzi doslovno bili za petama izvede iz grada na jugoistok.

I naposljetku, Rostopčin je dobro znao da su u gradu ostale tisuće ranjenih ruskih vojnika koje bi u slučaju općeg požara čekala sigurna smrt. Tako je na kraju i bilo.

Prezreni Francuzi?

Požar u Moskvi 1812. Pijani francuski vojnici.

Javna domena

Rusi su, sa svoje strane, za moskovsku katastrofu optužili Francuze. Već u listopadskim izvještajima ruskih vlasti za Francuze se kaže da su "prezrene palikuće", a podmetanje požara okarakterizirano je kao pothvat "umno poremećenih ljudi".

Kada je ruska vojska 1814. godine ušla u francusku prijestlonicu, diplomat Semjon Voroncov rekao je: "Nas tretiraju kao barbare, a Francuzi iz nepoznatog razloga slove za najobrazovaniji narod. Oni su spalili Moskvu, a mi smo sačuvali Pariz."

U jednom od pisama upućenih Voroncovu Rostopčin je napisao da je Napoleon "spalio grad kako bi imao povoda da ga opljačka". "Bonaparte je, da bi na drugoga svalio svoju gnjusobu, dodijelio meni titulu podmetača požara, i mnogi mu vjeruju", istaknuo je on u drugom pismu.

Francuski car nije imao nikakvog razloga da spali grad u kojem se smjestila njegova mnogobrojna vojska. Štoviše, on je sam sudjelovao u gašenju požara i umalo izgubio život u plamenu.

Tragediju je moglo izazvati neobuzdano pljačkanje kojem su se odali vojnici "Velike armije". Kako tvrdi jedan od Francuza koji su došli u Moskvu, oni su se "odali pljački i svakojakom nasilju. Mnogi su od njih životom platili svoju gramzivost: preko 6000 vojnika ugušilo se u dimu po kućama koje je zahvaćao požar kada su oni upadali pljačkati ih."

Čak je i već spomenuti Ségur za nesreću optuživao svoje sunarodnjake prije nego što su Francuzi počeli hvatati i strijeljati "muškarce sa zvjerskim licima i u prnjama" naoružane bakljama: "Većini se činilo da su uzroci požara pijanstvo i razuzdanost naših vojnika, a da je jak vjetar samo proširio požar. Mi smo sami jedni druge promatrali s nekakvim gađenjem. Plašio nas je vapaj užasa koji se mora proširiti cijelom Europom. Mi smo prilazili jedni drugima bojeći se podići pogled, potišteni zbog ove strašne katastrofe: ona je bacala sjenu na našu slavu, bila je opasna po naš opstanak u sadašnjosti i budućnosti. Od sada smo vojska zločinaca koje će osuditi nebo i čitav civilizirani svijet."

Zajednička krivica

Viktor Mazurovski

Svjedočanstva suvremenika puna su kontradiktornih priopćenja o krivici jedne ili druge strane. Nije bilo moguće doći do konsenzusa, tako da je spor povjesničara trajao dva stoljeća.

Pa ipak, u posljednje su vrijeme istraživači naklonjeni hipotezi da je istina negdje između i da su za razoran požar u Moskvi 1812. godine krive obje strane.

Rostopčin je svakako u nekom smislu odgovoran za katastrofu jer su po njegovom naređenju zapaljena skladišta i, što je još važnije, grad su napustile sve vatrogasne jedinice. "Noćni požar nije mogao biti zaustavljen jer nismo pri ruci imali nikakva protupožarna sredstva i nismo znali gdje da nađemo vatrogasne pumpe", napisao je general Armand de Caulaincourt.

Baklji su se laćali kako patriotski nastrojeni stanovnici Moskve, tako i neprijateljski vojnici koji su se u općem kaosu dali u pljačkanje, ili ljudi koji su željeli izravnati neke stare račune. Svoj "doprinos" mogle su pružiti i preobučene uhode iz redova ruske vojske koje su se ušuljale u grad, ali su se one počele pojavljivati tek kada je požar ugašen.

Važan uzrok pojave mnogih žarišta bila su djelovanja vojnika "Velike armije" koji su se uslijed općeg pada discipline upustili u totalno pljačkanje grada, uopće ne mareći za protupožarnu sigurnost, a ponekad i namjerno potpaljujući kuće i radnje. Jak vjetar lako je širio plamen po gradu koji je napustila većina stanovnika i u kojem nije bilo jedinstvene vlasti, tako da je požar vrlo brzo poprimio razornu moć.

Moskva je u Domovinskom ratu 1812. godine stradala više od svih drugih gradova Ruskog Carstva. Prošla su dva desetljeća prije nego što je grad u potpunosti obnovljen. Danas je teško odrediti glavnog krivca ove tragedije, ali se sa sigurnošću može tvrditi da ona nije bila potrebna ni Rusima ni Francuzima.