Kako su se ruski seljaci borili protiv krumpira (i zašto?!)
Umrijeti za krumpir ili završiti na prislinom radu na zidanju tvrđave – takva gorka sudbina zaista je zadesila neke ruske seljake sredinom 19. stoljeća, kada je u Ruskom Carstvu došlo do takozvanih krumpirskih pobuna.
U gradu Dolmatovu (današnja Kurganska oblast) seljaci su uhvatili lokalnog glavešinu, pretukli ga, svukli do gole kože i pokušali ga zajedno s još trojicom pisara udaviti u rijeci. Činovnici su se sklonili u manastir, ali seljaci su ih pokušavali istjerati i odatle. Razjarena gomila smirena je tek pucnjevima upozorenja iz manastirskih topova.
U selu Baturino Šadrinskog okruga lokalne glavešine, svećenici sa ženama i đakonima – ukupno oko 150 duša – bili su prisiljeni od pobunjenika se sakriti u crkvu na koju su seljaci počeli jurišati. Progoljeni ljudi morali su pucati iz pušaka na napadače.
U Kargopoljskom seoskom rajonu istog okruga seljaci su – kako starovjerci, tako i oni koju su prihvatili reformu crkve – nasrnuli na svećenika i đakona, polijevali ih ledenom vodom, tjerali da jedu zemlju i tražili da im pokažu "prodajnu povelju", prema kojoj su seljaci navodno obavezni saditi krumpir.
Naravno, nije krumpir, čija je sadnja odlukama vlasti zaista nasilno uvođena, bio jedini razlog za pobunu. Ali seljaci, koji su krtolu nazivali "đavoljom jabukom", od nepoznate povrtarske kulture načinili su čudovište, protiv kojeg su se borili, potkrepljujući svoju borbu nizom izmišljenih mitova.
Protiv čega su se zapravo bunili seljaci
Premda je krumpir u Rusiju stigao još u vrijeme Petra I., bio je zastupljen samo na trpezama aristokracije, kao egzotično jelo. Tek 1765. godine Senat je izdao uputstvo "O uzgoju zemljanih jabuka, pod nazivom potetes (krumpir)", u kojem su se navodile preporuke za uzgoj nove kulture. Ono je poslano u sve gubernije carstva zajedno sa sjemenom krumpira. Ali ruski seljaci nisu objeručke prihvatili uzgoj strane krtole. U početku su se često događala trovanja solaninom. Seljaci su iz neznanja, naime, jeli plodove (bobice) krumpira i nezrele ili, naprotiv, proklijale krtole. Možda je iz tog razloga "zemljana" jabuka u ruskoj sredini dobila naziv „đavolja“.
Pobune protiv obavezne sadnje krumpira izbile su 40-ih godina 19. stoljeća u Permskoj i Vjatskoj guberniji kod Urala, pri čemu se nisu bunili spahijski nego državni seljaci pod upravom Ministarstva državne imovine, osnovanog 1837. godine na čelu sa grofom Pavlom Kiseljovom. Ti seljaci nisu pripadali spahijama (kmetovi) niti caru (dvorski seljaci), nego su se nazivali slobodnim seoskim stanovništvom koje je državi plaćalo dio ljetine.
Autor reforme državnog seljaštva, koja je počela osnivanjem ministarstva 1937. godine, bio je, pored Pavla Kiseljova, još jedan grof, Jegor Kankrin, ministar financija (pod njegovom nadležnošću državni seljaci nalazili su se do 1837. godine). Kiseljov je bio čovjek europskog odgoja, koji je čak i svoj osobni dnevnik vodio na francuskom. A Jegor Kankrin porijeklom je bio Nijemac i ruski je govorio s naporom. Europski orijentirane činovnike nije zanimalo što misli narod, smatrajući da je, kako piše povjesničar Igor Menščikov, "narod zaostao, plaši se napretka i noviteta koje on donosi i zato mu je potrebno neprekidno starateljstvo države“. Upravljanje državnim seljacima povjereno je činovnicima. Izborni službenici lokalne samouprave – starješine i pisari – dobili su pritom od ministarstva mundire sa sjajnom dugmadi. Sve se to nije nimalo svidjelo seljacima, koji su od sredstava seoske općine osobno izdvajali novac za plaće ovih službenika. Čitava ova situacija na kraju je dovela do pobuna.
1840. godine ministarstvo je izdalo naredbu o obaveznoj sadnji krumpira na državnoj zemlji, a tamo gdje takve zemlje nije bilo, krumpir je trebalo saditi na općinskoj zemlji. Seljaci iz nekoliko susjednih okruga masovno su odbili saditi novu kulturu i počeli su dizati pobune, s obzirom na to da su među njima kolale potpuno sumanute glasine.
"Zlatni redak" i "gospodin Ministerov"
U gubernijama kod Urala još je krajem 18. stoljeća bio veliki broj starovjerskih općina i naselja, a starovjerci su među seljacima uvijek širili glasine o podvalama vlasti. Osim toga, starovjerci su odlučno odbijali uzgajati krumpir i konzumirati ga, nazivajući ga "psećim jajima".
Zastrašujući sunarodnjake "krumpirskom reformom", starovjerci su među seljaštvom širili glasine jednostavno nevjerojatnog sadržaja. Sve slobodne seljake država navodno planira prodati izvjesnom "gospodinu" koga su nazivali "Ministrov" ili "Kuljnjov" (izvitopereno "Kiseljov"), a ovaj će seljake natjerati da sade kromir, a seljanke da tkaju platno za njega. Dokument o prodaji seljaka nazvali su "prodajna" povelja. Prema glasinama, ova povelja sadrži "zlatni redak", znak njene vjerodostojnosti. Ako se činovnicima oduzme ta povelja, seljaci će sačuvati slobodu.
U Kljevakinskom okrugu seljaci su se na Uskrs 1842. godine okupili i odlučili "prodajnu povelju" tražiti u svećenikovoj kući, a svećenika udaviti u rijeci. On se sakrio u zvonik i tamo proveo tri dana. "Siđi sa zvonika, oče Jakove, daj našu povelju; ti si možda nevin, sakrio si je protiv svoje volje. Uništi prodajnu povelju, vrati proklete jabuke, živi s nama po starom" – obratili su mu se seljaci. Kada to nije pomoglo, seljaci su uzeli njegovu obitelj kao taoce i sina od godinu dana objesili za noge. Oca Jakova koji je sišao sa zvonika vezali su konopom i vukli ga od jedne obale rijeke do druge, ali povelju od njega nisu dobili. Od narodnog linča svećenika je spasio dolazak vojnog odreda. U drugoj prilici seljaci su, tražeći povelju, pisara kotrljali po razbijenom staklu i prikovali ga za ogradu, od čega je uskoro umro.
Zašto je narodni gnjev bio, između ostalog, usmjeren prema svećenstvu? Kao prvo, upravo su svećenici pred narodom oličavali volju vlasti, jer su upravo oni u crkvi objavljivali narodu državne odluke i ukaze. Kao drugo, po mišljenju povjesničara, napade na svećenike ponekad su direktno inicirali starovjerci. Na primjer, u selu Kargopoljsko pobuna je počela time što je jedan starovjerac ušao u pravoslavnu crkvu i nasrnuo na svećenika, oca Vasilija, počevši ga tući i trgati odoru s njega.
1843. godine pobune su se proširile, zahvaćajući veći dio Orenburške gubernije. U selo Baturino južno od Šadrinska stizale su tisuće seljaka s kosama i vilama. "Svijet je prodan, a starci vele da se treba braniti od gospodina Ministera, koji je pisarima i svećenicima poslao gomile novca, zauzvrat tražeći da posiju 'za njegovo korištenje krumpir'. A od žena će tražiti po 100 aršina tankog platna. Činovnici i pisari sve su to učinili krišom od cara i sada seljacima preostaje samo jedno – da se bune" – tako je povjesničar Menščikov opisao raspoloženje seljaka. Malobrojni činovnici pod zaštitom čete vojnika bili su prisiljeni sakriti se u lokalnoj crkvi dok nije došla vojna jedinica i rastjerala seljake.
Gotovo svuda u oblastima istočno od Urala pobune je ugušila vojska, a vojni sudovi na terenu održavali su suđenja. Obične seljake u pravilu nisu slali u progonstvo, nego su osuđivani na tjelesne kazne bičevanjem. Predvodnici pobuna osuđivani su na težu kaznu bičevanja, na novčanu kaznu i progonstvo u Sibir ili na izgradnju Bobrujske tvrđave. Osim toga, pobune bi same od sebe utihnule s početkom poljoprivredne sezone, kada je trebalo početi sa sjetvom.
A 1843. godine prisilna sjetva krompira za državne seljake ipak je ukinuta. Naprotiv, za njegov uzgoj seljaci su dobivali premije. Kao posljedica toga krajem 19. stoljeća u Rusiji je pod krumpirom bilo preko 1,5 milijuna hektara zemlje, a krtola je našla stabilno mjesto u prehrani seljaka, posebno u gubernijama s malo obradivih površina. Kod starojveraca nova kultura ipak nije prihvaćena. Oni su, naime, sve do druge polovice 20. stoljeća odbijali jesti "pseća jaja".
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu