Fenomen ruskog kozaštva u deset ključnih riječi

Boris Ušmajkin/Sputnik
Za kozake znamo još od kraja petnaestog stoljeća, a postoje i danas, čuvajući prije svega tradiciju predaka. Što je to što ih čini toliko posebnima saznajte na primjeru deset ključnih pojmova iz kozačkog života i povijesti.

Kozak

Rusko kozaštvo neobičan je kulturni fenomen. U svom najčistijem obliku nije ni stalež, ni etnička grupa, prije bi se moglo reći etnosocijalna zajednica koja ima svoja obilježja.

Etimologija riječi "kozak" nije do kraja razjašnjena. Prema jednom tumačenju, u prijevodu s mongolskog ona znači "čuvati granicu", a kozaci su zaista bili vojna formacija, koja je čuvala granice Ruskog Carstva.

Po drugoj verziji, to je turska riječ koja znači "hrabar, slobodan čovjek". Upravo tako piše u Velikoj sovjetskoj enciklopediji i s tim je teško sporiti se.

Kozaci su oduvijek služili državi, ali i bili slobodoljubivi ljudi, pa otud i kozački ustanci. Tako su kozaci Stepan Razin u sedamnaestom stoljeću i Jemeljan Pugačov u osamnaestom pokretali velike ratove protiv carske vojske.

(Tihi) Don

Donski, kubanski, zaporoški, sibirski, uralski kozaci boravili su u raznim dijelovima zemlje i bili različitih nacionalnosti, ali su svejedno svi bili kozaci. Prva službena kozačka vojska nastala je upravo na Donu, 1570. godine donski kozaci dobili su povelju od Ivana Groznog.

Za vrijeme Građanskog rata (1918.-1923.) kozaci su bili podijeljeni i dok su jedni podržavali "crvene" boljševike, drugi su bili za "bijele" monarhiste. Međutim, mnogi su bili neodlučni i prelazili s jedne na drugu stranu, što je maestralno opisano u najvažnijem romanu Mihaila Šolohova "Tihi Don". Sklonost nekih kozaka ka buntu iskoristio je i Hitler koji je privukao na svoju stranu nekoliko njihovih formacija za vrijeme Drugog svjetskog rata.

"Voljnica"

Kozaštvo se začelo, kako se pretpostavlja, u krugu odbjeglih seljaka koji su željeli slobodu od države ili svojih gazda i bremena feudalnih obaveza. Zato je u kozačkim naseljima postojao jedinstven u Rusiji sustav samoupravljanja, na ruskom "voljnica".

Sva pitanja raspravljana su na takozvanom "kozačkom krugu", gdje su se okupljali odrasli muškarci i odlučivali koga će pogubiti ili novčano kazniti, tko će ići u lov ili ribolov, a tko na stražu.

Ataman

Na čelu samouprave bio je ataman koga su slobodno birali odrasli muškarci. Ataman je imao veliki ugled, njegovi su se savjeti i odluke poštovali.

Pritom njegova vlast nije bila autoritarna. Osim toga, u svakom trenutku mogli su izabrati novog atamana, a i on se mogao povući.

Konj

Kozak bez konja isto je što i vojnik bez puške. Kozak bez konja svuda je siroče. Kozak gladan, a konj sit. Ima se dojam da narodne poslovice na najbolji mogući način govore o ulozi konja u životu kozaka. Jednostavno, kozak bez konja nije kozak.

Jahanje se učilo od ranog djetinjstva. Gubitak vjernog konja oplakivao se kao gubitak bliskog člana obitelji. U sastavu redovne vojske kozaci su bili u konjičkim jedinicama, premda su postojale i pješadijske pukovnije.

Šaška

Ono bez čega je pravi kozak bio nezamisliv, pored konja, bila je i šaška, sablja s dugim sječivom koje je moglo sjeći i bosti, blago savijena. Kozak je uvijek nosio šašku za pojasom i s njom samo što nije spavao.

Kao dobra ilustracija može poslužiti slika Ilje Rjepina "Zaporoški kozaci pišu pismo turskom sultanu". Radnja se odvija za vrijeme Rusko-turskog rata u 17. stoljeću, međutim, kozaci se ni u trenucima opuštenosti ne odvajaju od šaški koje strše na sve strane. Osim toga, u spomenutom čuvenom pismu kozaci bogato "časte" sultana kletvama i uvredama. Na slici se vidi kako se smiju, smišljajući otrovne formulacije (jedna od najblažih "ti si njuška svinjska").

U baratanju šaškom kozaci su bili pravi akrobati, a flankiranje, maestralni ples sa sabljom u ponečemu je sličan džigitovki, samo bez konja.

Samo pogledajte ovu videosnimku.

Papaha

Moda i kozački izgled i frizure razlikovali su se kroz vrijeme i od regije do regije. I dok su jedni na obrijanoj glavi ostavljali ćubu, drugi su puštali duge zulufe, a treći nisu brijali brade.

Međutim, za mnoge je zajednička bila krznena kapa, papaha. U početku je bila tradicionalna muška kapa kod naroda Kavkaza i srednje Azije. A kasnije je dospjela i u kozačku vojsku. U petnaestom stoljeću donske, južne kozake u Rusiji čak su zvali Čerkezima, miješajući ih sa istomenim kavkaskim narodom.

Gaziri

Još su jedan detalj bez kojeg se kozak ne može zamisliti gaziri na grudima, džepići našiveni na kaftan, čerkesku, također tradicionalni kozački komad odjeće. Moglo bi se pomisliti da su namijenjeni za cigarete (upravo takva pošalica postoji u sovjetskom filmu "Kavkaska zarobljenica"), međutim, džepići su služili za čuvanje baruta, kako bi se zaštitio od vlage.

Šalvare

Za mnoge kozake tradicionalni komadi odjeće bili su i vrlo široke hlače, šalvare koje su se sužavale u koljenu. Međutim, kozačka vojska nosila je i hlače ravnog kroja i bridž hlače koje su postale uniforma Crvene armije.

U Crvenoj armiji za izuzetnu hrabrost nagrađivalo se crvenim revolucionarnim šalvarama. Upečatljiva epizoda u vezi s tim priznanjem snimljena je u sovjetskom filmu "Oficiri".

Ples "Kazačok"

"Kazačok" ima mnogo sličnosti s ukrajinskim narodnim plesom gopakom, a među povjesničarima postoje različita mišljenja o tome koji je stariji. Glavni je element ples u čučnju s izbacivanjem nogu, naizmjenično, visoki skokovi sa špagom u zraku, kao i najrazličitije akrobacije koje pokazuju kozačku hrabrost. Kasnije su ovi pokreti preneseni u sovjetski mornarski ples "Jabločko".

"Kazačok" počinje lagano, čak nježno, da bi se tempo pojačavao, a ples postajao strastven.

Čujte prvu simfonijsku fantaziju na temu kazačoka skladatelja Aleksandra Dargomišskog 1864. godine.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće